Mučan film. Ne znam pošteniju riječ kojom bih sažeo “Ubojice Cvjetnog Mjeseca” (“Killers of the Flower Moon, 2023.) Martina Scorsesea. Mučnina nastaje kad nešto ne možemo prihvatiti, kad nam se tijelo opire onome što je unijelo u sebe i kad središnji živčani sustav odbija prihvatiti informacije s kojima je suočen.
Scorsese postavlja pitanje, sebi i nama: “Što radite kad jedna kultura koja se dvije tisuće godina razvijala na jedan način upozna ljude koji vam sve vjeruju?”. I koji i ne sumnjaju da ti ljudi mogu biti zli. Scorsese za te ljude koji ne sumnjaju kaže da su “bezazleni” (guileless), što znači nevini, poput djece. Nisu sposobni ni zamisliti što su im sve u stanju napraviti oni s kojima žive, rade, udaju se i žene, imaju djecu i dijele istu kršćansku vjeru.
Scorsese je znao da junaci njegova filma moraju biti dvije tisuće godina razvijani Europljani koji su osvojili Ameriku, pobijedili Indijance i zatvorili ih u neplodne, puste rezervate koje su im, da stvar izgleda pravno i građanski čista, na kraju dopustili otkupiti. Ni ta zemlja ni njezini stanovnici nikome izvan nje nisu bili važni sve do trenutka kad iz nje nije potekla nafta i kad je u tom kraju, koji je još bio nalik na Divlji Zapad, započela naftna groznica, slična onoj zlatnoj s kraja 19. stoljeća. Scorsese je također znao da su ti dvije tisuće godina stari Europljani jedini pravi zlikovci njegova filma o Indijancima, nafti i novcu. On kaže da su bijelci koji su osvojili Ameriku isti kao i Hitlerovi nacionalsocijalisti, samoproglašena nadmoćna rasa koja druge rase drži manje vrijednima i nesposobnima za život u svijetu kakav je stvorio “bijeli nadmoćnik” (“white supremacist”). Scorsese sebe ne izdvaja od drugih. Doslovno tvrdi: “Mi smo ubojice” i nastavlja. “Ja sam ubojica”.
I tu počinje ono zbog čega je njegov film mučan. Kako ispričati priču o sebi kao ubojici i pritom suosjećati sa zlikovcem, u stvari, sa samim sobom? Kako biti svjestan da si ne samo moralna, nego i, po svemu što to znači, potpuna ljudska nakaza i nadati se da to ipak možda nisi. A lijepo ti govori onaj tko te vodi i vlada tvojim životom: “Nemoj mi samo reći da se nadaš nekom čudu kao u stara vremena. Čitaš li Bibliju? Ona se više ne događaju. Nemoj očekivati da će ti to nestati”. Nisu, dakle, problem, zločini koje si počinio jer su oni potrebni i opravdani i neće nestati, nego tvoja slabost da ih prihvatiš kao nešto sasvim normalno, nešto što Indijanci zaslužuju jer su službeno u svojim ispravama nazvani “Nesposobni” za civilizirani život u modernom poslovnom i financijskom svijetu.
Scorsese se prvi put osobno suočio s istinom o istrebljenju američkih Indijanaca kad je kao mladi njujorški redatelj završio film koji mu je označio početak karijere, “Ulice zla” (“Mean Streets”, 1973.). Pripremajući scenarij o jednom pokolju Indijanaca u 19. stoljeću, zasnovan na poznatoj knjizi “Pokopaj moje srce kraj Ranjenog Koljena” (“Bury My Heart at Wounded Knee”,
1970.) povjesničara Deeja Browna, želio je upoznati prave Indijance i proveo je neko vrijeme u indijanskom rezervatu Pine Ridge u Južnoj Dakoti. Bio je potresen gledajući u kakvim uvjetima žive tadašnji potomci Indijanaca i osjećao da je, kao čovjek rođen i odrastao na ulicama New Yorka, nemoćan i nespreman preuzeti odgovornost za jednu priču o svijetu koji mu je bio dalek, nepoznat i, nadasve, strašan.
