Moje ime je Mary Ellen Wilson. Ne znam koliko imam godina. Mama me bičuje i tuče skoro svaki dan. Nikad me nije poljubila. Nije mi dozvoljeno igrati se s drugom djecom i ne usudim se ni sa kim razgovarati, jer da pokušam, sigurno bih dobila s bičem. Kad god mama izlazi, ona me zaključa u spavaću sobu. Nikad nisam bila vani...
Bez sumnje, ove depresivne riječi diljem svijeta izgovorilo je puno djece u slučajevima zlostavljanja koja se često prenose u medijima, a pitanje je koliko ih ima da nisu prijavljeni ili poznati policiji.
Prema globalnim podacima, čak petero djece na dan u svijetu umre zbog direktnih posljedica zlostavljanja.
Prije samo jednog stoljeća, u svijetu nisu postojali zakoni koji bi štitili djecu od fizičkog zlostavljanja. Bolne kazne bio su dio tzv. odgojnih metoda te način rješavanja neposlušnog ponašanja, no one se često nisu svodile na "lupanja po guzici" već doslovno mlaćenje. Roditelji su ih prakticirali slobodno, ne brinući se za to da bi i sami mogli biti kažnjeni.
Zlostavljanje koje je promijenilo sve
Ipak, slučaj koji je promijenio sve bio je onaj Mary Ellen Wilson iz 1874., a njegovi šokantni detalji rezultirali su stvaranjem pravnih lijekova koji će štititi dobrobit djece, piše Vintage News.
Njena svjedočenja u sudnici Vrhovnog državnog suda u New Yorku posve su promijenila percepciju javnosti i istaknula važnost angažiranosti društva te intervencije u domu djeteta zbog njegove zaštite, kao i prevencije zlostavljanja.
Mary Ellen je rođena 1864. u siromašnoj obitelji u New Yorku. Kad je njen otac umro, majka je pokušavala sastaviti kraj s krajem, radeći brojne poslove sve do trenutka kad je shvatila da više neće moći uzdržavati Mary.
Kako se poslije ispostavilo, iako je par dobio trajnu skrbništvo, to su postigli s krivotvorenim dokumentima. Sirotište je zahtijevalo godišnje izvješće o stanju djeteta, no McCormacksi su bili nemarni oko toga. Ubrzo nakon postajanja skrbnicima, Thomas je preminuo, a Mary McCormack se preudala te se preselila u stan na ulici 41. West ulici, mjesto horora za malu Mary i mjesto gdje se strašna priča napokon otkrila.
Susjedi su bili ti koji su prvi posumnjali da se nešto neobično događa te da se skrbnica-majka ne odnosi prema djetetu kako bi trebala. Jedna od susjeda, gđa. Connolly, zatražila je lokalnu religioznu radnicu i istaknutu članicu zajednice, Ettu Angell Wheeler, da provjeri stanje u obitelji. Etta i susjeda su na prijevaru uspjeli dobiti ključeve od njihova stana od domara te su ušli u dom Mary Ellen.
Užas nad svim užasima
Ono što su vidjele i što ih je dočekalo bilo je toliko grozno da su teško pronašle riječi kojima bi to opisale.
- Bila je vrlo sitna, puno sitnija nego što bi dijete njenih godina trebalo biti. Izgledala je kao da ima 5, a ne 9 godina. Bila je u gomili suđa sa stolicom ispod sebe, ribajući tave i zdjele kad smo ušli. Tava koju je dizala je bila valjda njene težine. U rubu prostorije je prijeteći stajao bič s zaobljenim kožnim završecima. Ruke i noge sirotog djeteta govorile su o tome da se bič često koristi po brojnim crvenim ožiljcima. No, najtužniji dio cijele priče bio je utisnut u njeno lice. Izraz koji je otkrivao jad i očaj, lice nevoljenog djeteta koje u svom životu nije proživjelo ništa lijepo - Etta je kasnije svjedočila u sudnici.
Gđa Wheeler je dodala kako je dijete bilo očigledno teško zlostavljano, pothranjeno i posve zanemareno.
Žene su dijete odmah poželjele izvesti van iz stana, no Mary nije imala niti jedne cipele, iako je vani bio prosinac. Etta je otišla na policiju, no tamo je ostala iznenađena nakon što su joj rekli da mora donijeti dokaze napada na malenu. Očigledno, svjedoci djetetovih ožiljaka i modrica nisu bili dovoljni.
Etta je bila odlučna u namjeri da pomogne Mary Ellen te je zatražila pomoć od odvjetnika Henrya Berga. On je uspio maknuti djevojčicu iz doma zlostavljača te joj pronašao novu skrbnicu za vrijeme suđenja njenoj zlostavljačici.
Svjedočenje koje ledi krv u žilama
Kad je sjela na klupu za svjedoke, mršava je i krhka Mary Ellen progovorila tihim i tužnim dječjim glasom.
Moja majka i otac su oboje mrtvi. Ne znam koliko imam godina, nemam nikakvih sjećanja na vrijeme prije nego sam živjela s McCormacsima. Bič je uvijek ostavljao plavi i crni trag na mojoj koži. I sada imam te crne i plave tragove na glavi gdje ih je mama napravila i posjekotinu na lijevoj strani čela koja je od škara. Udarila me sa škarama i porezala. Ne sjećam se da me itko ikad poljubio. Mama ne nikad nije stavila u krilo i pomazila. Ne znam zašto me je bičevala, mama bi nikad ništa ne bi rekla prije nego me bičevala. Ne želim ići natrag živjeti s mamom jer me jako tuče i to me jako boli
Njena skrbnica, gđa. McCormack je dobila zatvorsku kaznu od jedne godine. Priča je dobila sretan završetak, jer je Etta Wheeler postala njena skrbnica te joj se trudila nadoknaditi svu ljubav i dobrotu koju je ranije trebala dobivati. Iste te godine, promijenjen je zakon, a osnovan je i Društvo za zaštitu djece od nasilja, po čemu je sudska presuda postala revolucionarnom prekretnicom.
Pogledajte video:
