U SAD-u je 1968. godina bila izrazito mračna za crno stanovništvo – ubijeni su Martin Luther King i Bobby Kennedy, a crnačka zajednica nikada nije bila u goroj situaciji u modernoj povijesti.
Iste godine su se održale Olimpijske igre u Mexico Cityju. U finalu utrke na 200 metara prva tri mjesta zauzela su dva Amerikanca i jedan Australac. Tommie Smith uzeo je zlato, njegov sunarodnjak John Carlos broncu, a Peter Norman srebro.
Smith i Carlos su se na podij popeli bosi, a kada su primili medalje podigli su stisnute šake na kojima su bile crne rukavice. Bila je to snažna poruka podrške ljudskim pravima koja su u to vrijeme u Americi itekako bila ugrožena.
Njihov je potez bio izrazito hrabar, jer ih je nakon povratka u Ameriku doslovno čekao linč i kazne. Dizanje glasa protiv represije na jednom tako velikom događaju nije moglo proći bez posljedica. No, sa fotografije je zaboravljen bijelac, koji na prvi pogled izgleda kao da ga ne zanima ono što se događa iza njegovih leđa.
No, upravo su za Normana od tog trenutka krenuli problemi koji su ga pratili do kraja života, otkriva talijanski pisac Riccardo Gazzaniga u tekstu na Griotmagu.
U to vrijeme u Australiji su vladali strogi zakoni o aparthejdu, slični onima u Južnoj Africi. Tamo su se održavali prosvjedi zbog zabrane dolaska emigranata koji nisu bijelci, kao i diskriminacije lokalnog aboridžinskog stanovništva, kojima su pojedinci čak oduzimali djecu i odgajali ih u bijelim obiteljima.
Norman je mnoge iznenadio u polufinalu, a u finalu su ga svi smatrali autsajderom koji je slučajno ostvario dobar rezultat u polufinalu. Međutim, Norman je izveo čudo i u zadnjih sto metara prestigao Carlosa. Njegov rezultat bio je 20,06 sekundi što je i danas, 47 godina kasnije nacionalni rekord Australije.
Prije nego otišao na podij primiti medalju razgovarao je s američkim trkačima.
"Vjeruješ li u ljudska prava?", upitali su ga.
"Vjerujem".
"A u Boga?"
"Veliki sam vjernik".
"Ono što namjeravamonapraviti više je od bilo koje sportske pobjede", rekli su mu.
"Uz vas sam", rekao im je Australac i zbunio ih svojom podrškom.
"Mislio sam da ću u njegovim očima vidjeti strah, ali sam vidio ljubav", ispričao je Carlos.
Amerikanci su odlučili na trenerke staviti značke "Olimpijski projekt za ljudska prava", piše Films For Action, koji je označavao pripadnost pokretu za ravnopravnost u sportu. Htjeli su izići bosi, jer su time simbolizirali siromaštvo crnačke populacije, a potom su se sjetili crnih rukavica, još jednog raširenog simbola borbe za ravnopravnost, koju je u SAD uveo pokret "Crne pantere".
Međutim, imali su samo jedan par, pa im je Norman predložio da svatko od stavi po jednu rukavicu, a onda je od njih zatražio jednu značku da je i on stavi na trenerku i tako im pruži podršku. Značku su našli kod Paula Hoffmana, još jednog američkog olimpijca.
"Kada su mi rekli zašto im treba pomislio sam: Ako bijelac iz Australije to traži, dobit će ga!", ispričao je Hoffman.
Norman nije mogao vidjeti trenutak kada su Carlos i Smith digli ruke, ali je znao što se događa.
"Sve mi je bilo jasno dok sam razgovarao s njima. Kad sam čuo da se glas koji pjeva američku himnu polako stišava i nestaje i da je na stadionu zavlado muk znao sam da su svoj plan proveli u djelo."
Smith i Carlos su istog trenutka bili suspendirani iz američke olimpijske ekipe, izbačeni su iz olimpijskog sela, a Hoffmana su optužili za sudjelovanje u pothvatu. Nakon povratka u Ameriku dobili su niz prijetnji smrću i suočili su se s ozbiljnim posljedicama.
Međutim, dobili su i podršku od onih koji su razmišljali kao oni, a nakon što su preživjeli taj nimalo lagan period postali su heroji i čak dobili spomenik ispred sveučilišta San Jose. No, na spomeniku koji predstavlja trenutak s Olimpijskih igara nema Normana. Izbrisan je, kao što je bio izbrisan u vlastitoj državi, Australiji.
Četiri godine kasnije Normana nisu pozvali na Igre u Minhenu, iako je držao nacionalni rekord i oborio kvalifikacijsku normu za utrku na 200 metara čak 13 puta, a onu za utrku od 100 metara pet puta.
Bio je razočaran i napustio je profesionalno bavljenje atletikom i posvetio se amaterskom bavljenju sportom. Međutim, i tu ga je čekalo razočarenje. Odrekla ga se obitelj, kao i kolege iz olimpijskog tima.
"Dok smo mi dobivali sve veću podršku, Peter je bio sam protiv cijele države, patio je sam", prisjetio se Carlos.
Normanu su iz Olimpijskog odbora ponudili posao pod uvjetom da osudi potez svojih američkih kolega. Nije pristao na to i zbog toga je desetljećima plaćao visoku cijenu. Nije mogao naći posao, a i kada bi ga našao jedva je preživljavao. Bio je odbačen od vlastite zemlje.
Iako je bio državni rekorder nije bio pozvan na Igre 2000. godine kada je Sydney bio domaćin. Poziv da dođe u Sydney dobio je od američkog sprintera Michaela Johnsona koji je dva dana prije početka Igara slavio rođendan.
Šest godina kasnije 2006., Norman je preminuo od posljedica srčanog udara. Nije dočeo ispriku države i Olimpijskog odbora. To je učinjeno tek 2012. godine u australskom parlamentu. Na sprovodu su njegov kovčeg nosili Tommie Smith i John Carlos.
