Life
1598 prikaza

Svjedočanstva četiri riječkih žena, sakupljačica boca

1/5
Nada Žgank
Tko su ti ljudi čija egzistencija ovisi o svakodnevnom prekapanju po tuđem smeću? Članice glumačkog kolektiva 'Igralke' publici ih predstavljaju u dokumentarnoj predstavi 'Bakice'

"Što će nekome moje knjige?", pita se mlada riječka glumica Ana Marija Brđanović dok u riječkoj Filodrammatici predstavlja Martu, osobnost skrivenu iza pogurene, hitnjom obuzete siluete čije ruke prekapaju po riječkim "bajama" u potrazi za kakvim iskoristivim komadom povratne plastične ambalaže. Čini to isprva pod okriljem noći, a poslije, kako osjećaj srama i nelagode ustupa mjesto potrebi za pukim preživljavanjem, i na svjetlu dana. Uostalom, na kome je stigma i bi li uopće trebala postojati?

To pitanje kao da, uz Brđanović, s nezavisnih kazališnih pozornica adresiraju i ostale članice glumačkog Kolektiva Igralke: Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Anja Sabol, prenoseći publici u dokumentarnoj predstavi "Bakice" svjedočanstva četiri riječkih žena, sakupljačica boca, koje su za sebe odabrale imena Marta, Albina, Ljudmila i Suzana. Tko su te žene? Marta nema stan. Ima prostor u kojemu živi, ali u njemu nema tuša, namještaja ni tople vode. Nekoć je sve to imala. Prije nego što su je 2011. deložirali iz stana te odnijeli njezin kauč, fotelje, televizor, posuđe i njezinih 200 knjiga. Zbilja, što će nekome njezine knjige? Predrasudom ispunjeno, a na prethodno naslonjeno pitanje vjerojatno je i - a što će ženi koja skuplja boce kućna biblioteka, pa bila i opsegom prilično skromna?

 | Author: Milica Czerny Urban Članice glumačkog kolektiva 'Igralke': Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Anja Sabol Milica Czerny Urban

Na pokušaju dokidanja vlastitih zabluda i stereotipa stvorena je i inicijalna ideja ove predstave. Vanda Velagić, tad studentica socijalne i kulturne antropologije na ljubljanskom Sveučilištu, zapitala se tko su ti ljudi čija egzistencija ovisi o svakodnevnom prekapanju po tuđem smeću. "Pretpostavljala sam da su to uglavnom muškarci koji imaju problema s ovisnostima i slično. Na fakultetu su nas učili kako promatrati kulturu i društvo koji nas okružuju i, nakon povratka u Hrvatsku, bila sam šokirana porastom broja ljudi koji prebiru po smeću u potrazi za spasonosnim bocama. Odlučila sam ih promatrati i primijetila sam da po smeću kopa mnogo žena, uglavnom starijih, koje bi mogle biti i moje bake. Skoro ni po čemu se nisu razlikovale od 'običnih' baka i počelo me zanimati tko su bile, čime su se bavile u životu, što ih je dovelo do obavljanja tako teškog posla..."

Temom je, sama će reći, uskoro postala opsjednuta, a svoju je ideju izložila i preostalim Iigralkama", tadašnjim kolegicama na studiju "Gluma i mediji" riječke Akademije primijenjenih umjetnosti u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Brzo su se, lako i jednoglasno složile o zanimljivosti i važnosti projekta, no pronalazak sugovornica nije bio tako jednostavan. U suradnji s Udrugom OAZA organizirale su "Siromačku kuhinju" u sklopu koje je objavljena i kuharica nutritivno vrijednih, a cjenovno prihvatljivih obroka. Program je poslužio kao svojevrstan posrednik pri upoznavanju pripadnica i pripadnika najranjivijih društvenih skupina te je pučka kuhinja uskoro prerasla u radionice, razgovore s bakicama i siguran prostor za raspredanje različitih životnih okolnosti.

 | Author: Nada Žgank Kolektiv Igralke & Tjaša Črnigoj: Bakice Nada Žgank

Anja Sabol prisjeća se teškoća pri otvaranju osjetljivih osobnih tema. Prevladati ih je, kaže, nastojala "kroz humor i iskreno predstavljanje namjere dolaska do onoga što ju je zanimalo". Stvorivši za njih sigurno okruženje saznale su, prisjeća se, i puno toga što isprva nisu namjeravale uvrstiti u predstavu. Ipak, najneugodnije su iznenađene ostale otprije poznatim, ali potisnutim činjenicama o društvenom ekonomskom nasilju i zamkama svakog neplaćenog rada. (Ne)vezano uz "Bakice," u predstavi iznose i podatak da je u 2020. prag rizika od siromaštva iznosio 2710 kuna, što znači da istu sudbinu kucanja na vrata neimaštine dijeli veliki dio hrvatskih umirovljenika. Njihove bakice, govori Sendi Bakotić, radile su cijeli život. "Bili su to poslovi koji se ne broje za mirovinu, bilo da se radi o skrbi u obitelji, honorarnim poslovima ili radu na crno. Generaciji naših baka bilo je normalno da ostanu kući i budu kućanice, a kućanice nemaju pravo na mirovinu jer 'nisu radile', imaju pravo samo na obiteljsku mirovinu. A što ako se odluče razvesti?"

