"Dragi roditelji! Dajem vam znati da se nalazim hvala Bogu zdrava... Malo prije sam primila tvoje pismo dragi brate... Dragi moj brate što mi pišeš da bi došao ovamo to je lako doć ovamo ma piši mi jeli ti kontenat otac i majka... Meni bi bilo puno drago da biš došao, ali reci mi kako biš ostavio to siromašnih roditelja ko će pogledati na njih i ako su oni kontenti to je lako da biš mogao dovest ih ovamo i izbaviti od te pokore tamo. Bilo bi mi žao da biš ih ostavio da poslije nitko na njih ne pogleda ja znam da bi majka bila uvijek žalosna za tobom i svi jer Bog znadekad bi ste se vidili..., pisala je obitelji Dragutina Barbić, koja je sredinom 1920-ih iz sela Pitve na Hvaru krenula put Argentine, gdje je radila kao služavka.
Igor Goleš
Propast vinograda uništenih filokserom i nemogućnost njihove brže obnove zbog nedostatka potrebnih novčanih sredstava, velike porezne obveze koje je težak imao prema državi, niske cijene njegovih poljoprivrednih proizvoda, naročito s obzirom na cijene industrijskih proizvoda, kao i kolonatski odnosi utjecali su na izuzetno teško ekonomsko stanje stanovništva. S obzirom na to da se posla i zarade nije moglo naći u domovini da bi se osigurala vlastita egzistencija i egzistencija obitelji, zarada se morala tražiti u tuđini, u SAD, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Brazilu, Argentini, Urugvaju i drugim latinskoameričkim zemljama, kao i nekim državama Europe i Afrike.
Dragutinina sudbina, kao i sudbina mnogih drugih, koji su u potrazi za boljim životom otišli u tuđinu, zabilježena je u pismima i razglednicama koje su slali, a koje su stotinu godina kasnije došle u ruke kolekcionara Igora Goleša.
Split 1909., seljaci iz Zagore odmaraju se na splitskoj rivi
- Veći dio razglednica je poštanski upotrijebljen i iako su to većinom neke jednostavne poruke kojima se najmilijima isporučuju pozdravi, znaju se pronaći i neke sa sjajnim tekstovima, ljubavnim porukama, ratnim doživljajima, mještanskim dogodovštinama... Ove iz moje zbirke slane su na sve strane svijeta, pa ih ima i koje su otputovale u Kinu, Argentinu, Čile, SAD, Panamu... Nevjerojatan je njihov put i kako se u nekom trenutku vrate u matičnu državu iz koje su i krenule na svoj put prije 100 i više godina. Inače, moja prva razglednica Rogoznice kupljena je na eBayu 2007., i to od trgovca u Grčkoj, iako sama razglednica nije adresirana u Grčku, nego u Hrvatsku. Kako je ipak tamo dospjela to bi samo ona mogla reći, ali stare razglednice, nažalost, ne pričaju - govori nam Goleš.
Sakupljanjem razglednica počeo se baviti sasvim slučajno, kad mu je prijatelj pokazao svoje stare razglednice Rogoznice kraj Šibenika, a njegov je hobi izrastao u jedinstveni projekt očuvanja baštine.
- S obzirom na to da je to rodni kraj mog pokojnog oca bilo mi je zanimljivo imati ih nekoliko. Počeo sam uskoro potragu za njima, a kad sam shvatio da je pronaći razglednice nekog manjeg mjesta iz vremena do kraja Prvog svjetskog rata gotovo nemoguća misija, proširio sam područje interesa. Počeo sam kupovati razglednice Primoštena, Trogira, Šibenika, Splita... Sve što se moglo nabaviti, a da je iz područja koja dobro poznajem - kaže Goleš, a njegova zbirka starih razglednica Dalmacije odnedavno je dobila i 500. primjerak.
Split, kupalište Bačvice 1908.
- Moram napomenuti da moj princip sakupljanja nije gomilanje razglednica u albume i nabijanje brojki i statistike. U moje albume ulaze samo rijetke razglednice i one koje je jako teško pronaći, zbog toga je ona, iako na prvi pogled mala, jedna od tri najkvalitetnije zbirke starih razglednica Dalmacije. Imam dvjestotinjak iznimnih rariteta i gotovo 50-ak razglednica malih dalmatinskih sela i gradića koje nikad nisam vidio u tuđim albumima. Pravi kolekcionari znaju što znači brojka od 500 rijetkih razglednica smještena u svega tri albuma. Naravno, važno je napomenuti da mi kolekcionari uvijek pričamo o razglednicama iz perioda do 1918. Tad su razglednice doživljavale svoje zlatno doba, imale su posebna grafička rješenja i bile su najkvalitetnije i najzanimljivije, a samim tim i danas su najskuplje. Mnogo draže je meni mojih posebnih petstotinjak nego nečijih 50.000 koje možeš pronaći i kupiti u svakom trenutku - objašnjava Goleš.
Dodaje kako mu je najdražu razglednicu teško izdvojiti, a kako se zbirka širi, uvijek se nađe neka nova koja se istakne.
