Unutar zidova Državnog arhiva u Osijeku

O Državnom arhivu u Osijeku, smještenom u zaštićenu jezgru Tvrđe, i prije nego što sam tamo prvi put zakoračila, slušala sam mnogo. Osobno i anegdotalno, uglavnom u Kafki, gdje mi je dugogodišnji socijalni radnik valpovačkog kombinata ‘’Đuro Salaj’’, Franjo Ugljarević, pričao o jednoj mladosti, ali i sjećanjima na Kamila Firingera i Ivu Mažurana. Prvi posao u Osijeku tadašnjeg mladića iz Brčkog bio je u malenom arhivskom kolektivu koji je oformio doktor Firinger. Njegovim predanim radom osamostaljen je još 1947. Historijski arhiv u kojem je bio ravnatelj sve do umirovljenja 1977. U sjećanjima nekadašnjeg zaposlenika vrijedan je kao crv, toliko da je znao i spavati u Arhivu. Posebno kad bi išao noćnim vlakom u Zagreb na sastanak te bi po povratku, kako bi zaštitio suprugin san, išao ravno na posao, malo odspavao i nastavio raditi. Bio je vrlo široko obrazovan. Asketski u režimu. Za ručak bi pojeo jednu jabuku te se zaputio u redovitu šetnju od zgrade Arhiva do Pampasa, pa natrag. Bavio se kojekakvim aktivnostima, planinarstvom u Jankovcu, društvu koje je i utemeljio. Radio je sedamdeset godina. Rijedak slučaj. Takvi poput njega danas se ni ne rađaju. Vježbenička svakodnevica izgledala je otprilike ovako: ‘’Radili smo od 6 do 14, mislim da je tako bilo. Bio je to malen kolektiv, nas pet ili šest, uz direktora doktora Firingera, poslije je došao i Mažuran. Arhiv je bio u kotaru pri kulturi, samostalna jedinica kao što je bio i muzej, za njega je bio nadležan tadašnji načelnik prosvjete i kulture. Prostor je bio dosta malen, blizu današnjeg Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Kuhačevoj, vis-à-vis nekadašnje Vojne bolnice. