Life
1589 prikaza

The Gun Club - Ubrizgavali su blues u srce punka

1/3
Yves Lorson/CC BY 2.0
Dinamičan, psihotičan i vizionarski album ‘Fire of love’ ove godine, točno 40 godina nakon izlaska, objavljen je u deluxe reizdanju. Poput ludog tripa, album je nadahnut Pierceovom potragom za muzičkom autentičnošću

Gun Club je osnovan da bude “užasna noćna mora” nakon koje će slušatelji “počiniti samoubojstvo”. Bend koji je spajao sirovi britanski anarho punk à la Crass s kombinacijom delta bluesa i rockabillyja obilježio je jedno desetljeće i gotovo je sigurno - nikoga nije potaknuo da počini samoubojstvo. Kako su sami za sebe rekli, bili su previše arty za rokere, previše rock za art ljude, prešašavi za blues i previše Amerikanci za punk. Nikad nisu imali hit single, pa su možda prošli nezapaženo kod opće publike, ali imali su kultnu sljedbu na LA punk sceni osamdesetih, ali i u Bostonu, New Yorku i Europi. Kako su znali govoriti, Gun Club je ubrizgavao blues u samo srce punka, dok je Wim Wenders frontmena nazivao najvećim pjevačem bluesa. Neki su pak govorili da je koncert Gun Cluba bio nešto najbliže iskustvu koncerta Doorsa nakon smrti Jima Morrisona, a bend je ostavio pečat na The Pixies, White Stripes, The Black Keys, Sonic Youth, The Bad Seeds, a lista je vjerojatno još duža i šarolikija.

 | Author:

Kad su se Jeffrey Lee Pierce i Brian Tristan (poznatiji kao Kid Congo Powers) krajem 70-ih sastali kako bi osnovali post punk bend, obojica su bili fan boys, izgubljeni, nezreli, ali odlučni da pronađu svoj put u muzici. Pierce je bio fanatični obožavatelj benda Blondie, posebice Debbie Harry, pa je i postao predsjednik fan cluba u Los Angelesu, dok je Powers to isto radio za Ramonese. Platinasto plave, neuredne kose do ramena, čak je i izgledao kao muška verzija Debbie Harry. Kao dječaci, posvetili su sve svoje vrijeme skupljanju ploča, no na ideju osnivanja benda došli su tek na koncertu benda Pere Ubu u LA-u. Pierce je predložio Powersu da osnuju bend, no kako Powers nije svirao nijedan instrument, Pierce mu je predložio da pjeva, a on će svirati gitaru. No kad je Powers rekao da ne želi pjevati, Pierce mu je rekao da će ga podučiti kako svirati gitaru, a on je stao za mikrofon. Nijedan od njih nije virtuozno poznavao instrument, Pierceov glas imao je svojih ograničenja ali nosila ih je sirova energija. Kad su pronašli basista i bubnjara, četverac se odlučio nazvati The Creeping Ritual. No to im je ubrzo zazvučalo previše goth pa su se kasnije preimenovali u Gun Club. “Izmučeni zli genij” ili “Elvis iz pakla”, kako su nazivali Piercea, puno je putovao te se na Jamajci zaljubio u reggae. Kad bi se vratio kući, pisao je recenzije o reggaeu za fanzine Slash. No kad je shvatio i da su glam rock i reggae, koje je opsesivno volio, postali prekomercijalni, okrenuo se punku, ali i korijenima izvorne američke muzike.


Pierce je bio ponešto tragična figura. Njegova preuranjena smrt od 37 godina 1996. godine vezala se uz komplikacije od heroinske ovisnosti, alkoholizma, hepatitisa, ciroze jetre i HIV-a, iako je službeni uzrok smrti bio izljev krvi u mozak. Umro je u Salt Lake Cityju, kad je otišao posjetiti oca u bolnici i oporaviti se od svojih ovisnosti. Njegovi kolege iz benda opisivali su ga kao nekoga tko je bio istinski lud i s kim je bilo teško raditi. Powers, drugi čovjek benda, čak je dva puta odlazio iz benda, jednom da bi se pridružio Crampsima, jednom Nicku Caveu, ali uvijek se vraćao. Kad je bend 1983. išao na turneju u Australiju, svi članovi su zbog Pierceova ponašanja odustali od turneje već na aerodromu u LA-u, a on je u Australiju stigao samo s basisticom Patricijom Morrison. Bend se čak u jednom trenutku razišao, a Pierce je otputovao u Englesku, gdje je snimio solo album “Wildweed”. No ponovno su se okupili 1986. i snimili još četiri albuma. “Taman prije nego što je Jeffrey umro, pričali smo o tome da ćemo nešto ponovno raditi”, prisjetio se Congo Powers. “Vjerovao sam u njega kao kantautora i znao sam da će kvaliteta biti tamo, no njegovo zdravlje je uvijek upravljalo situacijom. Hipotetski, moglo je funkcionirati, no umro je tjedan ili dva kasnije.” Rođen u Montabellu u Kaliforniji od meksičke majke i američkog oca, veterana Korejskog rata, Pierce se uvijek osjećao neprilagođeno. Na koncertima je izgledao kao kakav zaposjednuti šaman, zaveden zvukom, dok su mu žilama kolali viski i heroin. Bilo je nečeg mračnog u njegovoj pojavi, a taj mrak se prenosio i na njegovu muziku, zbog čega je bio pravi prototip izmučenog umjetnika, kojemu je moto bio brz i dinamičan život. Glas mu je zvučao čas bijesno, čas izmučeno, čas prkosno. Njegova pojava i uopće cjelokupan imidž sjajno su rezonirali s mladićima i djevojkama koji su kao i on bili izgubljeni i tražili svoje mjesto u svijetu. No ponekad je bio toliko pod utjecajem opijata da nije mogao stajati na pozornici. Ili bi bio toliko ciničan da je svojoj publici govorio da je glupa. Moto mu je bio: “Uvijek ljudima govori ono što ne žele čuti”. Bio je ekscesan poput Morrisona, a publika nikad nije znala kojim će smjerom koncert otići, hoće li uopće biti slušljiv. Kad je dobio cirozu jetre i prestao piti, bila mu je noćna mora nastupati trijezan i pretvarati se u divlju i ekscentričnu personu Jeffreyja Leeja Peircea. U tim trenucima se skrivao iza svoje gitare, koncentrirajući se na sviranje, a ne na pjevanje. Bio je dobar s Nickom Caveom, kojeg je nazivao svojim najiskrenijim prijateljem, a potkraj života su održavali i redovitu korespondenciju. Cave je sredinom devedesetih zamijetio da Pierce izgleda bolesno, a i drugi oko njega su bili zabrinuti. “Fizički je patio. A onda je otišao u Japan. Mislim da se uključio u dobrotvorni rad. Pomagao je žrtvama potresa. Čini se da je to imalo pozitivan učinak na njega, duhovno”, prisjetio se Cave. Unatoč tome što je iza sebe ostavio sedam albuma, za života nije dosegao status legende, možda baš zato što se bend nikad nije nalazio tamo gdje se u tom trenutku nalazila njihova publika. “Ne vjerovati ni u što može biti vrlo depresivno, no također može biti vrlo kreativno. Zato što onda na sve možete gledati objektivno. Postoji osjećaj da sve možete činiti jer ništa doista nije važno. Puno ljudi uzima droge iz tog razloga, no droge preuzmu vašu kreativnost”, rekao je. Iako se pokušavao riješiti svojih brojnih ovisnosti, to mu nije uspjelo. 

 | Author:

Dinamičan, psihotičan i vizionarski album “Fire of love” ove godine, točno 40 godina nakon izlaska, objavljen je u deluxe reizdanju. Dupli CD i vinil izišli su s 10 bonus pjesama snimljenih 1981. godine live u klubu Club 88 te s neobjavljenim demo verzijama pjesama s albuma. Poput ludog tripa, album je nadahnut Pierceovom potragom za muzičkom autentičnošću i željom, kako je sam rekao, da uništi rockabilly. Moment autentičnosti i iskrene autorske vizije na “Fire of love”, ali i na albumu “Miami”, koji je uslijedio, prvo je što će slušatelj zamijetiti. Čuje se tu garage rock, delta blues i country, no iz svakog sumornog stiha prodire halucinantna autorska vizija, autentičan kolaž poezije, mistike, vudua, filozofije, anarhije i destrukcije. Mnoge pjesme napisane su u maniri južnjačke gotike (“Bože, zašto si me napustio”), dok teme variraju od gubitka vjere, tuge, očaja, smrti, pa do nemogućnosti izražavanja emocija. Gun Club je više od bilo kojeg člana bio Jeffrey Lee Pierce i kad je on otišao, bilo je jasno da više ne može biti ni Gun Cluba, iako je bilo ideja o ponovnom okupljanju, no nasljeđe koje je ostalo više je nego dragocjeno, kako za punk, tako i za blues.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.