Od mitologizacije neprestane autorske potrage za čistim, božanskim nadahnućem i iščekivanja trenutka nezemaljskog prosvjetljenja, teže je probavljiva samo namjera profesionalnih čitatelja (novinara, kritičara, znanstvenika) da nečijem radu kao imanentne pripisuju nepostojeće kodove i značenja, otvarajući time prostor nepotrebnim i često neutemeljenim kontekstualizacijama. Posebna je uočljivost problema ili pojave u interpretaciji djela čiji autori više nisu na životu kako bi svoj rad objasnili ili obranili, a pisanjem su stekli kultni status. Ili nepreglednu vojsku fanatičnih sljedbenika, kao u slučaju J. R. R. Tolkiena.
J. R. R. Tolkien
Sam je oksfordski profesor u jednom intervjuu danom nakon što mu je uspjeh "Gospodara prstenova" osigurao status inovatora književnosti (danas "rodonačelnika fantasy žanra") rekao da pisac u svako svoje stvaranje unosi dio "osobnog kapitala", onoga što je naslijedio, kao i onoga čime je, kroz godine života, oblikovan. Odbijajući mistificirati svoju autorsku poziciju, rado je isticao kako "nadahnuće" nije od autora odvojiv, božanski ili izvanzemaljski element, nego od njegova iskustva neodvojiva sposobnost da gleda, da zapaža i osjeća ono na što drugi ostaju slijepi. "Želite li zbilja znati na čemu je temeljeno Međuzemlje?", pitao bi novinare. "Na mojem čuđenju i oduševljenju zemljom kakva jest, ponajprije njezinim prirodnim ljepotama." Sažet i jednostavan autorov pristup, ipak, neće spriječiti sijaset tolkienologa i tolkienofila da desetljećima kasnije pokušaju unijeti magično gdje ga nema, oduzimajući pritom od čarolije ukupnosti stvaralaštva najvećeg imaginatora 20. stoljeća. Zašto? Iz plemenita, barem psuedoplemenita razloga, kako bi time njegovu djelu osigurali dodatnu verifikaciju i dublje razumijevanje ili da novim interpretacijama češće nego saznanjima steknu osobnu, materijalnu korist. Drugi je aspekt na aktualnosti dobio po uspjehu filmske trilogije Petera Jacksona, što je posebno zanimljivo jer tvorac Međuzemlja nikad nije položio stopalo na tlo Novog Zelanda kojim, kao zemaljskim pandanom najpoznatije izmaštane zemlje, danas mile stotine tisuća turista uvjerenih da gaze stazom iskonskog nadahnuća, utabanom dlakavim stopalima Froda i ekipe, a obožavateljsku su naivnost u otočkoj državi, kroz posljednjih dvadesetak godina, izmjerili zaradom od čak 620 milijuna dolara. Svojevrsna se halapljivost, želja za brzom i lakom zaradom, nalazi i u podlozi ideje nastanka knjige "Svjetovi J. R. R. Tolkiena". Urednici izdavačke kuće Francis Lincoln obratili su se britanskom tolkienologu Johnu Garthu, čiji su doprinosi proučavanju piščeve ostavštine u znanstvenim krugovima već ostvarili zapažene rezultate, s molbom da za njih izradi tzv "coffee table book," kolekcionarsko izdanje nedostatak čijih će tekstualnih sadržaja biti nadomješten visokokvalitetnim slikovnim prilozima.
Takva je forma prilično udaljena od znanstvenog pristupa kakav je zauzeo u knjizi "Tolkien and the Great War," prekretnici u proučavanju odnosa piščeva stvaralaštva naspram ratnih zbivanja neodvojivih od njegova vremena. Sam je Tolkien odbijao odgovoriti na nagađanja o "Gospodaru prstenova" kao alegoriji Drugog svjetskog rata, no drugi je član kluba Inkling, također veliki čarobnjak žanra u nastajanju, C. S. Lewis, prijateljev rad opisao kao "preslikavanje nekih scena iz Velikog rata," a Garth smatra kako je autorovo sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu, a posebno bitka na Sommi, poslužilo kao podloga prvoj njegovoj priči, "Pad Gondolina", i opisima poput "zvijeri nalik zmijama i zmajevima neodoljive moći koji grad okružuju vatrom i tjeraju u smrt", pri čemu je, vjeruje Garth, nedvosmislena aluzija na somske tenkove. Vjerovao je, osim toga, da su korijeni Tolkienovih vila i patuljaka također posađeni na bojnom polju, kao oblik autorova eskapizma, a cijelo je petoknjižje, jednim dijelom, odgovor na ratne ožiljke na licu svijeta.