Mnogo desetljeća kasnije, dok je pripremao “Irca” (“The Irishman”, 2019.), krajem 2016., dobio je knjigu Davida Granna i odmah mu se svidio naslov “Ubojice Cvjetnog Mjeseca”. Svidio mu se spoj ubojstva, ljepote prirode i noćnog neba. Nakon što ju je pročitao bio je oduševljen i početkom 2017., istoga dana kad je njemu nepodnošljivi novi američki predsjednik Donald Trump počeo donositi važne političke odluke, počeo je sa scenaristom Ericom Rothom raditi na priči.
Scorsese više nije bio isti redatelj koji je radio “Ulice zla”, “Taksista” (“Taxi Driver”, 1976.), “Dobre momke” (“Goodfellas”, 1990.) i “Casino” (1995.).
Njegov neodoljivi životni elan kojim je oživljavao svijet urbanog kriminala posljednji je put zabljesnuo u poslovnom “Vuku s Wall Streeta” (“The Wolf of Wall Street”, 2013.). Tri godine kasnije, sa “Šutnjom” (“Silence”, 2016.), taj je životni elan evoluirao u melankolično nizanje patnji, grijeha, žrtvovanja i krivnje. Nije se, međutim, promijenio svijet Scorseseovih filmova. Promijenio se Scorseseov pogled na taj svijet. U njemu je sad, tri godine nakon “Šutnje”, bilo moguće da gangsterska priča koju je s Robertom De Nirom pripremao petnaest godina postane nalik pogrebnoj povorci svojih junaka. “Irac” je vrhunski film, no mnogi ljubitelji Scorsesea ga ne vole jer to za njih nije “pravi Scorsese”. Ne pada im na pamet da možda ni sam Scorsese ne zna kad je “pravi”, a kad to nije. “Hugo” (2011.), na primjer, izvrstan i za njega netipičan, snimljen je na nagovor njegove kćeri. A to je njegov strastveni filmofilski film, posvećen Georgesu Meliesu. Scorseseova je filmografija bogata i raznolika i ne treba je svoditi na nekoliko majstorskih gangsterskih filmova. A da ni on sam, dok radi ne nekom scenariju, ne zna kako će mu na kraju izgledati sam film, najbolje pokazuje priča o nastanku “Ubojica Cvjetnog Mjeseca”. Prva verzija scenarija bila je nalik detektivskom westernu u kojemu istražitelj nedavno osnovanog FBI-a, Tom White (u filmu ga glumi Jesse Plemons), dvadesetih godina prošlog stoljeća sa svojom ekipom pokušava razotkriti počinitelje ubojstava u gradiću Fairfaxu i njegovoj okolici. Ubijeno je dvadeset Indijanaca iz plemena Osage i nijedno ubojstvo nije istraženo. Pošto su se Indijanci obogatili jer je na njihovoj zemlji nađena nafta, opravdano se sumnja da su ubijeni da bi im se otelo vlasništvo nad nalazištima. Ulogu Toma Whitea trebao je glumiti Leonardo DiCaprio i za film je bio zainteresiran studio Paramount. Prolazile su godine, Scorsese je snimao “Irca”, borio se, kao i svi, s COVID-om i restrikcijama, odlazio u Oklahomu, upoznavao indijanske potomke junaka i žrtava zločina počinjenih dvadesetih godina, razgovarao s DiCapriom i De Nirom, koji su strastveno zavoljeli taj projekt i bio je kronično nezadovoljan. Ni njemu, a ni DiCapriju nije se sviđala priča o agentu koji istražuje zločine jer se od početka priče zna da je organizator tih zločina bogati i moćni rančer William King Hale (Robert De Niro), koji se predstavlja kao najveći prijatelj Indijanaca i tvrdi da je narod Osage najbolji na svijetu te čiji je najvjerniji prijatelj i suradnik Indijanac Henry Roan (William Belleau). Sve je to Scorseseu bilo nalik na “proceduralnu” policijsku priču, a ni njega ni DiCaprija nije zanimala FBI-eva procedura. Zanimale su ih žrtve, Indijanci i, nadasve, zločinci. Prva “šerifovska” FBI-evska verzija scenarija oduševila je šefove produkcije u Paramountu, svidio im se DiCaprio kao poduzetni i dobri FBI agent koji sve razotkrije te proslavi svoju ekipu i činilo se da je vrlo skupi projekt siguran. A onda je DiCaprio došao Scorseseu s prijedlogom da on ne glumi agenta Toma Whitea, nego nećaka moćnog rančera Kinga Halea, Ernesta Burkharta, priglupog momka koji se na ujakov nagovor oženi Indijankom jer mu je ujak rekao da je taj brak “dobra investicija”. Kad žena umre, naslijedit će cijelo njezino bogatstvo, a to je dobro i za njega i za cijelu obitelj na čelu s Haleom. Ono što je u tom scenarističkom prevratu najzanimljivije je da je istražiteljska priča o agentima i zločinima postala ljubavna priča. I to priča o dvoje zaljubljenih ljudi za koje je njihova živa unuka osobno rekla Scorseseu: “Oni su se stvarno voljeli”. Ernest Burkhart volio je svoju lijepu i bogatu Molly Kyle (Lily Gladstone), s njom je imao troje djece i, na nagovor ujaka Halea, polako ju je trovao iskreno vjerujući da ona neće umrijeti. Molly je dijabetičarka kojoj dobri Ernestov ujak kupuje insulin, basnoslovno skupi lijek koji si u to doba može priuštiti svega pet ljudi na cijelom svijetu, a taj joj lijek injekcijama daje Ernest i u njega stavlja otrovnu tekućinu iz neke ampulice koju je dobio od dobrih Haleovih doktora. Za Scorsesea i DiCaprija cijela je priča odjednom postala stvarna, jeziva, uzbudljiva, mračna i mučna. Nova verzija scenarija, u kojoj je agent Tom White tek važan epizodist iz zadnje trećine filma, nije se, međutim, nimalo svidjela šefovima Paramounta i oni su zaključili da nije pametno uložiti 200 milijuna dolara u mračan film o ubojicama i žrtvama. Projekt je preuzeo streamer Apple TV i film je snimljen s golemim budžetom, na pravim lokacijama u Oklahomi, u potpunoj slobodi, s ekipom koju je Scorsese poželio i brojnim epizodistima iz plemena Osage. Paramount je naknadno, kad je vidio gotov film, preuzeo kino distribuciju. Film počinje energično, scorseseovski poletno i raskošno. Iz crno-bijelih dokumentarnih novosti doznajemo da su Indijanci plemena Osage postali najbogatiji ljudi u Americi jer je na njihovoj zemlji pronađena nafta. Imaju kuće, najnovije automobile, privatne šofere, skupu odjeću, nakit i žive kao bogataši. Istovremeno u njihov kraj stižu kolonije siromašnih radnika koji rade na naftnim poljima. Istim vlakom kojim dolaze oni stiže i mladi povratnik iz rata Ernest Burkhart, kojega dočekuje Indijanac Henry Roan i u svojem ga automobilu vozi do imanja njegova ujaka Williama Kinga Halea. Ernest gleda nepregledne naftne bušotine i pita Henryja čija je to zemlja. Henry mu ponosno odgovara: “To je moja zemlja”. A na toj zemlji sve je više leševa Indijanaca čija ubojstva nitko ne istražuje. Prizori u kojima Ernest taksijem vozi Molly kroz potpuni kaos prometa i ljudi u glavnoj gradskoj ulici izgledaju kao da ih je režirao mladi Martin Scorsese i ni ne slutimo u kakvu će se tmastu provaliju patnji, mraka i zločina sunovratiti film i s kakvim će ga nesmiljenim tempom Scorsese dovesti do kraja. U filmu “Ubojice Cvjetnog Mjeseca” nema nade za njegove junake, žrtve i zlikovce. Nade ima jedino za dobre agente FBI-a i njihova zapovjednika Toma Whitea koji u završnom dijelu filma imaju spektakularnu radio emisiju čiju izvedbu završava osobno redatelj filma, Martin Scorsese, glumeći producenta radio kanala.
Puno više od reinterpretacije američkog mita
Dok Scorsese u svom filmu donosi emotivnu kroniku zločina, David Grann je dokumentaristički distanciran, a njegova je knjiga, unatoč tragičnoj temi, nerijetko ironična...
