Tarantino nije samo odličan redatelj nego i vraški dobar pisac što dokazuje njegov roman

Jedan od najvećih živućih filmskih redatelja piše fan fiction. Naravno, sa svojim filmovima već je radio istu stvar, ali na drugačiji, filmski način. Citiranje slike i zvuka drugi je svijet u odnosu na slova literarnog fan fictiona, “fanovsku fikciju”, žanr koji je eksplodirao s dolaskom interneta, fenomen bez kojeg nikada ne bi dolazilo do susreta likova iz “Ratova zvijezda” s likovima iz “Harry Pottera”, recimo. Najveći komercijalni iskorak Web foruma u papirnati mainstream dogodio se s uspjehom “Pedeset nijansi sive”, mutiranom fanovskom fikcijom “Sumrak sage”. Tarantinov filmski pristup je fan fiction koji volimo zvati kolažem i hommageom, a u novoj fazi karijere sudario ga je s “alternativnom poviješću”, svijetom u kojem autorova mašta susreće nove interpretacije stvarnih događaja. Alternativna povijest dio je novije faze Tarantinovog igrano-filmskog opusa. Počelo je s “Inglourious Basterds” (2009), nastavilo se dijelom s “Django Unchained” (2012), a doseglo vrhunac s “One Upon a Time in Hollywood” (2019) - doslovno, krenulo je s ubijanjem Hitlera, a završilo sa spašavanjem Sharon Tate. Sada, kada je objavio svoj prvi roman, knjišku verziju filma “Once Upon a Time in Hollywood”, mogao si je potpuno dati oduška. I jest, pretvarajući ga u pravu malu filmsku enciklopediju, u kojoj njegovi sada već svima znani arhetipski antijunaci - televizijski superstar Rick Dalton koji oživljava filmsku karijeru snimanjem špageti vesterna u Italiji te njegov prijatelj, kaskader i vozač Cliff Booth - još dublje uranjaju u stvarni svijet izumrlog holivudskog kaosa. Prije petnaestak godina pričalo se da će Quentin Tarantino napisati serijal knjiga o svjetskoj kinematografiji i da već radi na vodiču kroz filipinski film, u koji je posebno zaljubljen. Od toga na kraju nije bilo ništa, ali Tarantinov filmofilski žar i eruditsko poznavanje celuloidne povijesti pretvaraju dobar dio knjige “Once Upon a Time in Hollywood” u filmsku publicistiku. Roman je doslovno natopljen stvarnim naslovima, imenima i trivijom, ali nimalo opterećujuće - već sama činjenica da je gikovsku edukaciju tako majstorski spojio s fikcijskom radnjom vrijedna je poštovanja, iako je upitno mogu li čitatelji koji nisu dobrano filmski potkovani uživati u tekstu koliko i tarantinovski obojeni filmofili. U filmu je to išlo lakše. Ako je suditi po uglavnom pozitivnim reakcijama na roman, nikome ne smeta, šetnja kroz IMDb unutar same radnje uistinu je “dodana vrijednost”. 

Jer Quentin Tarantino je uvijek bio vraški dobar pisac. Znali smo to po njegovim scenarijima, ali svejedno nas je izjavama na to eksplicitno podsjećao u gotovo svakom intervjuu koji je davao promovirajući svoj ukoričeni prvijenac. Razlog zbog kojeg je sad, umjesto briljantnih vodiča za snimanje, odlučio napisati čistu književnost, jest dijelom i privatne prirode - ostario je i dobio dijete. Pisanje romana omogućuje mu da više vremena provodi kod kuće. A ako se ispuni najava o još samo jednom filmu do kraja karijere uz kameru, knjige bi mogle ostati jedina stvar kojoj se možemo veseliti. Sudimo li po “Once Upon a Time in Hollywood”, imamo se čemu veseliti. 