Nemoguće je, vjeruje Garth, ljudsku sudbinu promatrati odvojeno od šokantnih događaja velike povijesti. Jednako kao što je neuvjerljivo autorski rad sagledati odvojeno od njegova života. Tim credom vođen i svjestan da se prilika za izradu produkcijski zahtjevne i prilično skupe monografije neće tako skoro ponoviti, bivši novinar, iako tad usred pisanja knjige radnog naslova "Tolkien's Mirror" ("Tolkienovo zrcalo"), ponudu bez razmišljanja prihvaća. I premda se krajnji proizvod pokazao ponešto znanstvenijim u pristupu i šireg zahvata u sadržajnom smislu od prvotne namjere, urednici su smatrali da slikovni materijal, arhivske i suvremene fotografije, Tolkienove ilustracije i zemljovidi, ublažavaju znanstvenost autorova jezika i knjigu približavaju neznanstvenoj publici. Dotadašnji su, naime, radovi o proučavanju Tolkienova djela i ostavštine bili poput divljeg, zaraslog vrta, temeljeni na pogrešnim, impresionističkim ili nedovoljno promišljenim učitavanjima, čijim je ishodištem bilo samo autorsko djelo, potpuno odvojeno od njegova života, i vrlo je lako bilo krenuti stranputicom ili saplesti se o kakvo trnovito, neprohodno tumačenje. Intencija Johna Gartha stoga je bila da na dvjestotinjak, u jedanaest poglavlja odijeljenih, stranica monografije popuni praznine i proširi istraživanje o ostavštini velikog pisca. Priprema za to bila je iscrpna i dugotrajna, Garth se s Tolkienom prvi put susreo kao devetogodišnji čitatelj, a za njegov rad ozbiljnije zainteresirao kao osamnaestogodišnji brucoš i sve je od tada, prema vlastitim riječima, autorov život iščitavao paralelno s njegovom literaturom. Dobar odnos s Christopherom Tolkienom, kao i utrenirana novinarska upornost, osigurali su mu uvid u dokumente slabije dostupne široj javnosti, a vještina pronalaženja skrivenih tragova, ostavljenih duž Tolkienove životne rute, ono je što njegov rad izdvaja iz mnoštva drugih, naoko sličnih, a tako različitih.
Autor knjige John Garth
Prema Garthu, izvorišta fantastičnog nadahnuća zasađena su ubrzo nakon što je John Ronald Reuel, kao trogodišnjak, prvi put vidio Englesku. Ono što je trebalo biti produljeni posjet majčinim roditeljima po očevoj je smrti preraslo u trajno boravište obitelji, a ljubav snažno natopljena nostalgijom rasla je sa svakim istraživačkim pothvatom što ga je, s dvije godine mlađim bratom Hilaryjem, poduzimao u okolici novog obiteljskog doma. Dječačka će zabava kasnije prerasti u mladenačka zapažanja oksfordskog studenta, a ukorijenjenost vlastitog rada u iskustvu proživljenog dokazat će i brojnim referencama i aluzijama nanizanima kroz ono što će kasnije postati Međuzemljem, ostavljenim primarno kako bi, kao interna šala, zabavile kolege mu iz inklinškog kluba.
U "Svjetovima J. R. R. Tolkiena" se, dakle, zapravo isprepliću dvije velike vrijednosti - sposobnost predmetnog autora da promatranjem i osluškivanjem zbiljskog svijeta u njemu pronađe ostatke magičnog i sposobnost njegova biobibliografa da ta dva života, stvaran i izmaštan, detektira, zasebno prouči, a onda najpreciznijom finoćom, kroz gotovo nevidljivi šav, spoji i od njih stvori veliki, metatekstualan narativ koji može poslužiti jednako kao novo iščitavanje jednog književnog opusa i najčarobniji putnički vodič Ovozemljem. Jer, naravno, većinu je nadahnuća Tolkien crpio iz Engleske, zemlje na čijem se tlu prvi put našao kao trogodišnjak, ali česta su mu putovanja otvarala oči prema (ne)skrivenim ljepotama svijeta i on se njihova utjecaja nije mogao osloboditi ni pri oblikovanju lokacija od kojih su stvoreni mitsko Međuzemlje, njegov jezik, kultura i navade njegovih stanovnika. Zato Međuzemlje i izgleda kao da nije stvoreno za potrebe knjige, nego se oduvijek nalazi negdje tu, u paralelnom svijetu.
Minuciozno proučavanje Tolkienova rada, u podlozi paralelnog slaloma stazama autorova intimnog i stvaralačkog, temelj je svim zanimljivim, a nepoznatim podacima ili iščitavanjima koja će od koristi biti pukim poklonicima, kao i ozbiljnim proučavateljima njegova djela. Tako, primjerice, Garth dokida vjerovanje da je roman "Dvije kule" nazvan po tornjevima koje je profesor promatrao sa svojeg prozora u Birminghamu. Naslov je, vrlo jednostavno, rezultat uredničke sugestije. Monolitan rukopis "Gospodara prstenova", uvjeren je bio Tolkienov urednik, bio je prevelik za objavu u jednom svesku, pa su ga on i autor razbili na tri dijela. No dok su prvom i trećem lako pronašli naslov, za onim drugoga su dugo tragali, a naposljetku je nastao odlukom urednika. Garth, ipak, ne poriče važnost impresija što ih je Tolkien nosio s putovanja, stvarnih, kao i onih svjetovima fikcije. Posebno je posvećen utjecaju koji su na piščevu maštu ostavile Alpe - za jedinog posjeta Švicarskoj, 1911., u bratovu je društvu mjesec dana istraživao njihove vrhove, a impresivne su planine poslužile kao nadahnuće za Razdol, mjesto kojemu su se čitatelji bezbroj puta vraćali. U knjizi se nalazi i reprodukcija Tolkienove ilustracije Rivendella, uz fotografiju doline kojom je Tolkien, navodno, bio nadahnut. Rezultat usporedbe je gotovo identičan.
Ima li Tolkien poruku? Ako i postoji, Garth zaključuje da je, kao i sve velike poruke, u svojoj srži prilično jednostavna. Moderni nas život često ostavlja slijepima za stvarne vrijednosti. Treba li nam, da bismo to spoznali, doista božansko nadahnuće?