- Nekad je to bila ona koja prikazuje zlarinske ribare iz 1914., ona je ujedno bila i naslovnica moje prve knjige, ali pojavilo se u međuvremenu još mnogo iznimnih primjeraka, poput one koja prikazuje partiju šijavice u Vodicama iz 1909. Drage su mi i nedavno pronađena razglednica na kojoj drniški nadšumar Vežić jaše svog konja iz 1909. i sela Stankovci u Ravnim kotarima iz 1907. Mnogo je tu iznimnih rariteta od kojih bih se jako teško odvojio i zaista ne znam koja mi je danas najdraža - kaže Goleš.
Nakon nekoliko godina sakupljanja započeo je razmišljati o tome kako bi bilo dobro prikazati sve te raritete široj publici i ukoričiti ih u jednu impozantnu knjigu, gdje bi se mogle vidjeti na jednome mjestu.
- Mobilizirao sam sve kolege sakupljače i zatražio ih da mi ustupe skenirane svoje najbolje razglednice iz zbirki i započeo s pripremanjem knjige. Koliko je ta prva knjiga, i sva njezina kasnija izdanja, popularna najbolje govori činjenica da su do sada izašla čak četiri različita izdanja i jedno kolekcionarsko u tiražu od samo 25 primjeraka. Ovo kolekcionarsko je iznimno traženo jer je u svakoj od tih 25 knjiga po jedan crtež s dalmatinskim motivom nacrtao naš veliki slikar svjetskoga glasa Zvonimir Mihanović - ističe Goleš.
Ribari iz Sutivana na Braču 1911.
Iako je projekt nazvao "Zaboravljena Dalmacija", zahvaljujući pismima, razglednicama i fotografijama koje je s godinama prikupio, dao je glas onima čije su sudbine dugo ostale nepoznate i priliku da Dalmaciju iznova upoznamo kroz njihove priče.
- Vrlo često me kontaktiraju neznanci jer su u mojim objavama na mom Instagram profilu @zaboravljena_dalmacija pronašli dokumente u kojima se spominju njihovi preci. Evo, upravo nedavno sam objavio jedno pismo iz sela Vrbanj na otoku Hvaru u kojem jedna obitelj tijekom Kraljevine Jugoslavije traži da se njihova oca koji je krijumčario slador pusti iz zatvora jer sirota supruga ne može sama prehraniti petero djece. Molbu koja je trebala biti upućena kralju na dvor pomogla im je napisati učiteljica iz sela i prijepis te molbe završio je naposljetku kod mene. Kontaktirala me praunuka tog čovjeka koji se spominje i nije mogla doći sebi kako sam došao do ovoga pisma. Ljudi, eto, zahvaljujući mojoj 'Zaboravljenoj Dalmaciji' nauče nešto i o svojim obiteljima što nisu znali - kaže Goleš.
Projekt se s vremenom proširio i na sakupljanje starih dokumenata, pisama te istraživanje lokacija o kojima je učio preko starih razglednica.
- Fascinantno je vizualno imati pred sobom neki stari ljetnikovac u svom punom sjaju na razglednici iz 1905., i danas, 2024., doći ispred njega i ugledati ga zaraslog u šikaru i draču. Naravno da čovjeka zanima što se kroz ovo stoljeće desilo sa svim tim obiteljima, zašto je sve napušteno, spaljeno, uništeno... Nevjerojatno je i kako se mnoge imućne obitelji ugase jer u jednom trenutku nemaju nasljednike i sve ode u nepoznate ruke. Volim pisati o tim pričama i pokazati svojoj publici na Instagramu te neke nesretne sudbine, podsjetiti ih na prolaznost života. Teško je generalizirati i dati općeniti odgovor na pitanje o njihovoj sudbini, negdje su propali jer se dogodila nacionalizacija, negdje su izumrle obitelji, negdje se protjerane, negdje su se odselile tijekom velikih ekonomskih kriza i ratova koji su se početkom 20. stoljeća događali - objašnjava Goleš.
Jedna takva izumrla obitelj, čija mu je priča bila jedna od najtužnijih s kojima se susreo tijekom sakupljanja zbirke, poznata je kapetanska obitelj Župa iz Orebića. Više od 250 godina svako pokoljenje imalo je jednog kapetana i bili su vrlo imućni. Posljednji kapetan u obitelji, koji se umirovio od plovidbe 1939. i bio načelnik Orebića usred Drugog svjetskog rata, Nikola Župa, ubijen je iz obijesti u Korčuli 1944. Iza sebe je ostavio sina jedinca Matka, koji je u bivšoj državi bio jedan od najznamenitijih građana Orebića i jedan od osnivača Pomorskog muzeja u Orebiću, novinar i veliki kroničar svojega mjesta.
