Dugi redovi turista koji strpljivo čekaju ispred kućnog broja 179 u berlinskoj Helersdorfer Strasse prizor je koji se ponavlja svake subote u popodnevnim satima. Od 2004. na toj adresi otvoren je Muzej stanovanja. Stan od 60 četvornih metara ne nudi nikakvu posebnu senzaciju. U njemu je namještaj iz 1986. godine i trebao bi dočarati u kakvim je uvjetima, prije pada Berlinskog zida, živjela prosječna istočnonjemačka obitelj s dvoje djece. Muzej je od središta grada udaljen desetak kilometara, u običnoj socrealističkoj četverokatnici poput onih u Novom Zagrebu. Ipak, vlasnici muzeja prilično su zadovoljni zaradom. Kakve to veze ima s brodom Galeb? Nikakve, jer se Hrvatska 16 godina uporno želi riješiti te "omražene ruine" privezane u riječkoj luci, koja ih podsjeća na mračni komunizam i diktatora Tita, koji je na njemu plovio svijetom i primao neke od najvećih državnika 20. stoljeća poput Winstona Churchilla i kraljice Elizabete II., Leonida Brežnjeva i Nikite Hruščova.
I neki ugledni povjesničari umjetnosti ne vide u Galebu nikakvu povijesnu vrijednost i vode strasne ideološke rasprave u kojima se zalažu i za potapanje "ukletog broda" koji je od 2009. godine u vlasništvu Grada Rijeke i zbog čega su njegovi čelni ljudi godinama izloženi kritikama. No otkad je prije dva mjeseca Rijeka odabrana za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, možda i Galeb dočeka bolju budućnost. Dok se to ne dogodi, o brodu koji je na vezu u Luci Rijeka pod posebnim režimom, brine se privremeni kapetan Željko Matejčić, koji je tijekom radnog vijeka na trgovačkim brodovima oplovio skoro cijeli svijet. Umirovljeni kapetan umirovljenog broda s mnogo zanosa priča o povijesti Galeba koja seže u prošlost daleko prije no što je na palubu kročio Tito. "Siguran sam da na svijetu ne postoji ni jedan brod koji je i danas, nakon skoro 80 godina, još u plovnom stanju, a da ima tako bogatu i dugu povijest.
Ako ni zbog čega drugog, onda bi ga makar zbog toga trebalo spasiti od propadanja", kaže Matejčić, koji malobrojne posjetitelje vodi kroz utrobu broda. U njoj najveći interes privlače saloni u kojima je boravio Tito s Jovankom i u kojima su sjedili nekoć najmoćniji ljudi svijeta. Titova ploveća rezidencija zapravo je mnogo skromnija no što bi se moglo zamisliti. Iz središnjeg, tzv. plavog salona, površine 20-ak četvornih metara, koji se tako zove zbog dvije fotelje i jednog dvosjeda presvučenih u svijetloplavu tkaninu, kroz ostakljenu se stijenu izlazi na glavnu palubu. Tito i Jovanka na brodu su imali odvojene spavaonice, a obje su bile opremljene klima uređajima i grijanjem. Svatko je imao i svoju kupaonicu. Jovankina je bila nešto skromnije opremljena u oker mozaiku, a Titova je tamnoplave boje. On je imao i radnu sobu sa stolom uz koji je bio pomoćni krevet, a Jovanka je umjesto radne sobe imala mali salon s kutnom garniturom.
Sve prostorije ugurane su na površinu od 60-ak četvornih metara, prilično asketski uređene i prije no što su ih razni nepozvani posjetitelji prilično uništili.Ja sam kao kapetan američkih trgovačkih brodova imao na raspolaganju veći i raskošniji apartman. Zato mogu reći da ovo što je imao Tito nije ništa posebno. Lijepa je jedino ova paluba, na kojoj je uglavnom boravio tijekom plovidbikaže kapetan. Od ostalih relativno uščuvanih prostorija je i salon za sastanke sa stolom za tridesetak ljudi, površine stotinjak četvornih metara u kojem je Tito vodio razgovore s gostima poput kambodžanskog princa Norodoma Sihanuka, indijskog premijera Nehrua, predsjednika Indonezija Sukarna, premijerke Indije Indire Gandhi, kubanskog predsjednika Fidela Castra, palestinskog vođe Yasera Arafata i mnogim drugima. Na brodu je plovilo 13 stranih državnika, među kojima su bili Haile Selassie, Leonid Brežnjev, Nikita Hruščov i Moamer el Gadafi, a kroz brodske salone prošlo je još 89 uglednika.
