Life
380 prikaza

Umjetna inteligencija svakako ima nekih prijetnji. Tu treba biti oprezan

1/6
Matija Habljak/PIXSELL
Doktorirao je 1995. na temu primjene umjetne inteligencije u arhitektonskom projektiranju. Istraživao je ekspertne sustave i na kraju, pojašnjava, završio na neuronskim mrežama

Istraživanjem je nastojao prepoznati i dokumentirati tekuće procese u Gradu, njegovom povijesnom središtu, kako bi se stvorila podloga za stručnu i širu javnu raspravu o planovima za buduću obnovu. Prikladno je zato da se s Bojanom Baletićem nalazim na uglu Martićeve i Bauerove, nedaleko Iblerova Drvenog nebodera gdje danas živi. “U ovom sam kvartu gotovo cijeli život.” kaže. Rođen je u 1957. u Šibeniku. Odrastao je i školovao se u Zagrebu i negdje u to doba, razvio je sklonost likovnosti, pa i arhitekturi. “Moji su roditelji imali divan krug prijatelja i među njima su bili Zdenko Kolacio i Duško Rakić. Kroz razgovore s njima, pomislio sam da bih se mogao time baviti.” Tako je upisao Arhitektonski fakultet. Prisjeća se profesorice Hildegard auf Franić, tada asistentice na vježbama iz projektiranja, prvima s kojima se susreću studenti na početku studiranja. “Bila je sustavna, fokusirana na ono važno. S njom je uvijek postojao jedan dobar dijalog.” Diplomirao je kod profesora Šegvića. “On je zaista bio intelektualac. Provokativan, ironičan i izvanredan profesor. Kao i Magaš, Mohorovičić, pa Marinović-Uzelac… Prednost studija arhitekture je što studenti dolaze u kontakt s puno ljudi i puno različitih pristupa i razmišljanja.” govori i nadodaje: “Bili su to sjajni ljudi. Ali bila su i neka drugačija vremena.” Nakon fakulteta, kratko je surađivao s Dinkom Milasom u Urbanističkom institutu Hrvatske na urbanističkom planu Makarske. “Radili smo na obuhvatu iznad Magistrale, trudili se da plan osigura potrebnu urbanističku razinu za buduće širenje. A danas – nažalost znamo kako Makarska izgleda. Zauvijek je izgubila mogućnost nove prometne obilaznice.” Po povratku iz vojske javlja se profesoru Grozdanu Kneževiću, autoru niza stambenih zgrada u Zagrebu te ga on uzima za znanstvenog novaka na projektu solarne arhitekture. “Nakon energetske krize sedamdesetih, pojavilo se pitanje štednje, prelaska na obnovljive izvore energije. Stupili smo tada u kontakt s profesorom Bazjancem koji je predavao na University of California. Pokrenuli smo međunarodni projekt na temu energetske obnove zgrada. Govorimo o sredini osamdesetih godina – već se tada pojavila potreba za tim. Kao primjer smo uzeli naselje Trnsko.”

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

Naselje smješteno u Novom Zagrebu građeno je nakon 1960. po modernističkim principima planskih naselja. Stanovi zadovoljavaju temeljne životne standarde, imaju povoljnu orijentaciju, raspored koji omogućava maksimalnu iskorištenost, zgrade su smještene unutar zelenila, osigurana su parkirna mjesta, a u prizemljima se nalaze popratni sadržaji. Ipak, tehnološki napredak uvjetovao je i onaj društveni, pa se tako pojavila potreba za intervencijama.

“Nitko više nije koristio zajedničke praonice i sušionice rublja. Tada su već svi imali svoje veš mašine i ostale kućanske aparate. Trebalo je osigurati prostor u stanovima, prenamijeniti te komunalne prostorije, pa dodati vanjska dizala na nekim zgradama. Tu su i energetski zahtjevi, potreba za adekvatnom toplinskom izolacijom. Intervencija koju smo predvidjeli bila je i energetska i funkcionalna. Energetska svojstva izračunali smo softwareom koji je koristio Lawrence Berkeley National Laboratory.” I tada se, kaže, zainteresirao za računala.

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

Nekoliko je mjeseci proveo u Glasgowu gdje je istraživao primjenu računala u arhitekturi. Doktorirao je 1995. na temu primjene umjetne inteligencije u arhitektonskom projektiranju. Istraživao je ekspertne sustave i na kraju, pojašnjava, završio na neuronskim mrežama.

“Devedesetih se otvorio prostor da se uvede kolegij koji bi se bavio primjenom računala na fakultetu. Na veliki poticaj i podršku profesora Kneževića počeo sam ga predavati 1992. godine.”

