Tog nedjeljnog jutra u 7.48 nad Havajima je u niskom letu progrmjelo 353 ratnih aviona Carskog japanskog zrakoplovstva kako bi na američku pomorsku vojnu bazu Pearl Harbor sručili sam pakao. Amerikancima su uništili četiri bojna broda i 188 aviona. Oštetili su im još 159 aviona i još četiri bojna broda, po tri razarača, krstarice i razne druge brodove, pobili su im 2335 vojnika i 68 civila. Japanci su, pak, izgubili pet malih podmornica, 29 aviona i 64 poginula.
74 oštećenih aviona im se vratilo na nosače. 7. prosinca 1941., unatoč čak i terorističkom udaru od 11. rujna 2001., ostao je najgori napad na teritorij SAD-a, svakako zato što je to bio užasan vojni udarac toj naciji, a da ju je pritom još i gurnuo u Drugi svjetski rat, i to na dva oceana. Bio je to jedan od najtragičnijih i najvažnijih dana u američkoj, pa i svjetskoj povijesti, svakako u 20. stoljeću. A neki detalji koje ima smisla znati i danas, nisu općepoznati.
Povjesničar Craig Nelson, koji je napisao knjigu "From infamy to greatness", za Popular Mechanics rekao je da to napada zapravo uopće nije trebalo niti doći. Objasnio je da su Amerikanci o politici Japana imali pogrešnu sliku, da su tamošnji autokratski sustav pogrešno smatrali identičnim nacističkom njemačkom koji je u to vrijeme razarao i masovno ubijao Europu, identičnim sustavu pod manijakalnim diktatorom kojega svi unisono slijede.
"To nije bilo tako. Japanska vlada je bila tako kaotična da se u 14 godina promijenila 15 puta", kazao je.
To je značilo da su se u tako munjevitim smjenama administracije povremeno na čelu Japana znali naći i ljudi s kojima se moglo pregovarati o miru. Jedan od njih je i posljednji civil koji je bio premijer, Fumimaro Konoe. Ni u Japanu nisu razumijevali potencijalnog protivnika s druge strane. Jedan od onih koji jest razumio, i to zato što je studirao na Harvardu, bio je Isoroku Yamamoto, admiral koji je 7. prosinca 1941., unatoč svom totalnom neslaganju s tim napadom, vodio udar na Pearl Harbor.
"On je svoje vojne nadređene upozoravao da bi takav napad mogao probuditi 'divovskog uspavanog zmaja' kojega Japan ne bi smio misliti da ga je kadar pobijediti... No, na njegove riječi nisu se obazirali", napisao je za National World War II Museum Keith Suxen.
Povijest je na kraju sasvim dala za pravo admiralu Yamamotu.
Nije Yamamoto bio jedini. Dan uoči japanskog napada predsjednik Franklin Roosevelt poslao je caru Showi pomirljivi telegram, u nadi "da će razbiti ta,ne oblake" u tradiciji dvije zemlje koje imaju tradiciju mira i prijateljstva. Problem je bio u tome što je depeša išla preko bojnika Morioa Tomure u Tokiju. On je bio uvjeren da je rat sudbina Japana i zato je telegram poslao u carsku palaču sa 10 sati namjernog zakašnjenja.
A kad je napokon stigao, Japan je već bio pred slanjem telegrama u SAD kojim se definitivno prekidaju svi pregovori kako bi ga se isporučilo 30 minuta prije udara. Bilo je to u skladu s bushidom, kodeksom ratničke časti da se protivnika obavijesti o tome da će ga se napasti. Tomura je i taj telegram privremeno zaustavio, tako da su Amerikanci primili vijest dva sata nakon napada.
15 dana prije napada New Yorker Magazine objavio je nekoliko čudnih reklama za igru "The Deadly Double". Na reklami je bila navedena riječ "uzbuna" na tri jezika – njemački, engleski i talijanski – a ilustracija je prikazivala ljude u podzemnom skloništu kako igraju igru. Uz to je išao tekst:
"Nadamo se da nikada neće morati provesti duge zimske noći u skloništu, ali smo mislili... stvar je zdravog razuma da budete spremni."
Slijedio je popis svih namirnica koje su potrebne u skloništu, a kroz ostatak magazina ponavljala se druga reklama, par kockica koje su pokazivale brojeve 7 i 12. Nelson ne misli da su čudne reklame imale veze s napadom, da su bile pokazatelj lošeg ukusa.
Tisuće poginulih u Pearl Harboru nisu bili jedine žrtve. 1989. provedeno je istraživanje koje je pokazalo da je od preživjelih taj napad koji su te godine još uvijek bili živi, od PTSP-a još uvijek patilo njih 65 posto. Četvrtina ih je govorila da još uvijek imaju "flasheve" u situacijama kad ih nešto podsjeti na tragediju, primjerice buka strojeva. Slučaj Sterlinga Calea bio je tipično tragičan. Bio je u luci kad su bombe krenule padati i odmah je skočio u more kako bi spašavao svoje ratne drugove.
Bio je u neposrednoj blizini pakla u kojem je eksplodirao i na dno potonuo USS Arizona. Na kraju je ispalo da je prošao sasvim neozlijeđen i zato su ga rasporedili da skuplja tijela, što se većinom svodilo na skupljanje pougljenjenih ostataka. Šest godina poslije, 1947., s obitelji je bio na plaži na obiteljskom izletu. Bila je zima.
Iznenadni val povukao je njegovog dvogodišnjeg sina sa žala daleko u more i Cale je skočio za njim. Samo, pretrpio je takav šok da nije bio u stanju išta više napraviti, paralizirao se. Srećom pa je mališana spasio pas. A Cale se, uslijed svog PTSP-a, više nikada nije niti približio obali.
Dan uoči napada USS Arizona natovario se sa 5,7 milijuna litara goriva kako bi se pripremio za nadolazeću plovidbu prema kopnu sljedećeg mjeseca. Takav je u luci dočekao bombardiranje. Brod je pogodila granata od 800 kilograma eksploziva, probila se ravno do rezervoara i u užasnoj eksploziji koja je uslijedila, brod je eruptirao po sredini i prepolovio se. U samo toj tragediji pobijeno je 1177 vojnika i mornara, odnosno 80 posto posade.
Požar je trajao dva i pol dana. I nije sve gorivo izgorjelo. Procjenjuje se da u bunkeru za gorivo koji je jedini opstao u olupini, još uvijek ima oko milijun i pol litara goriva, te da dandanas odatle curi između dva i decet litara goriva dnevno, ovisno o danu. To se naziva "suzama Arizone" ili "crnim suzama". Zapravo je riječ o ekološkoj katastrofi koja još traje.