Podaci o tome koliko je Tito proveo dana na brodu variraju od 478 do 549, ali se podudara broj prijeđenih milja. Preplovio je oko 86.000 nautičkih milja ili oko 160.000 kilometara i posjetio ukupno 33 zemlje. Na prvo putovanje Galebom Tito je krenuo u 7. ožujka 1953. godine, i to u posjet Velikoj Britaniji. Isplovio je iz Herceg Novog, iz crnogorske luke Zelenika, a do Malte su ga pratili razarači Triglav i Biokovo. Odatle su brigu o sigurnosti Galeba preuzeli razarači Kraljevske mornarice, koji su mu plovili uz bok do ušća Temze, gdje ga je dočekala kraljevska jahta Britannia i otpratila ga do Londona. U glavnom gradu Tita su uz sve počasti dočekali domaćinipremijer Winston Churchill i kraljica Elizabeta II. U studenom 1954. krenuo je u posjet Indiji i Burmi, a krajem 1955. iz Šibenika je krenuo u Egipat i Etiopiju. Na najduže putovanje otisnuo se početkom prosinca 1958. godine iz Dubrovnika. U pratnji razarača R-11 Split put ga je vodio kroz Sueski kanal sve do Indonezije, a novu 1959. godinu dočekali su usidreni na Baliju.
Putovanje je trajalo 95 dana. Kad na njemu nije bilo Tita, Galeb je bio brod za obuku mornara. Posada je uvijek brojila oko 170 ljudi, i kako kaže kapetan Matejčić, morala je vladati željezna disciplina.Samo viši časnici imali su svoje kabine, a dočasnici su spavali u četverokrevetnim sobama. Mornari su bili smješteni u potpalublju u nekoliko spavaonica sa po 30-ak ležajeva. Tu su im iz kuhinje u bidonima donosili i hranu, a možete samo zamisliti kako je bilo ljeti, budući da su spavaonice imale tek dva okna, a tuširanje je bilo jednom tjedno. Na kraju hodnika, iza spavaonica, nalazi se sanitarni čvor u kojem se nižu kabine za tuširanje i čučavci, odvojeni samo pregradama. Kuhinja za posadu broda bila je odvojena od kuhinje u kojoj se spravljalo jelo za Tita i njegove goste.
I danas su u potpalublju ostaci predsjedničke kuhinje te komora za skladištenje namirnica. Svaki obrok najprije bi prošao kroz ruke osobnoga kušača hrane. Tu je još i prilično uščuvani aparat za sladoled, a uz Titove odaje je i kabina u kojoj je bila brijačnica i osobni brijač. Kad bi Galeb krenuo na dulja putovanja, pratilo ga je i nekoliko trgovačkih brodova, a nerijetko su u logistici bili i putnički avioni. Jedna od takvih plovidbi bila je ona iz 1961. godine, kad je krenuo u obilazak sjeverne i zapadne Afrike pripremajući prvi summit nesvrstanih zemalja. Put je trajao 72 dana, a sigurnosne službe mjesecima su planirale svaki detalj i proučavale moguće scenarije. Galeb su pratila tri razaračaSplit, Kotor i Pula, te trgovački brod Lovćen, kao i dva putnička avionaDC-6 i Iljušin-14.
