U zemlji Maura Corone - dobrog duha kula babilonskih

Jedna od najstarijih antropoloških zadanosti je činjenica kako sve ima svoju cijenu. Isto to vrijedi i za pohlepu i megalomaniju koja je usko povezana s pohlepom. Međutim, ta cijena je u ovom slučaju zastrašujuća i obično se iskazuje u izgubljenim ljudskim životima. Ta zadanost ostala je zapisana u brojnim svjetskim legendama, pa tako i u onima koje potječu s ovih podneblja. Jednu sličnu spominje Ivo Andrić u svojem romanu "Na Drini ćuprija": "Znali su da je gradnju ometala vila brodarica, kao što je oduvek i svuda poneko ometao svaku gradnju, i noću rušila ono što je danju sagrađeno. Dok nije 'nešto' progovorilo iz vode i savetovalo Radu Neimaru da nađe dvoje nejake djece, bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje stubove mosta. (...) Decu su uzidali, jer druge nije moglo biti, ali Neimar se, kako kažu, sažalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrećna majka mogla da doji svoju žrtvovanu decu". Ovaj strašni motiv Andrić je preuzeo iz prelijepe epske narodne pjesme "Zidanje Skadra": "Grad gradila tri brata rođena,/Do tri brata, tri Mrnjavčevića:/Jedno bješe Vukašine kralje,/Drugo bješe Uglješa vojvoda,/Treće bješe Mrnjavčević Gojko;/Grad gradili Skadar na Bojani,/Grad gradili tri godine dana,/Tri godine sa trista majstora;/Ne mogaše temelj podignuti,/A kamoli sagraditi grada: (...) Tada viče sa planine vila:/'Ne muči se, Vukašine kralje,/Ne muči se i ne harči blaga!/Ne mož, kralje, temelj podignuti,/A kamoli sagraditi grada,/Dok ne nađeš dva slična imena,/Dok ne nađeš Stoju i Stojana,/A oboje brata i sestricu,/Da zaziđeš kuli u temelja:/Tako će se temelj obdržati,/I tako ćeš sagraditi grada'."

Ipak, najpoznatija u tom smislu je nenadmašna biblijska legenda o gradnji Babilonske kule koju su, nakon općeg potopa, započeli graditi Noini potomci s ciljem da se uspnu do neba. Kao što je poznato, Bog je kaznio ljudsku oholost i megalomaniju tako da je kulu srušio, a ljudima pomrsio jezike: "Jahve reče: Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome jezik ne razumije. Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji". Međutim, tu priči o Babilonskoj kuli nije kraj: 570. godine prije Krista, babilonski kralj Nabukodonosor II. obnovio je Babilonsku kulu i o tom pothvatu ostavio kratki zapis: "Jedan je od kraljeva sagradio kulu, ali joj nije dovršio vrh. Ljudi su je bez riječi napustili i zanemarili... Potresi i munje oštetili su zdanje, glina se osušila, cigle razdvojile, a zemlja nakupila u unutrašnjosti građevine. Ugledni Merodah potaknuo me da obnovim kulu. Temeljno kamenje sam ostavio, a ni izgled nisam izmijenio, nego je on ostao poput onog u stara vremena. Dakle, pronađoh i obnovih kulu. Uzdigao sam je do nebesa". Niti Biblija, a niti kralj Nabukodonosor nisu ostavili podatke o broju stradalih tijekom gradnje, odnosno obnove Babilonske kule. Međutim, Božja kazna koja je uslijedila nakon gradnje Babilonske kule bila je strašna: Bog je miješanjem ljudskih jezika stvorio razdor među ljudima, tako da su na neki način, na simboličkoj razini, svi poginuli u ratovima koji su se vodili u ljudskoj povijesti "cijena" koju plaćamo za ljudsku megalomaniju. To je zapravo neizravna poruka biblijske legende o Babilonskoj kuli.

Ipak, ogledni primjer ljudske megalomanije predstavlja čuveni Kineski zid, koji opsegom i masom materijala ugrađenog u njega predstavlja najveću građevinu izgrađenu u ljudskoj povijesti. Ukupna dužina Zida, koji danas predstavlja jednu od najvećih svjetskih turističkih atrakcija, iznosi oko 8850 kilometara, a građen je u periodu od nekih 1700 godina, od 214. godine prije Krista, kad je započela njegova gradnja, pa do kraja 15. stoljeća, kad je Zid u vrijeme dinastije Ming dobio svoj današnji izgled i veličinu. Gradnju Kineskog zida započeo je car Qin Shi Huangdi, koji je sebe proglasio "prvim kineskim carem", koji je ostao upamćen kao jedan od najvećih tiranina u kineskoj povijesti, i koji je nakon što je sebe proglasio "prvim carem", s kojim počinje povijest, dao spaliti sve knjige i pogubiti većinu obrazovanih ljudi u carstvu. U vrijeme njegove vladavine, kada je gradnja Zida bila najintenzivnija, 300.000 vojnika i 500.000 seljaka bilo je osuđeno na prisilni rad na gradnji Zida, dok je još, u kasnijem razdoblju, na Zidu povremeno, uz kažnjenike i ratne zarobljenike, radilo oko milijun i osamsto tisuća seljaka. Više stotina tisuća ljudi izgubilo je život tijekom gradnje, a trupla mnogih od njih su iz "praktičnih razloga" bila zazidana u Zid. U svojoj knjizi "100 godina radosti i tuge", kineski suvremeni umjetnik, aktivist i disident Ai Weiwei donosi jedan bizaran detalj iz biografije Mao Zedonga, koji se tri godine pred smrt poistovjetio s Qinom Shijem Huangdijem. Što možemo zaključiti iz ovoga detalja? Pa, među ostalim, i to kako se ljudi, čijim životima upravljaju pohlepa i patološka megalomanija, nisu ništa promijenili od ljudskih prapočetaka, koji padaju u vrijeme gradnje Babilonske kule.

Postoji li neka moderna građevina koja je po svojim gabaritima barem donekle usporediva s Kineskim zidom? Jedina koja bi mogla doći u obzir u tom smislu je velika Hooverova brana, koja je uvrštena među "sedam američkih čuda suvremenoga graditeljstva" i koja je 1999. proglašena jednim od pet najvećih dostignuća graditeljstva 20. stoljeća. Ona je u svoje vrijeme bila najveća brana u svijetu. Nalazi se na rijeci Colorado između američkih saveznih država Arizone i Nevade. Izgrađena je za samo pet godina, između 1931. i 1936., u vrijeme Velike depresije. Visoka je 221, a duga 379 metara. Umjetno jezero Mead, koje je stvorila akumulacija, ukupne je površine od oko 640 četvornih kilometara. O gradnji ove brane BBC je snimio sjajan dokumentarac u kojemu je "glavni lik" kanadski inženjer Frank Crowe, projektant Hooverove brane i glavni inženjer tijekom njezine gradnje. Crowe je, u nastojanju da branu završi na vrijeme, nametnuo nemilosrdan tempo gradnje, bez obzira na ljudske žrtve. Tijekom gradnje poginulo je 112 radnika, a gradnja je završena dvije godine prije zadanog roka. Tehničke inovacije koje je Crowe razvio tijekom gradnje uvelike su promijenila dotadašnja shvaćanja u više tehničkih područja i omogućila ostvarivanje brojnih drugih građevinskih pothvata. Autistični mizantrop Frank Crowe, neka vrsta američke varijante Andrićeva Rade Neimara, umro je 1946. godine od srčanog udara u 63. godini.

Brana Vajont prije katastrofe Nepoznati autor/CC BY 3.0

Najveća ekološka tragedija u talijanskoj povijesti, koja je odnijela gotovo dvije tisuće ljudskih života, također je rezultat ljudske pohlepe i megalomanije povezane s njom, kad je u noći na 9. listopada 1963. godine s vrha planine Monte Toc, koja se nalazi u Dolomitima, sjeverno od Venecije, u akumulacijsko jezero podno brane Vajont skliznuo dio planinskog masiva, koji je podigao visinu vode za čak 250 metara te prouzročio golemi val koji se prelio preko brane i uništio sve pred sobom. Klizanje tla trajalo je 45 sekundi, a cijeli događaj sedam minuta. Grad Longarone, koji se nalazio odmah ispod brane, bio je u potpunosti uništen, a mnoga planinska sela u blizini klizišta su također stradala. Armirano-betonska brana izgrađena u dolini rijeke Vajont bila je visoka 262 metra. Kad je sagrađena, bila je najviša brana te vrste u svijetu. Pohlepa je i ovdje odigrala ključnu ulogu: sjever Italije, gdje se brana nalazi, u to je vrijeme doživljavao nagli gospodarski procvat te je trebao velike količine električne energije. Akumulacijsko jezero napajalo se vodom iz malog planinskog potoka. Tehničke pretpostavke na osnovu kojih su projektanti ušli u projekt bile su pogrešne: stranice kanjona na mjestu buduće akumulacije, posebno na lijevoj obali, nisu bile kompaktne, nego su se sastojale od višestoljetnih stijena različitih fizičkih svojstava, što pogoduje stvaranju klizišta. Prvo probno punjenje akumulacije započelo je u veljači 1960. godine, još prije dovršenja brane. Već tad su na obalama iznad jezera uočeni prvi znakovi nestabilnosti zato što je južna obala klizila oko 3,5 centimetara na dan te je zbog toga nastala pukotina duga dva kilometra. Zatim se pojavilo prvo klizište, koje je oslabilo stabilnost litice kanjona. Provedena su detaljnija geološka ispitivanja koja su pokazala da je klizna površina vrlo duboka. Unatoč studijama, koje su pokazale da je tlo na području na kojemu je planirana gradnja nestabilno, nastavljeno je s gradnjom, a to je u konačnici dovelo do tragedije.

