Life
398 prikaza

Sunce - tajvansko čudo u odsjaju neonskih svjetala!

1/5
Screenshot
Film je ušao u užu listu nominiranih za Oscara, a autor je majstorski razradio karakterizaciju likova i potom nas ostavio da empatiziramo ili osuđujemo, da se vežemo ili distanciramo

Kad bi vam upravo odsječena ruka upala u septičku jamu, imali biste više šanse da je spase, nego ako katapultirana završi u loncu vrućeg kelja, saznanje je koje, pretpostavljam, teško da ćemo imati gdje iskoristiti, ali ga za razliku od primjenjivijih informacija vjerojatno nećemo tako brzo zaboraviti. Opisana scena čisti je art garniran uvrnutim humorom i kao takva antologijski moment filma o kojem će se još puno govoriti, bez brige, ne zbog kuhanih ekstremiteta, nego zbog mnogočega bitnijeg ili barem kompleksnijeg. “Sunce” (A Sun) - s itekakvim razlogom obasut nagradama i kritičarskim laudama peti po redu uradak tajvanskog sineasta Chunga Mong-Honga - slowburner je za šmekere gdje se u gotovo svakoj sekvenci 156 minuta duge radnje pažljivom gledatelju nudi užitak sićušnih pomaka ili malenih obrata, ukratko niz prilika za epifaniju. U nastavku nas, doduše, čeka više poetičnosti, manje humornosti, a oba segmenta fino su balansirana u realističkom prosedeu filma koji je u svojoj ishodišnoj namjeri punokrvno dramsko ostvarenje. Atmosferski i žanrovski mogli bismo ga razdijeliti u dvije cjeline jer obiteljska drama promeće se prema kraju u gangstersku, da bi se katarzični closure odigrao ponovno u privatnosti obiteljskog okvira.

 | Author: Screenshot Screenshot

Naslov se odnosi na jednog od protagonista čiji će dijegetski nastup biti relativno kratak, no njegova daljnja simbolička sveprisutnost snažan je pokretač osobnih transformacija, također i dinamike odnosa među članovima njegove obitelji, kao i uskog kruga njima bliskih ljudi. Sunce koje znači optimizam, imunitet, život postaje opasno ako smo mu preblizu, ako ga je previše, pa i ako je varljivo. U fokusu pripovijesti dva su brata tinejdžera, od kojih stariji evidentno ima problem, iako svi zaslijepljeni njegovim prividnim savršenstvom to odbijaju ili pak nisu u stanju vidjeti. Roditelji ne žele da se svjetlo ugasi, da prestane sjati sunce oko kojeg se u obitelji vrti sve, pa žive u negiranju, deluziji i idolatriziranju, umjesto da pokušaju shvatiti kakvo je zaista njihovo dijete i nedostaje li mu što. 


Problemi mlađeg brata, pak, ne primjećuju se iz drugog razloga, on je, naime, prepušten sebi dok situacija ne eskalira toliko da se za njega mora pobrinuti penalni sustav. Kako li je odrastati opterećen očinskom ljubavlju, zapravo očevim očekivanjima, a kako apriorno odbačen i u sjeni obožavanog brata, zaplet se ovdje temelji na fundamentalnom i krajnje tabuiziranom pitanju raspodjele roditeljske ljubavi. Priča o bratskom rivalstvu trebala bi se ustvari zvati “Otac”, poput aktualnog filma ceste Srdana Golubovića, s tim da je tamošnji junak maksimalno i bez razlike usmjeren na oboje svoje djece kad korumpirani sistem ugrozi njegovo roditeljsko poslanje, dok je ovdašnji - isprva antijunak - puno kontroverzniji lik koji svoju očinsku ulogu kompromitira sam kad priznaje da jednog sina voli više. Čovjeku koji mirno izgovara da ima samo jedno dijete, doista će se poput kletve ostvariti da najprije ostane bez jednog, pa ubrzo i bez drugog sina - prvi će mu se vratiti, a drugi samo u snovima. Pritisnut gubicima, privremenim i trajnim, revidirat će okoštale ideje o ispravnom i pogrešnom te dobiti priliku za pokajanje.