Sustav, ističe, nije u skladu s društvenom pravdom i osiguravanjem životnog minimuma. Tu se, uostalom, krije i odgovor na pitanje s početka - kako se osobi s ugodnim građanskim životom dogodi da ulicu počne nazivati svojim domom? Vrlo lako, koraka nije mnogo, stranputica u birokracijskom labirintu još i manje. Možda je baš u (pre)poznavanju i preslikavanju životnih okolnosti bakica na suvremenu stvarnost prekarijata najčvršća poveznica njihovih životnih priča s onima mladih glumica. Njihov položaj ne ostavlja mnogo mjesta snatrenju o sigurnosti, a kako honorarni rad ne ulazi u ukupnost radnog staža, izostaje i iluzija o ostvarenju prava na mirovinu. Bakice ih, kažu, svaki put kad se vide s nježnošću u glasu pitaju broji li im se staž, a njihov ih ustrajan odgovor, "ne broji se," svaki put rastuži. Zato, kad mogu, za život zarađuju svakodnevni(ji)m poslovima za koje su ih i pripremale njihove temeljne studijske grupe: antropologija, komparativna književnost i rusistika te logopedija.

 | Author: Miranda Legović Crna vuna Miranda Legović

Prije je postojalo vjerovanje da mladi umjetnici prvih desetak godina, ne bi li se afirmirali, moraju raditi iz ljubavi. Financijska sigurnost i institucionalno priznanje doći će nakon toga. Danas se, izgleda, zaljubljenički entuzijazam ima protegnuti na ukupnost radnog vijeka. No da nije tako, možda ne bi bilo ni "Igralki", nazvanih po slovenskom izrazu za "glumice," po njihovu mišljenju umnogome manje negativno konotiranog od svojeg hrvatskog pandana. Još su za studija, govori Sabol, postale svjesne kako će se "vjerojatno teško snaći na nemilosrdnoj glumačkoj tržnici, a naći posao u instituciji ravno je dobitku na lutriji". Velagić se nadovezuje tvrdnjom da ni slobodnjački status u Rijeci ne donosi previše egzistencijalnog zadovoljstva. Jedini način na koji preživljava kao freelance glumica, nastavlja, jest da većinom radi u produkciji. "Rekla bih da je to 80% produkcije, a samo 20% vremena posvećenog kreativnom radu i glumi. Strašno je naporno i potplaćeno raditi na taj način, rezultati rada me ispunjavaju i inspiriraju toliko da želim nastaviti u nove projekte. Želim nastaviti u tom smjeru dok se potpuno ne iscrpim."

Slažu se s njom i ostale kolegice. Naposljetku, najveća ljepota slobodnjaštva i jest u potpunoj kontroli nad odabirom, oblikovanjem i provedbom vlastitih projekata. A osim poduzetničkog duha i stvaranja vlastitih prilika, za stvaranje "Igralki" posebno je zaslužna njihova vizija kazališta, umnogome različita od onoga što ono institucionalno danas predstavlja. Vjeruju da je kazalište mjesto za prikazivanje društvenih anomalija kao i upiranja prstom u pogreške unutar vlastitog diskursa. Vanda Velagić se, priznaje, "razočara svaki put kad predstava promaši mogućnost davanja kritike ili inspiracije". Razočarala ih nije predstava "6" slovenskog redatelja Žige Divjaka o šestero djece migranata koje žele smjestiti u đački i studentski dom u Kranju. Tad se, kažu, pojavio interes za dokumentarno kazalište koje teži prenijeti istinu i na scenu postaviti ono što se doista trenutačno događa u svijetu. Klasičnog dramskog sukoba najčešće nema jer sukob se krije u životu samom po sebi, a na njega se naglasak u predstavama postavlja i time što glumci govore bez ograda, ne postavljajući se u likove i uloge, nego predstavljajući njihove priče iznošenjem činjenica.

 | Author: Miranda Legović Crna vuna Miranda Legović

Riječani dokumentarno kazalište, čini se, vole. Nakon rasprodanih "Bakica", karta više u travnju se tražila iza predstavu "Crna vuna", u kojoj "Igralke" centralno mjesto na pozornici prepuštaju beskućnicima, korisnicima smještaja u Udruzi OAZA. A osim što predstavljaju jedan od najaktivnijih programa i najdragocjeniju ostavštinu lani završenog EPK projekta pod čijim su okriljem u prosincu 2020. premijerno izvedene, "Bakice" i njihove "Igralke" u ponedjeljak će, 8. svibnja, otputovati u Berlin da bi, kao jedan od tek pet projekata izabranih u oštroj konkurenciji od čak 357 prijedloga iz 61 zemlje, sudjelovale na jednom od najpoznatijih europskih kazališnih festivala Theatertreffen, točnije platformi Theatertreffen-Stückemarkt namijenjenoj predstavljanju mladih i progresivnih autora i projekata.

Ipak, "Igralke" kažu da im je, mnogo više od ovog izvanrednog uspjeha, važno ostaviti traga na zajednici iz koje i same potječu. Svojim bakicama, kao naknadu za podijeljene priče, prosljeđuju novac od prodaje programskih knjižica, a još im je važnije što su njima, kao i svim ostalim sakupljačima i sakupljačicama boca, dale na vidljivosti. "Svi su znali da su negdje ovdje, ali malo je tko doista obraćao pažnju. Danas nas najviše veseli kad čujemo da smo pokrenule neku sitnu promjenu. Recimo, nakon predstave nam prilaze ljudi i govore da su zbog onoga što vide na pozornici počeli odvajati plastičnu ambalažu i ostavljati je pored, a ne u kontejnerima za smeće", zaključuju "Igralke".

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.