Na prvi pogled čudna, ali odmah i vraški zabavna posveta holivudskoj prošlosti jest ekstenzija filma istog naziva, no drugačija po mnogo toga, ne samo po tome što si je Tarantino potpuno dao oduška pa neopterećen zakonima filmskog vremena i ritma opalio po dijalozima koji su duži i razigraniji nego ikada. Ako znamo - a sada znate i vi - da se grand finale filma, masakriranje Mansonovih uljeza i spektakl s bacačem plamena u bazenu - u romanu dogodi usput, kao fusnota koja se prepriča već u njegovoj prvoj četvrtini, jasno je da Tarantinov motiv nije bio dodatno unovčiti svoju opsesiju književnim raspisivanjem filmskog scenarija. Roman se može čitati posve neovisno od filma, ali ga može i nadopuniti. Dobar komad knjige čini pozadinska priča kaskadera Cliffa (u filmu ga glumi Brad Pitt), po važnosti i datom prostoru gotovo pa glavnog lika, a u kojoj saznajemo ne samo to da je uistinu ubio svoju ženu (u filmu je potencijal za hladnokrvno ubojstvo ostao pod znakom pitanja), nego se izvukao za još dva ubojstva. U ratu je ubio čak 16 Japanaca tako da im je nožem rezao grkljan. Ostatak njegova karaktera definiran je njegovom “egzotičnom” filmofilijom - Cliff je zapravo Tarantinov mračni macho alter ego, neustrašivi frajer, zavodnik, ubojica i ogromni obožavatelj Akire Kurosawe (saznajemo čak i njegovu listu pet najdražih Kurosawinih naslova), ali i japanske kinematografije općenito. Ni Godard mu nije mrzak, za razliku od mučno dosadnog Bergmana. Rick (Leonardo DiCaprio u filmu) je potpuno oštećen alkoholizmom i depresijom, proganjan time što je zbog Stevea McQueena popušio ulogu života. Roman daje malo više prostora Charlesu Mansonu i njegovim vezama s glazbenim establišmentom. U knjizi je tako i Dennis Wilson, bubnjar The Beach Boysa, koji je Mansona doveo kući i aktivno mu pomogao u proboju na sceni, kao i Terry Melcher, sin Doris Day, koji je surađivao s Mansonom i uživao u društvu maloljetnica iz njegova kulta.  
Tarantino nije samo Wikipedia filmske povijesti; posvetio je nevjerojatno puno rečenica “predavanju” o danas potpuno zaboravljenoj TV seriji “Lancer”, vesternu koji se u SAD-u emitirao od 1968. do 1979. U priču je uspio ubaciti i Jima Browna, zvijezdu NFL-a, koja u ovom alternativnom svemiru nikad nije izgubila fist fight - sve dok se nije pojavila šaka Cliffa Bootha, a svoje je mjesto dobio i glumac Aldo Ray, čija ga je ljubav prema alkoholu koštala uloge u špageti vesternu s Rickom Daltonom.

Film “Once Upon a Time in Hollywood” opisivali su kao “ljubavno pismo holivudskoj prošlosti” - roman je u tom smislu doslovno ljubavno pismo raspisano na čak 400 uzbudljivih, nerijetko urnebesnih stranica. A kako je Tarantino za izdavačku kuću HarperCollins odmah potpisao ugovor za dvije knjige, već je najavljen i nastavak ovog izljeva ljubavi, druga knjiga oslonjena na univerzum “Once Upon a Time in Hollywood”, u kojoj bi Rick i Cliff, ako je vjerovati najavama, trebali nastaviti zabavljati i educirati kroz Los Angeles 1970-ih. 

Rick će postati glumac u pravim, postojećim filmovima, stvarajući fikcijsku povijest stvarne produkcije “ludih sedamdesetih”, u potencijalno još većem komadu fan fictiona i alternativne povijesti. U ovoj formi, Tarantino do sada nije štedio nikoga, počevši od njemačkog Führera pa sve do Brucea Leeja, ali i samog sebe. U paralelnom svemiru i zamišljenoj budućnosti (koja je iz pozicije čitatelja danas već davna prošlost) knjige “Once Upon a Time in America” objasnio nam je da je 1999. godine Quentin Tarantino ostao bez Oscara za svoj remake krimića “Lady in Red” (1979). Tko zna, možda će mu to biti zadnji film?