 | Author: Screenshot Screenshot

“Iskoristi dan, nađi svoj put”, maksima je kojom djeci i ženi dosađuje taj sredovječni muškarac koji živi repetitivno i predvidivo, ne pomakavši se s mjesta, odnosno još i gore - kao instruktor vožnje vrti se doslovno u krug. Kao i svi kompleksaši koji pridaju pretjeranu težinu tome čime se bave, i on svoje poprilično banalne poduke tretira kao ispit zrelosti za polaznike, a onda mu takvom velevažnom i dosljednom u višestruko atraktivnoj epizodi na obuku uleti skoro tridesetogodišnjak koji vozi od svoje trinaeste pa je tek sad, eto, došao po papir, nek’ se nađe. U filmu dvoipolsatnog trajanja dovoljno je prostora za ozbiljan prikaz fascinantne transformacije kod kuće zanemarivanog, a na ulici zlostavljanog pubertetlije, koji se iz prijestupnika razvija u samostalnog i odgovornog pripadnika zajednice. 


Dok sin kojem je sve išlo u prilog svjesno odustaje, ovaj prešućivani, a kasnije i odmetnuti uspijeva se dokazati, nadrasti tog nezrelog oca autokrata, koji će naposljetku pregaziti svoje principe kako bi mu pomogao da ustraje na ispravnom putu. Kao izuzetno vizualno dojmljivo gledateljsko iskustvo Sunce se rađa u odsjaju neonskih svjetala na kišnoj cesti tijekom ljetne oluje, tu je i komična scena vjenčanja u zatvoru, pa estetičan prikaz simetrije autoputa iz zraka, zatim okrvavljeni trk preko mosta koji potencijalno znači novi početak. Treba spomenuti i sasvim neočekivan element, praktički film u filmu, a to je priča kojom jedan od braće na autobusnom terminalu zavodi kolegicu, prikazana vrlo efektno metodom animacije. Chung Mong-Hong snimio je film o mogućnosti promjene, oslobođenja i rasta, pa će se tako majka s vremenom uspješno emancipirati od muževa šupljeg autoriteta, muž će se pak otresti svoje zloćudne krutosti, naoko zabludjeli sin izronit će iz mraka, dok neki, poput njegova nekadašnjeg prijatelja, nikad neće dobiti šansu za popravak, jer Sunce kao ni život, nije bajka, a novi startovi, znamo i sami, ovise o koječemu, karakteru, okolnostima, sreći...

 | Author: Screenshot Screenshot

Tu se u tragovima poteže i klasno pitanje, jer dok je taj dečko u maloljetničkom zatvoru, baku koja mu je jedina obitelj prisilno smještaju u dom, dok njihovu sirotinjsku kućicu ruše, a zemljište oglašavaju na prodaju. Budući da ga svi smatraju hodajućom nevoljom, nema kamo nego prikloniti se onima koji su, kao i on, zapeli na krivoj strani. Fluidnost između dobra i zla osjetljiva je tema, a iz svakog kadra ovog loachevski inteligentnog i hrabrog filma izbija baš to, poanta kako je sve relativno i ništa nije jednoslojno. Dok su moralno dvojbeni postupci ponekad više nego opravdani, nešto ultimativno pozitivno - poput ljubavi - može biti destruktivno, toksično, ubojito - nekoga nedostatak podrške može dovesti do egzistencijalnog trijumfa, dok će druge nepovratno slomiti. U “Suncu” nema autorske manipulativnosti, moraliziranja, patosa ni apsolutnih istina, samo život kakav jest, turoban i lijep, bizaran i smiješan. Autor se čuva uplitanja između protagonista i gledatelja, majstorski je razradio karakterizaciju i dao očito sve od sebe u radu s glumcima, a potom nas ostavio da empatiziramo ili osuđujemo, da se vežemo ili distanciramo. Ova drama na mandarinskom kao da s japanskim “Obiteljskim vezama” (Shoplifters, 2018.) i južnokorejskim “Parazitom” (Parasite, 2019.) upotpunjuje triptih superiornih suvremenih klasika različitog predznaka, ali naglašeno obiteljske ambijentacije. I na kraju ovo: sunce iz naslova uistinu će se ukazati u lirskoj sceni gdje sin vozi mamu na ukradenom biciklu pod krošnjama u kojima umirujuće titra blaga svjetlost. Mogli bismo stoga reći da se film zatvara poezijom, kako se uostalom i otvorio, dakako u oprečnom tonalitetu, od adrenalinskog šoka u uvodnim scenama do opuštanja i harmonizacije u završnici, kad nakon bolnih samopropitivanja i brutalnih međusobnih sučeljavanja obiteljske relacije napokon kreću k ozdravljenju.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.