Imali su tada tek jedno računalo, koje su donijeli iz projekta s Amerikancima. Kako su bile ratne godine, sredstava za novu opremu nije bilo. “Pridružio mi se kao demonstrator Roberto Vdović, koji je i danas profesor na fakultetu. Kako nismo imali računalnu učionicu, tražili smo od Građevine da nam ustupe svoju. To su bila računala vrlo ograničenih grafičkih mogućnosti. No iskoristili smo sve što smo mogli.

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

Kompjutorski kabinet smo osnovali 1995. godine. Dobili smo tada prostor na tavanu fakulteta. Sjećam se kada smo ušli u taj nered i prašinu. Pomalo smo to čistili, sve smo raskrčili i napokon uredili računalnu učionicu.” Još je krajem osamdesetih pokrenuo i CAD sekciju u Društvu arhitekata Zagreba, iz koje je izrastao CAD forum. “To je u početku bio mali skup nekolicine entuzijasta, kasnije je prerastao u ozbiljnu manifestaciju, a kao svojevrsni ‘spin-off’ razvio se i međunarodni skup MediaScape, koji je bio orijentiran umjetničkim istraživanjima u novim medijima.” Nakon doktorata, pozvala ga je auf Franić, sada dekanica fakulteta, da bude prodekan za nastavu. Istu je funkciju obnašao i za vrijeme dekanata Ivana Crnkovića. Tada ih je zatekao prelazak na Bolonjski proces i potreba za radikalnim restrukturiranjem nastavnog programa. “Posjetili smo tada ključne europske škole – u Beču, Veneciji, Zürichu, Aachenu i Delftu. Pokušavali smo shvatiti koje bi to bile karakteristike zagrebačke škole i gdje smo na toj međunarodnoj sceni. Shvatili smo da ne zaostajemo puno. Prostora za poboljšanje uvijek ima. Ali velika su prednost zagrebačkog fakulteta male vježbovne grupe. Kod nas je deset do petnaest studenata na jednog profesora, svatko ima priliku izravno komunicirati s voditeljem. To vani često nije slučaj, negdje i dvostruko veći omjer.” Uvjeti su dakle tu, kvaliteta ovisi o svakom pojedinom voditelju. “ Svjesni smo da je zadnjih godina vrijeme za ponovno revidiranje. Nastavni programi imaju tendenciju bujati kroz vrijeme, pa ispiti postaju preopsežni, ima ih previše… Treba napraviti ozbiljan zahvat.” Neposredno prije njegova dekanskog mandata dogodio se potres u Zagrebu, koji je ostavio oštećenja na zgradi fakulteta. Nakon izrade dokumentacija i početka obnove, nastava je izmještena u zamjenske prostore na Maksimiru i Žitnjaku. Proces izrade projekta obnove i organizacije selidbe uvjetovao je odlaganje intervencija u nastavni plan. “Vratit ćemo se u Kačićevu početkom sljedeće godine. I to je pravo vrijeme za zaokret.” Da problemi planiranja gradova počinju daleko prije nego dođu do arhitektonske i urbanističke struke, zna i iz vlastitog iskustva. Od tadašnjeg rektora Bjeliša dobio je 2006. godine poziv da bude prorektor za prostorni razvoj. Dočekao ga je projekt sveučilišnog kampusa na Borongaju gdje je trebalo vojni kompleks prilagoditi novoj funkciji. “Zagreb ima nekoliko sveučilišnih područja koja djeluju kao cjeline i u koja bi trebalo intervenirati da se infrastruktura i sadržaji prilagode studentima. Tu je ova središnja sveučilišna aleja koja počinje od Pravnog fakulteta, obuhvaća i naš i PBF i vodi južno, preko Filozofskog, FER-a i Strojarstva do Prisavlja. Zatim sjeverni kampus gdje su Medicinski fakultet, KBF, PMF, Institut Ruđer Bošković i Institut za Fiziku – to je osim sveučilišnog i znanstveni kampus. Na istoku su Agronomija i Šumarstvo, na zapadu je kompleks Kineziologije sa sportskim terenima i dvoranama. Svi oni imaju dobru osnovu da budu kvalitetni studentski prostori. Zašto bi naprimjer postojala ograda između PMF-a i Ruđera? Ne bi li oni trebali djelovati zajedno?” Pri izrađivanju plana za Borongaj, težnja je bila stvoriti prostor koji će težiti da bude CO2 neutralan, društveno inkluzivan i laboratorij novog društvenog razvoja. “Radi se o velikom području i nemoguće ga je odjednom zahvatiti. Te 2008. smo se pitali što očekujemo od kampusa za 20 godina kad bude veći dio sagrađen? Danas je to vrijeme i EU potiče politke zelenog planiranja. Izazov je bila klimatska kriza, stoga smo Borongaj zamislili ambiciozno, kao kampus koji će mobilizirati znanja Sveučilišta kako bi se ponudili odgovori na uvjete koji nas čekaju u budućnosti. Projektirali smo ga tako da odgajamo generacije studenata koji će podržavati održiv način života.” Raspisali su međunarodni natječaj 2010. godine na kojemu je kao prvonagrađeni izabran rad Njirića i suradnika, za kojega Baletić kaže da je u pravom smislu provokativan. “Nije poanta dobiti neki standardan i čisto funkcionalan plan. U takvim projektima, trebate rješenje koje izaziva, nudi viziju i potiče akademsku zajednicu na zajedničko djelovanje. Puno je ljudi taj projekt ocijenilo radikalnim, ali upravo je zbog toga potreban. Meni i danas izgleda suvremeno. I da smo ga tada uspjeli provesti, bili bismo danas u špici zelenog razvoja.” Promijenila se uprava Sveučilišta, nova je imala druge prioritete, a Borongaj je ostao na čekanju i naposljetku neizveden. Iz tog mu je razdoblja važna i studija koju je izradio u suradnji s Mladenom Jošićem. “Prišli su mi ljudi iz Sesveta sa molbom da im pomognemo oko artikulacije prostornog razvoja. Tamo postoji problem velike i rastuće naseljenosti, a nedostatka javnih sadržaja. Sesvete nemaju urbani karakter, nemaju trg, parkovno zelenilo… Nas dvojica smo se uputili u Sesvete, temeljito pregledali prostor i napravili studiju Zelene i plave Sesvete. Nastojali smo prvenstveno da se napušteni industrijski kompleks Sljeme prenamjeni za potrebe proširenja centra Sesveta.” Aktivistička udruga koja nosi naziv prema studiji djeluje do danas, a prema najnovijim najavama iz Grada, na prostoru bivšeg kompleksa planira se osnivanje edukacijskog centra s glazbenom školom uz uređenje biciklističkih i pješačkih staza te urbanih vrtova. Na promjene se dugo čeka, ali jesu li nam stvarno nedostižne? Iz tog osjećaja izašao je i iz Savjeta za obnovu, nakon što projekti arhitekata za obnovu kuća na Banovini – njih čak 20 – nisu niti razmotreni, a provođenje obnove provodilo se od nule, kao da ne postoje stručnjaci i dobri i provjereni modeli u Hrvatskoj i svijetu. Nakon razgovora s kolegama iz Grada Zagreba, uključio se u izradu projekta obnove povijesne jezgre te je angažiran na istraživanju jednog dijela studije koji je nedostajao. To je istraživanje objedinio u nedavno predstavljenoj izložbi. “Ne možemo ulaziti u obnovu samo na temelju planerskih saznanja. Postoji jedan sloj prostora koji nije ucrtan na mapi – to su emocije i sentimenti ljudi, njihovi načini i navike. Tako je nastala ta studija. Htio sam istražiti što se zaista zbiva u tom prostoru. Bavio sam se temama sadržaja, prometa, nedostatka parkinga, činjenicom da imamo izrazito lošu demografsku sliku… Nije to prva studija tog prostora. Zato i stoji broj 15 u naslovu, da bih podsjetio na one ostale. Možda će Grad na temelju svih tih studija konačno krenuti u izvedbu provedbene strategije i dokumenata.”