U Titovoj pratnji tijekom putovanja smijenilo se 1500 ljudi, a nije nedostajalo ni zabave. Za to su se pobrinuli brojni glazbenici, od velikog jazz orkestra do limene glazbe, slovenskoga kvinteta, puhačkog i plesnog orkestra te nekoliko manjih sastava. Na brodu Lovćen bila je organizirana i vojna bolnica, a osim hrane utovario je i šest automobila, među kojma Titov Rolls-Royce Phantom V, zatim Cadillac Serie 75 Convertible te Packard iz 1937. Tu je bio i kamion koji je prevozio darove za domaćine, pa tako i desetak primjeraka popularnog ‘fiće’ koji se proizvodio u kragujevačkoj Zastavi. Legenda kaže da je na put krenuo i brodski tesar, Bakaranin Mihovil Gerechtshammer, koji je uglavnom besposličario sve dok mu uoči povratka nije stigla naredba da napravi bazen. Mislio je najprije da je riječ o dobroj šali, no onda su stvari postale ozbiljne. Jer, za Fiću je Tito dobio na dar nilskoga konja. Životinja je sretno preživjela put i iskrcala se u Puli, pa je završila u zoološkom vrtu na Brijunima. Bio je to, uz razne egzotične ptice, majmune i slonove, još jedan u nizu neobičnih darova koje je predsjednik bivše države donosio iz prijateljskih zemalja.
Posljednji put Galeb je s Titom isplovio 15. kolovoza 1979. Dvodnevna ruta vodila je iz Brijuna u Zadar i natrag preko Raba. Niti godinu dana kasnije, na dan njegove smrti 4. svibnja 1980., Galeb se od Tita oprostio spuštanjem zastave na pola koplja. Nakon što je počeo Domovinski rat, jugoslavenska ratna mornarica povukla je 1991. godine brod iz Pule u Boku kotorsku. Tijekom desetak godina koliko je proveo u Crnoj Gori, temeljito je i sustavno uništavan. Iz njega je pokradeno sve što se moglo iznijeti, a onda ga je potkraj ‘90-ih otkupio Amerikanac grčkog podrijetla John Paul Papanicolao. Brodovlasnik ga je namjeravao preurediti u luksuznu jahtu, a posao je povjerio riječkom brodogradilištu "Viktor Lenac".
"Papanicolao je bankrotirao jer je negdje u isto vrijeme kupio legendarnu jahtu Christina O, koja je dobila ime prema kćeri magnata Aristotela Onassisa, u čijem je bila vlasništvu. Kao obiteljski prijatelj Onasissovih, Papanicolao ju je kupio na aukciji za 50 milijuna dolara i obnovio je, ali više nije imao novca za ulaganje u Galeb", prisjeća se kapetan Matejčić. Zbog nagomilanih dugova prema brodogradilištu od gotovo pola milijuna dolara, Galeb je 2009. godine stavljen na dražbu. Iako je procijenjen na 275.000 dolara, Grad Rijeka ga je otkupio za 150.000 dolara zahvaljujući inicijativi gradonačelnika Vojka Obersnela. Brod je proglašen kulturnim dobrom, a Papanicolao je zaprijetio da će zbog ograničavanja prava privatnog vlasništva tužiti Hrvatsku Strassbourgu i Ustavnom sudu. U namjeri ga je zaustavila smrt 2010. godine, nakon bezuspješne borbe s karcinomom.
"Gradnja broda počela je 1936. godine u talijanskom brodogradilištu Ansaldo Genova. U to vrijeme trgovina južnim voćem na Mediteranu doživjela je procvat, a u biznisu je predvodila talijanska tvrtka Regina Azienda Monopoli Banane. Naručili su četiri identična trgovačka broda koja su po kratici imena tvrtke dobili nazive RAMB I, II, III i IV. Isporučeni su u dvije godine.U sva četiri broda ugrađena su po dva dizelska Fiatova motora od 7500 konjskih snaga, pa ih je čak tvornica Fiat prije nekoliko godina htjela otkupiti i izložiti u svom tvorničkom muzeju", kaže Matejčić. Nasreću, ponuda je odbijena, a motori bi, sa strojarnicom, ubuduće mogli biti dio muzejskog prostora. U strojarnici je nekoć radilo i po deset ljudi u jednoj smjeni, a temperatura je za ljetnih vrućina znala dosezati i do 50 stupnjeva. Motori imaju po devet cilindara koje je palilo 18 svjećica duljine 60-ak centimetara i desetak kilograma. Mogli su postići maksimalnu brzinu od skoro 19 čvorova, odnosno oko 35 km/h, što je i danas solidna brzina za takav brod.Bananiere, kako su zvali ove brodove, konstruirani su tako da su se brzo mogli preurediti i u ratne brodove.
