Life
581 prikaza

Tour de force seksa, droga i partijanja u nihilističkom kaosu

1/8
Marco Provvisionato/Milestone Media/IPA/PIXSELL;
FELJTON ’Smiley Face Killers’ je film koji je trebao napisati kad je bio tinejdžer, a ne kao čovjek koji je debelo zagazio u pedesete. Ali kako to već biva s B. E. Ellisom, zašto bi bilo po ‘peesu’ ako ne mora?

O zlatnoj mladeži nikad nitko nije pisao s toliko gađenja i divljenja u isto vrijeme. Što je razumljivo ako znamo da je Bret Easton Ellis dijelom pripadao onome što mu se u isto vrijeme gadilo, razvijajući posebnu, sadomazohističku ljubav prema toj mržnji. Mržnju prema sebi, svojim izborima i razočaranjem u to što nije u stanju uživati u nametnutim markerima uspjeha i sreće američkih osamdesetih iskoristio je za stvaranje nekih od najvećih remek-djela popularne literature 20. stoljeća. Bio je doslovno klinac kad je objavio prvi hit roman, u najbolje moguće vrijeme, na samom vrhuncu eskapističke dekadencije Reaganova SAD-a, 1985. godine. Počeo ga je pisati kao tinejdžer, u drugom razredu srednje škole, a onda je sljedećih pet godina brusio pretvaranje slikovitih dnevničkih zapisa u kontroverznu dokufikciju, tresnuvši zeitgeist nogom ravno u jaja. Seksom i drogom nakrcane vinjete mladosti provedene u klubovima i automobilima tad je više gledao oko sebe, nego što ih je živio, kao stidljivi, povučeni autsajder, ali je dobar dio njega svejedno progovorio kroz glavni lik - 18-godišnji Clay bio je nesretni biseksualni otuđeni klinac čiji hedonizam nije optimizam, nego bijeg. Ma koliko krhotina sebe stavio u njega, Ellis se godinama morao braniti da knjiga nije autobiografija i da su srednjoškolski dani bile najbolje godine njegova života. Nije bio popularan klinac, družio se s ostalim odmetnicima i kreativcima, a većinu je dana ionako provodio u svojoj glavi, konstantno pišući. 

 | Author:

Nitko nije dokumentirao yuppie “kulturu” kao Bret Easton Ellis, s istom dozom strasti i srama, romantizirajući nihilizam već samim odsustvom romantike, nemilosrdno iskrenim i zabavnim  portretiranjem bogatih, razmaženih, glupih i auto(destruktivnih). Viša srednja klasa Los Angelesa već se šezdesetih grupirala u Sherman Oaksu, dijelu Los Angelesa koji nije bio Hollywood, ali je za San Fernando Valley bio domom većinski bijelih obitelji natprosječnog imovinskog stanja. 


U jednoj takvoj obitelji 1964. se rodio i Bret Easton Ellis. Majka je bila domaćica, jer je otac zarađivao i više nego dovoljno u poslovima s nekretninama. Svoje odrastanje opisao je kao “kalifornijski idealno”, iako su mu se roditelji razveli kad je imao 16 godina. Ispisali su ga iz javne škole u strahu za sigurnost i osigurali mu osnovno školovanje u Buckley School, s odabranima koji su si to mogli priuštiti. Kasnije je govorio kako je to načelno bila pogreška, jer je ekipa u privatnoj školi bila puno gora i ekscesnija, s obzirom na to da su klinci imali love pa se s povećanjem nula na bankovnom računu roditelja povećavao i osjećaj zaštićenosti od posljedica. Upisao je ugledni Bennington College i prvo učio glazbu, a onda se brzo prebacio na pisanje. Na fakultetu je završio prvi rukopis “Less Than Zero”, romana objavljenog kad je imao 21 godinu. Ellis je preko noći proglašen fenomenom. Slava ga je pregazila i od silnih hvala, ali i jednake količine moralnih kritika, dobivao je napadaje panike. Nije bio spreman na baš tako brzu i veliku reakciju. Roman o problematičnim bogatim tinejdžerima toliko je odjeknuo da je već dvije godine kasnije snimljena filmska adaptacija. Produkcija studija 20th Century Fox povjerila je “Less Than Zero” (1987.) najvećim imenima ere - sve redom pripadnici tzv. Brat Packa, skupine mladih glumaca koji su teen hitovima razarali kino blagajne osamdesetih, u ovom slučaju Robert Downey Jr., Andrew McCarthy, Jami Gertz i James Spider. Kao statist se pojavljuje i tad još potpuno nepoznati, ali oku kamere ugodni Brad Pitt. Ellis je bio zgrožen filmskom verzijom. S godinama ju je prihvatio kao dokument vremena, ali ako ga pitate, reći će da film nema veze s knjigom, osim što dijele naslov, mjesto radnje i imena likova. 

 | Author: Marco Provvisionato/Milestone Media/IPA/PIXSELL; Marco Provvisionato/Milestone Media/IPA/PIXSELL;

Dugo se pričalo o tome kako je Quentin Tarantino zainteresiran snimiti svoju verziju. Sad je, ako ostane dosljedan obećanju da planira režirati još samo jedan dugometražni igrani film, jasno da od toga vrlo vjerojatno neće biti ništa, baš kao što nećemo gledati TV seriju koju je naručio servis Hulu. Ona se zakuhala 2018. s Ellisom kao izvršnim producentom. Ipak, pilot nije zadovoljio pa je čitav projekt ugašen u samom začeću. Ellis je još 2013. izjavio da ima informacije kako Tarantino pritišće Fox da krene u remake. Roger Avary, Tarantinov suradnik na scenariju za “Pulp Fiction” (1994.), veliki je fan Elisa, kao i njegov prijatelj Quentin, a 2002. je režirao “The Rules of Attraction”, adaptaciju drugog romana Breta Eastona Ellisa, koji se u knjižarama pojavio 1987. Ovom je ekranizacijom autor bio zadovoljan. Roman je slijedio njegovo iskustvo studentskog života i ponovno uranja u raskalašenost, seks, drogu, partijanje, ispraznost i beznađe mladih u osamdesetima, svemu čemu je svjedočio pohađajući fakultet Bennington u Vermontu. 


U priči, riječ je o ekipi s izmišljenog fakulteta Camden u New Hampshireu, čiji nihilistični kaos postojanja nastavlja motive prvijenca, očite već u liku i djelu glavnog protagonista Seana Batemana. Prezime zvuči poznato? Ovaj 21-godišnji momak iz bogate obitelji, student, diler, narkoman i seksualni manijak brat je Patricka Batemana, jednog od najvećih antijunaka moderne literature, Američkog psiha osobno. “Američki psiho” jedan je od originalnijih, čudnijih, svakako krvavijih, ali i radikalno inovativnih romana 20. stoljeća, u neku ruku eksperiment koji testira koncentraciju i volju čitatelja za prepuštanjem bombardiranju ludila taštine. Na razini same ideje, bio je to pitch koji ni ovoga puta nije mogao zaobići Hollywood - investicijski bankar s Wall Streeta noću operira kao serijski ubojica. Zato je 2000. snimljen film, značajan po tome što je onima koji knjigu nisu shvatili kao satiru otvorio oči na komična pretjerivanja, uvelike zahvaljujući tour de forceu kabaretske izvedbe Christiana Balea.

 | Author:

Sve je počelo kao priča o Wall Streetu. Ellisa je zanimao fenomen nove zajednice ultrabogatih mladih muškaraca koji su se pretvarali u modernu aristokraciju žongliranjem brojevima na burzi. Spojio se s nekoliko odabranih specimena ove nove vrste američkih kapitalista pa ih pratio na izlaske, fancy večere i pijanke, slušao o čemu govore i shvatio da je glavna tema, zapravo bitak njihove egzistencije, bio status, opsjednutost luksuzom, odjećom, velikim kućama i najboljim stolovima u restoranima, kojima mogu signalizirati svoje mjesto na društvenoj ljestvici. 


Na jednoj takvoj večeri jednostavno je odlučio da bi lik njegove knjige priču o Wall Streetu mogao najbolje ispričati s nožem i sjekirom u rukama. Iako je objavljen 1991., “Američki psiho” je brutalni napad na fenomene osamdesetih, prije svega na mušku taštinu i narcisoidnost, trend u kojemu se Ellis baš i nije najbolje snalazio, jer mu se modni stil uglavnom oslanjao na crne kapute i šilterice. Ali svijet o kojem je pisao bio je svijet u kojem se (na desecima stranica) detaljno pretresaju police s CD-ima i sadržaji ormarića u kupaonici, epske analize mainstream pop albuma osamdesetih (Huey Lewis and The News, Phil Collins, Whitney Houston), gelova za tuširanje i vrsta čarapa susreću jednako detaljne, iscrpne i mučne opise sadističkog iživljavanja nad žrtvama. Paradoksalno, kritizirali su ga kao komad nepodnošljive mizoginije. Knjiga je toliko sablaznila čitatelje, ali i kritiku te raznorazne udruge, da su jedni tražili zabranu, a drugi piščevu glavu na panju. Dobivao je prijetnje koje su, kaže, gore od bilo čega što je on izmaštao u knjizi, a pisali su mu, primjerice, kako će ga silovati palicom za bejzbol optočenom čavlima. Genijalci bi takve prijetnje slali u kuvertama s povratnom adresom. “Too far” bio je univerzalni vapaj kritičara, pa i objašnjenje izdavača Simona & Schuster, koji je odbio rukopis, ne bi li roman konačno tiskao njujorški Vintage Books. 

 | Author:

Patrick Bateman bio je kolaž brokera s Wall Streeta, Ellisova besramno mizoginog oca alkoholičara, pa onda i autora samog, što je u početku odbijao naglas priznati, plašeći se da na sebe kao potpisnika najkontroverznije knjige početka devedesetih ne navuče još više bijesa povrijeđenog dijela javnosti. Tek kasnije, kad su mu roman počeli nazivati remek-djelom, priznao je da u Batemanu ima najviše Breta Eastona Ellisa, njegova tadašnjeg nezadovoljstva konzumerističkim krpanjem emocionalnih rupa, bijesa i depresije koja ga je izjedala spoznajom da mu novac nije kupio sreću. “Ima malo mog oca, ali ja sam živio taj lifestyle, moj otac nije bio u New Yorku u godinama kad i Patrick Bateman, živio u istoj zgradi, išao na ista mjesta...”, objasnio je Ellis. Slično je i s njegovom seksualnošću. U početku je o svojoj biseksualnosti govorio uvijeno, strahujući kako bi njegove privatne preferencije mogle utjecati na drugačije iščitavanje napisanih djela, a onda je kroz desetljeća bilo jasno da je seksualni kontakt sa ženama svakako sporadična rijetkost u odnosu na njegove gay veze. Nije poznato koliko je to utjecalo na promjenu čitalačke percepcije kod nekih ljudi, ali dijelom jest na “Glamoramu” (1998.), roman s dugim scenama biseksualnih orgija. “Glamorama” se pojavila 1998. Bio je to dugi put. Prošlo je sedam godina od “Američkog psiha” do “Glamorame”, jer je Ellis, pored cirkusa u koji se pretvorio njegov život nakon stvaranja ultimativnog monstruma osamdesetih, pokopao oca i dugu ljubavnu vezu pa se manje-više oporavljao od svega. Kako je bio ugovorno vezan stvoriti knjigu, izdavaču je uvalio “The Informers” (1994.), zbirku kratkih priča koju je objavio prije “Glamorame”, romana koji veže terorizam i visoku modu, ponovno vraća Patricka Batemana na papir i zapravo predstavlja djelo kojim je autor najviše ponosan. Pisao ga je čak osam godina, a iako možda nije ispao tako veličanstven kako je želio i smatra da jest, “Glamorama” uspijeva Ellisa održati svježim i relevantnim na samom zalasku devedesetih.  

 | Author: Daziram/DPA/PIXSELL Daziram/DPA/PIXSELL

Proveo je skoro-pa-desetljeće zgrbljen nad jednim tekstom, ali imao je dovoljno energije za posvetiti se onome što će postati novim fokusom njegove tastature - filmskim scenarijima. Iako mu scenarij za “The Rules od Attraction” nije prošao, 2008. je uspio progurati svoju viziju filmske verzije “The Informers”, koja je imala premijeru u Sundanceu, s impresivnom listom glumaca, među kojima su i filmski junaci njegove mladosti, Winona Ryder, Mickey Rourke i Kim Basinger. Skript je potpisao s Nicholasom Jareckim, tad mladim scenaristom uglavnom poznatim po dokumentarcima. Godinu dana kasnije napisao je scenarij po članku “The Golden Suicides”, stvarnoj priči o samoubojstvu slavne dizajnerice videoigara Terese Duncan i njezina dečka Jeremyja Blakea, objavljenom u Vanity Fairu. Projekt je trebao razvijati Gus Van Sant, ali od toga ipak nije bilo ništa. Kao ni od verzije koju je trebao potpisati Gaspar Noe, a koji je navodno nogiran zbog svog “luđačkog ponašanja”. Ellisovo novo holivudsko poglavlje inspiriralo je “Imperial Bedrooms” (2010.), svojevrsni nastavak “Less Than Zero” još više uronjen u motive stvarnog života. Pet godina ranije s istim konceptom križanja stvarnosti i fikcije još se radikalnije igrao u lažno biografskom, literarnome mockumentaryju “Lunar Park” (2005.). Scenarij za “The Canyons” (2012.), komad LA sleazea s Lindsay Lohan i Jamesom “Billom Cosbyjem pornografije” Deenom, postao je neloš indie film velikog Paula Schradera (“Mishima”, scenarij za “Taksista”), a onda je 2015. Ellis pokazao ne samo interes za žanr, nego i za adaptaciju tuđih romana - napisao je scenarij po horor knjizi “Downers Grove” Michaela Hornburga pa stvorio podlogu za niskobudžetni triler “The Curse of Downers Grove”. Istim je putem nastavio 2020., kad je posegnuo za svojom najdražom inspiracijom - mladim Amerikancima - pa napisao scenarij za “Smiley Face Killers”, inspiriran stvarnim slučajevima neobjašnjenih serijskih ubojstava, pronalaska mrtvih tijela nestalih studenata u blizini grafita nasmiješenih emotikona. 

 | Author:

Vidi se da je redatelj Tim Hunter u osnovi old school TV i B-film redatelj, jer “Smiley Face Killers” je neodlučan komad jeftinog trilera koji pokušava biti atmosferična psihološka drama i straight-to-video slasher u isto vrijeme, a iako je dobrim dijelom dozlaboga dosadan i užasno odglumljen, u zadnjoj trećini malo se razmaše s crnim kukuljicama i trashy gore hororom. Ali u osnovi, “Smiley Face Killers” je film koji je Ellis trebao napisati kad je bio tinejdžer - onda kad je stvarao suvremene književne klasike - a ne kao čovjek koji je debelo zagazio u pedesete godine života. Ali kako to već biva s Bretom Eastonom Ellisom, zašto bi bilo po “peesu” ako ne mora?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.