Tridesetjednogodišnji Abel Tesfaye (The Weeknd) od ranijih mixtapeova 2011. čitavo desetljeće niže hitove o jadu, bogatstvu i usamljenosti. Megazvijezda i jednodimenzionalna pojava, kako će ga okarakterizirati Karlo Rafaneli, proslavila se tad atipičnom i svježom distopijskom inačicom popa. Nakon singla ‘’Earned It’’ (2015.) sa soundtracka filma ‘’Pedeset nijansi sive’’ pa sve do statusa starboya zacementirana na prošlogodišnjem Superbowlu, koji je generirao humorne memove zbog mnoštva njegovih duplića na sceni - The Weeknd ima sve. Albume u milijunskim nakladama. Ono što objavi na streamingu automatski postaje trending. Tu su i naslovnice zbog spojeva s ljepoticama od Belle Hadid, Selene Gomez do Angeline Jolie, kojoj će na zadnjem albumu ‘’Dawn FM’’ (XO i Republic, 2022.) posvetiti sladunjavi šlager ‘’Here We Go... Again’’, pa kad pred refren zapjeva: ‘’But when I make her laugh, swear it cures my depressin’ thoughts’’, mrvu zakolutamo očima. Paralelno padaju rekordi Billboarda. ‘’Blinding Lights’’ (‘’After Hours’’, 2020.) miče s trona Najboljih stotinu svih vremena Chubbyja Checkera i njegov legendarni ‘’The Twist’’ (1958.), a refreni su toliko pamtljivi da vjerojatno nema osobe kojoj nije ušla u uho ‘’Love Me Harder’’ i ‘’Save Your Tears’’, obje s Arianom Grande ili senzualna ‘’I Feel It Coming’’ s Daft Punkom.
O njegovu statusu govore gostovanja na novim albumima Doje Cat (‘’You Right’’), FKA Twigs (‘’Tears In The Club’’) i Post Malonea (‘’One Right Now’’), ali i ekipa koju okuplja na ‘’Dawn FM’’ od susjeda Jima Carreyja, Quincyja Jonesa do filmaša Josha Safdieja (usp.’’Uncut Gems), producenata Maxa Martina, Swedish House Mafije ili eksperimentalca Daniela Lopatina (Oneohtrix Point Never). Weekndov perfekcionizam u kombinaciji s ego zvjezdanom prašinom mogli su lagano završiti u mehanički savršenom, hladnom albumu, koji bi baš poput ‘’After Hoursa’’ zavrtio voćaricu hitovima, ali i potvrdio sliku o ucviljenom, napornom bogatunu. No ovaj se put ambicija - da se u okviru izmišljene radijske postaje ispriča osobna, no ipak zafrkantska i autoironijska priča o žaljenju i iskupljenju, smrtnosti i metafizici, slomljenim srcima i ekstazi - pretvorila u vrhunski pop album na kojemu se pjesme prelijevaju jedna u drugu, a zvuk osamdesetih nije tu da jaše na staroj slavi. U produkcijski modernom, savršeno ispeglanom ruhu odjekuju disco, boogie, funk, elektro i new wave. Spreman za plesni podij i život izvan čistilišta stalnog iščekivanja. Čak i kad prodaje jeftinu maglu kao u završnoj ‘’Phantom of Regret’’ dok Carrey smireno izgovara: ‘’And Heaven is closer than those tears on your face’’, opraštamo, jer ih posvećuje Princeu i Marcu Bolanu.
Nešto više od sat vremena albuma uz dodanu B stranu te brojne remiksove dozvoljava slušatelju samostalno prekrajanje i istraživanje, ali i potpuno drukčije iskustvo neometana slušanja cjeline u eri fragmentirane i disperzirane pop glazbe. Weeknda tu ne zanima nizanje hitova pa su tako i odabrani singlovi nešto drukčijih vibracija. ‘’Take My Breath’’ s naivnim i prvoloptaškim tekstom (‘’Want me to hold on to you tight, You pull me close, I feel the heat between your thighs’’) dobrim grooveom mami u klupski mrak, dok retro bolni slatkiš ‘’Less Than Zero’’ (aluzija na Ellisov roman ‘’Manje od nule’’) ima potencijal koncertnog hita s jednostavnim beatom, pamtljivim refrenom i akustičnom gitarom u pozadini. Gdje je granica u ljubomori i paranoji pita se u funky, groovy ‘’Sacrifice’’ dok je u pozadini sample Alicije Myers ‘’I Want To Thank You’’ (1981.). Neobični i pritajeni favoriti, ispovjedna ‘’A Tale of Quincy’’, koja zaziva eru Barryja Whitea te na nju prislonjena sintesajzer balada ‘’Out of Time’’ s pozadinom japanske Tomoko Arana zaokružuju nježnu, gotovo ljubavničku posvetu idolima.
Kralj prenemaganja i vječni party animal u modricama s ‘’After Hoursa’’, ovdje je sijed, izboran i spreman za zagrobni život. Ako je prvo desetljeće dvijetisućitih obilježio ‘’The Fame’’ Lady Gage diktirajući nam oblačenje i iritirajući nas zaraznim synth melodijama, onda je The Weekendu aerobic disco Due Lipa u ‘’Future Nostalgia’’ na početku pandemije odškrinuo vrata za otpisivanje kvazi duboke introspekcije plesnim eskapizmom. Baš dobar, a nimalo parazitski, u potpunosti svoj, a opet gotovo enciklopedijski hommage osamdesetima osim starboya nam jedino još može dati zvijezda sličnog, ali mekšeg kalibra, Bruno Mars.