- Toliko sam toga naučio o ovoj obitelji u posljednjih nekoliko godina da me svaki put kad dođem u Orebić istinski zaboli duša kada vidim kako su se ugasili... Danas Župa u Orebiću više nema. Podsjetnik je to svima nama kako smo mali i kako nas sva materijalna blaga ovog svijeta ne mogu spasiti od naše sudbine. Matko nije imao biološke nasljednike, umire 2004., a vrlo ponosan je bio na povijest obitelji i mnogo dokumenata koje su njegovi preci čuvali kroz stoljeća - ugovore o najmu brodova, diplome, poslovne i privatne korespondencije, pisma i, naravno, razglednice... Nažalost, kuća obitelji Župa izgorjela je 1922., kao i veliki dio njihova arhiva, ali ipak su nešto spasili i potom donijeli u čuvenu orebićku kuću Mimbelli, u koju su se preselili - govori Goleš.
Kako nakon smrti posljednjeg Župe, Matka, nitko u obitelji nije imao afinitet za proučavanjem građe, odlučeno je da se proda, ali završila je, nažalost, mahom u krivim rukama, kod nekih sumnjivih trgovaca antikvitetima.
- Kasno sam saznao za ovu informaciju i došao kad je arhiv Župa već bio dijelom rasformiran, ali uspio sam ipak kupiti neke dokumente i proučiti ih kasnije, pa i napisati nešto o ovoj pomorskoj obitelji. Neprocjenjivo je, naime, ostaviti pisani trag o ovako velikim i bitnim obiteljima, i ne mogu sebi doći da pokojni Matko Župa nikad nije pisao o svojoj obitelji s toliko bogate povijesti. Dio dokumenata je naposljetku završio i u Pomorskome muzeju u Splitu, gdje će sigurno biti dobro obrađen, a sramota je da nitko u Orebiću nije pokazao interes za ostavštinu ove obitelji, osobito tamošnji Pomorski muzej, koji se nalazi na deset metara od kuće Mimbelli. Očito ih nije ni najmanje bila briga, a u toj kući su se čuvala doslovno dva kamiona papirnate građe, neprocjenjive za lokalnu povijest. Vlasnici su jednostavno bili prisiljeni prodati građu jer je i kuća išla na bubanj, a smatrali su da će je novi inozemni vlasnici gotovo sigurno odbaciti na smetlište. I nisu pogriješili, na ovaj način građa je barem dijelom spašena. Vrlo tužna priča o jednoj obitelji, često pomislim kako bi se osjećali neki od njih da su znali kakva ih sudbina čeka, da će se njihova orebićka loza tako tužno ugasiti - kaže Goleš.
Ova fotografija datirana 2. 2. 1920. je iznimna, sačuvana iz goreće kuće Župa tijekom požara 1922. Jedina je sačuvana na kojoj se vide tri generacije Župa: kapetani Josip i Mato, Matin sin Nikola i njegov sin Matko snimljeni na dan Matkova krštenja.
Kako bi ovakvu baštinu što više sačuvao želja mu je i osnovati zakladu, ali kaže kako je riječ o dugotrajnom procesu.
- Za sada je sve stalo na ideji, jednostavno ne stižem biti na pet strana. Naime, mnogo ljudi ima više povjerenja u neke privatne kolekcionare, nego u muzejske institucije i zaklade sličnog tipa, pa nekad dobivaju nevjerojatne predmete na čuvanje. Energija i strast pojedinaca često nadilaze one koji bi se s ovim trebali baviti mnogo studioznije nego mi fizičke osobe. Ali opet razlika je nešto raditi iz hobija i ljubavi nego samo za plaću i čekati da sat otkuca kraj radnog vremena. Već nekoliko puta sam dobivao neke stvari na dar jer su ljudi prepoznali moju strast u potrazi za starim predmetima i zbog toga sam počeo razmišljati o osnivanju zaklade. Vidjet ćemo što će se dešavati u budućnosti, osnivanje zaklade iziskuje još mnogo vremena i profesionalizma za koje u ovom trenutku nisam siguran da mogu sve skupa stići - otkriva Goleš.
Nakon što je objavio monografije razglednica, idući mu je u planu veliki projekt - enciklopedija dalmatinskog iseljeništva.
- Želio bih pričati priče ljudi koji su morali otići, od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, prikazati mnogobrojna pisma malih ljudi koji pate za zavičajem, ali prikazati i sakupljene dokumente vezane uz iseljeničke aktivnosti u inozemstvu. Vrlo je zanimljiva ova tema i meni osobno jako interesantna. Zanimljive su i okolnosti zbog kojih su se ljudi iseljavali, od uništenja dalmatinskih vinograda zbog filoksere do bježanja zbog duljine vojnog roka u Austro-Ugarskoj ili propasti jedrenjaka i pojave parobroda koji su također mnoge ostavili bez posla. Ja ću imati posla kako bih obradio ovu temu na način kako ja to želim i vjerujem da ću se sljedećih pet do šest godina zabavljati vrlo kvalitetno pripremajući ovu knjigu - zaključuje Goleš.
Kongres u Lovrecu nedaleko od Imotskog 1934.
Imotski 1914.
Vela Luka 1903.