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

Uz sve navedene izazove, jedan od aktualnih je i pojava umjetne inteligencije u svakodnevnoj uporabi. Hoćemo li se moći osloniti na takve alate u budućnosti ili im trebamo pristupiti s oprezom? “Umjetna inteligencija svakako ima nekih prijetnji. Nevjerojatno je što sve može generirati, ali može biti i nepouzdana. Tu treba biti oprezan. I kada imate dijete, ne pustite ih same na ulicu da uče o svijetu. I dijete treba obrazovati. Isto tako, ako napravimo neki chat-bot i samo ga pošaljemo van da skuplja znanja, to može biti pogubno. To se dogodilo Microsoftu kada su pustili svoj chat, pa su ga optužili da je postao genocidni rasist. Ali ako budemo pravovremeno kontrolirali te alate, takve će se stvari moći spriječiti.” Slično je bilo, kaže, i kada je tek pojavio AutoCAD. “Vladala je općeprihvaćena teza da će ti alati smanjiti kreativnost. Svi vole crtati rukom, to je bilo najvažnije. Ali kome se zapravo smanjila kreativnost? Nekim se arhitektima, dapače, samo razvila. Bez toga ne bismo imali zgrade kakve je radila naprimjer Zaha Hadid. Isto je i s umjetnom inteligencijom. Da, dobivat ćemo neke instant situacije, oblike kojima ne poznajemo kulturu i nasljeđe. Ali zato učimo povijest arhitekture i umjetnost. Čovjek ostaje ključan. Nema alata koji bi mogao poništiti kreativnost.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.