Kad je Italija ušla u 2. svjetski, rat RAMB I, II i III pretvoreni su u krstarice, a RAMB IV u brod bolnicugovori Matejčić. Godine 1941. prvi je potopljen u Indijskom oceanu, a četvrti u Aleksandriji. Drugi je skončao u japanskom Kobeu 1945. Samo RAMB III ima daleko zanimljiviju sudbinu. Preživio je najprije sudar s britanskom podmornicom, a 11. studenog 1940. pobjegao je pred britanskim napadima kod Taranta. Kao osiguranje je pratio prijevoz mesa za talijansku vojsku u Libiji pa ga je u Bengaziju 30. lipnja 1941. teško oštetio britanski torpedo. Brod je unatoč tomu četiri dana krmom plovio preko Sredozemlja do Brindisija brzinom od 3 čvora.
Odande su ga remorkeri dopratili u Trst gdje je renoviran. Nakon kapitulacije Italije preuzeli su ga Nijemci i preimenovali u Kiebitz, prema ptici vivak. Pretvorili su ga u minopolagač koji je po Kvarneru navodila torpeljarka. Kod Brestove naišli su na zaostalu talijansku minu, od koje je torpeljarka odletjela u zrak, a Kiebitz se još jednom izvukao. Godine 1944. još će jednom zaploviti krmom iz Ancone prema Puli, nakon što je naletio na dvije mine. Ponovno je preuređen u Trstu, a onda je teško stradao iste godine u Rijeci. Bio je usidren u luci kad je 3. studenog počelo žestoko savezničko bombardiranje iz zraka. Dva dana ciljali su Kiebitz. Šest Douglasa naoružanih bombama i mitraljezima uspjeli su ga pogoditi 5. studenog. Nakon višesatne borbe s vatrom i pogibije 125 riječkih vatrogasaca, brod je potonuo na dubinu od 20-ak metara.
Tri godine ležao je pod morem, a onda su 1947. inženjeri, ronioci i mehanizacija splitskog Brodospasa počeli s izvlačenjem broda. Nakon mjeseci neuspješnih pokušaja,pucanja čeličnih užadi i drugih komplikacija, Kiebitz je 16. ožujka 1948. podignut s dna i otegljen u pulski Uljanik. O cijelom pothvatu snimljen je i 10-minutni dokumentarac "Još jedan brod je zaplovio". "Tamo je Galeb dobio današnji izgled i ime. Promijenjeno je nadbrođe, a pulski inženjeri rastavili su oba motora do najsitnijih dijelova, očistili ih te ih ponovo sastavili i postavili u brodkaže Matejčić i dodaje:Ipak, za pretvaranje u luksuzni brod trebalo bi u njega uložiti prevelik novac. Adaptacija bi koštala oko milijun dolara po metru broda. Osim toga, trebalo bi u njega ugraditi suvremene motore koji bi bili tiši i manje bi trošili. To ne bi bilo isplativo, ali sam pobornik ideje da se Galeb pretvori u ploveći objekt i da ga vrate u riječku luku kao muzej. Brod je to zavrijedio", kaže kapetan. "O tome brigu vode Ured za kulturu Grada Rijeke i njegov pročelnik Ivan Šarar.To je jedan od projekata za koje smo već predali dokumentaciju Ministarstvu regionalnog razvoja i europskih fondova. Želimo pretvoriti brod u muzejski prostor koji bi se prostirao na 80 posto površine, a na 20 posto bili bi komercijalni sadržaji, primjerice ljetno kino i restoran. Brod ne stavljamo ni u kakav politički kontekst, što nam neki uporno imputiraju. Smatramo da on ima isključivo kulturni potencijal i da bi obogatio turističku ponudu našega gradakaže. Uostalom, prije godinu dana Galeb je obišao i ugledni gost.Zapovjednik 6. američke flote, viceadmiral James G. Fogg bio je prošle godine u ‘Viktoru Lencu’ zbog remonta njihova zapovjednog broda Mount Whitney. Zamolio je domaćine da mu omoguće obilazak Galeba. Bio je oduševljen brodom, ali i razočaran stanjem u kojem se nalazi", prisjeća se kapetan Željko Matejčić.