Okrug Osage, neplodna pustopoljina na sjeveru Oklahome u kojoj živi jedva četrdesetak tisuća ljudi, uspio je postići nešto što nisu uspjeli mnogi veliki gradovi, pa čak ni neke države - postao je mjestom radnje globalno slavnih književnih, odnosno filmskih djela. I to dva puta. U taj je zabačeni kutak američkog Srednjeg zapada kultni dramatičar Tracy Letts smjestio svoju slavnu dramu “Kolovoz u okrugu Osage”, koja je 2013. adaptirana u istoimeni film s Meryl Streep, Julijom Roberts i Ewanom McGregorom. Nekoliko godina kasnije, newyorški novinar i pisac David Grann objavio je knjigu “Ubojice Cvjetnog Mjeseca”, po kojoj je legendarni redatelj Martin Scorsese nedavno snimio istoimeni film. U slučaju Lettsova kazališnog komada, riječ je o osobnoj drami članova jedne fiktivne obitelji koja sasvim slučajno živi u okrugu Osage, dok je Grannova knjiga dokumentarni pregled stvarnih zbivanja u tom okrugu dvadesetih godina prošlog stoljeća, kronika zavjere u kojoj su američki Indijanci iz plemena Osage sustavno ubijani kako bi im se otelo naftno bogatstvo, te istrage tih ubojstava koju je manje ili više uspješno vodio tek osnovani američki FBI.
Izvorno objavljena 2017. godine, Grannova knjiga pod punim naslovom “Ubojice Cvjetnog Mjeseca: umorstva u okrugu Osage i osnivanje FBI-a” nedavno se u prijevodu Igora Rendića pojavila i na hrvatskom u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Egmont. Knjiga je po objavljivanju u Americi izazvala veliki interes: našla se na svim popisima bestselera, ušla je među finaliste National Book Awarda, a kritičari su je proglasili “remek-djelom publicistike koje se čita poput najnapetijeg trilera”. Također se sjajno uklopila u duh vremena, u tad - a i danas - aktualno preispitivanje mitova američke povijesti. Generacije Amerikanaca odrastale su, kako piše američki povjesničar Howard Zinn, “od prvog razreda osnovne škole do poslijediplomskog studija”, bez ikakve ideje o tome da je iskrcavanjem Kristofora Kolumba u Novom svijetu počeo genocid u kojemu je uništeno domorodačko stanovništvo Amerike. “Bio je to samo prvi stadij onoga što je prikazano kao benigna ekspanzija nove američke nacije - ‘kupnja’ Louisiane, ‘kupnja’ Floride, ‘ustupanje’ Meksika - što je podrazumijevalo i isključivanje Indijanaca, praćeno neizrecivim masovnim zločinima na svakom četvornom kilometru kontinenta, sve dok se s njima nije moglo učiniti ništa drugo nego da ih se nagura u rezervate”, piše Zinn u “Narodnoj povijesti SAD-a”.
U jedan takav rezervat “nagurano” je pleme Osage, pošto je 1870-ih protjerano s plodnih ravnica Kansasa u naizgled bezvrijedni kamenjar na sjeveru Oklahome. Njihovu tragičnom sudbinom pozabavio se David Grann u svojoj knjizi o “izvornom grijehu u kojemu je čitava ta zemlja porođena”, još jednom u nizu pokušaja reinterpretacije američke prošlosti, priznanjem zločina nad domorodačkim stanovništvom kao negacije američkog mita o slobodi i pravdi.
Desetljećima nakon uspostave indijanskog rezervata, u okrugu Osage otkrivena su nalazišta nafte, a tragači za “crnim zlatom” morali su vlasnicima - Indijancima iz plemena Osage - plaćati najamnine i tantijeme. Kako je nafte bilo sve više, do sredine dvadesetih godina prošloga stoljeća Osage su postali jedna od najbogatijih etničkih skupina na svijetu. Mediji su sa zavišću pisali o “crvenim milijunašima koji žive u vilama te nose dijamantno prstenje i krznene kapute”.
Realnost ipak nije bila tako blistava: sukladno tadašnjoj pretpostavci da Osage ne mogu upravljati svojim novostečenim bogatstvom, američki Kongres je 1921. donio zakon prema kojemu su članovi plemena proglašeni “nesposobnima” i kojim je uspostavljen korumpirani sustav skrbništva kroz koji su golemi iznosi odlazili bijelim skrbnicima. Ne treba posebno ni naglašavati da su sve te okolnosti u okrug Osage dovukle niz beskrupuloznih bijelih ljudi koji su se pokušavali domoći indijanskog bogatstva na najrazličitije moguće načine, ne baš uvijek u skladu sa zakonom. A onda su počela sustavna ubojstva. Deseci Osaga su umrli: ubijeni u eksplozijama ili iz vatrenog oružja, otrovani, preminuli od tajanstvene bolesti. Korumpirani i nekompetentni organi reda pobrinuli su se da počinitelji nikad ne budu pronađeni, sve dok mladi čelnik FBI-a J. Edgar Hoover nije uvidio da bi rješavanje tih slučajeva moglo ojačati ugled njegove novoosnovane agencije. U središtu Grannove priče je obitelj Mollie Burkhart, pripadnice plemena Osage udane za bijelca, čiji su rođaci i poznanici počeli umirati jedan za drugim...
Pišući o jednoj od najnečasnijih epizoda u povijesti odnosa bijelih Amerikanaca i Indijanaca, Davin Grann kontrapunkt pronalazi u djelovanju pripadnika FBI-a Toma Whitea, bivšeg teksaškog rendžera, kojega je Hoover poslao u okrug Osage kako bi proveo istragu. Rušeći, odnosno reinterpretirajući mit o preuzimanju Divljeg zapada od domorodaca kao o neizbježnoj američkoj “sudbini”, Grann istodobno podržava jedan drugi američki mit, onaj o herojskom pojedincu visokih moralnih skrupula koji se suprotstavlja kolektivnom zlu kako bi omogućio iskupljenje. U liku Toma Whitea sublimirao je ideju Amerike kao zemlje koja slavi individualni moralni integritet, zemlje sposobne za moralnu obnovu i ponovno rođenje. Pokvareni pojedinci i korumpirane institucije možda su i odgovorni za teške zločine nad Indijancima, no uvijek postoji herojski Amerikanac koji će nas iskupiti. Možda smo i činili neke prilično gadne stvari, ali pravda na kraju pobjeđuje, a mit o Americi, premda modificiran, živi i dalje.
“Ubojice Cvjetnog Mjeseca” su, međutim, i puno više od reinterpretacije američkog mita. David Grann (1966.) na knjizi radio nekoliko godina, koristeći se uglavnom primarnim i dosad neobjavljenim izvorima - dosjeima FBI-a, sudskim transkriptima, svjedočenjima pred porotama, privatnim dnevnicima, izjavama doušnika, oporukama, pismima, telegramima, fotografijama i zapisnicima.
Dok Scorsese u svome filmu naglasak stavlja na odnos između Mollie i njezina supruga, Grannov roman ima puno širi zahvat, čemu svjedoči i opsežna bibliografija kojom se autor koristio. Iz njegove knjige doznat ćemo sve o okolnostima u kojima su Osage došli do svog naftnog bogatstva, ali i o onodobnom provođenju zakona u nemirnim zapadnim regijama i počecima rada privatnih detektivskih agencija. Saznat ćemo sve o osnutku i prvim godinama rada FBI-a, a također i o njegovim neuspjesima: Grann je u svojoj istrazi za knjigu razotkrio mrežu zavjere i korupcije u okrugu Osage koja se protegla daleko šire nego što je to čak i FBI sumnjao. Sve to, međutim, ne znači da su “Ubojice Cvjetnog Mjeseca” dosadan povijesni pregled. Naprotiv, riječ je o iznimno uzbudljivoj prozi “u najboljoj tradiciji američkog novinarstva”. Kritičari su knjigu proglasili “pričom koja reže do kosti nacionalnog narativa” i “duboko uznemirujućim djelom koje će vam slomiti srce”. Ipak, dok Scorsese u svom filmu donosi emotivnu kroniku zločina, David Grann je dokumentaristički distanciran, a njegova je knjiga, unatoč tragičnoj temi, nerijetko ironična, duhovita, pa čak i zabavna.