Brana danas Guido Andolfato/CC BY-NC 2.0

Brana nakon ove tragedije nikad više nije puštena u pogon, a od akumulacije se odustalo, iako je betonsko-armirana konstrukcija same brane neoštećena izdržala udar. Danas je brana Vajont turistička atrakcija, neka vrsta brešanovske "hidrocentrale u Suhom dolu", apsurdni spomenik ljudskoj gluposti i megalomaniji. Međutim, za razliku od pobrojanih građevina, brana Vajont, odnosno napuštena sela u Dolomitima, smještena blizu klizišta, imaju svog "dobrog duha": Maura Coronu, pisca, alpinista i kipara u drvu. Corona je rođen 1950. godine. Najranije djetinjstvo proveo je u Tridentini, sve dok se s obitelji nije vratio u rodno selo Erto, u zaseoku San Rocco. Nekoliko godina kasnije, zbog nasilnog supruga, Coronina majka napušta obitelj, dok Mauro utjehu pronalazi u čitanju književnih klasika. Nakon pohađanja osnovne škole u Ertu, započeo je srednju školu u obližnjem Longaroneu, koju je pohađao do tragedije koja je zadesila to područje 1963. godine. Njegova obitelj nije pretrpjela gubitak u katastrofi. Corona se s mlađim bratom privremeno sklonio u Salezijansko učilište u Pordenoneu. Bilo je to teško razdoblje za njega jer ga je mučila nostalgija za zavičajem. Kasnije se, s bratom, vratio u opustjeli Erto. Autor je tridesetak knjiga: zbirki kratke proze, romana, bajki za odrasle i mlade, zbirki eseja i priručnika. Corona, također, slovi i kao europski priznati kipar, koji radi isključivo u drvu, te kao vrhunski alpinist i pionir slobodnog penjanja, koji je sudjelovao u brojnim alpinističkim ekspedicijama širom svijeta.

Mauro Corona Privatni album

Pisati je počeo 1997. godine, kad mu je jedan njegov prijatelj objavio nekoliko kratkih priča u venecijanskom dnevniku Il Gazzettino. Coronin književni talent među prvima je prepoznao tršćanski književnik Claudio Magris, koji je napisao predgovor njegovu književnom prvijencu, zbirci priča "Il volo della martora" ("Godina češljugara"), koja je objavljena 1997. godine. U svom romanu "I fantasmi di pietra" ("Kameni duhovi"), objavljenom 2006., Corona piše o selu Ertu, napuštenom nakon tragedije, prizivajući duhove napuštenog sela. U opisu ovoga romana, koji još nije preveden na hrvatski, stoji kako se radi o "dirljivoj priči koja se odvija kroz četiri godišnja doba", o "izgubljenim dušama koje se na trenutak vraćaju u život, vođene nezadovoljenom žeđu za životom" i gdje "izgubljena djeca opet trče u smrznutom srcu Erta". Imamo, dakle, ljudsku povijest koja je svediva na megalomane poput Franka Crowea, Qina Shija Huangdija, Nabukodonosora i mitskog Andrićeva Radu Neimara s jedne i plemenite, "dobre duhove" poput Maura Corone s druge strane, Corone koji na neki način simbolizira sve one "izgubljene duše" žrtvovane na oltaru ljudske pohlepe. S tim, što je u cijeloj ovoj priči najstrašnije, da o našim životima uvijek odlučuju oni prvi.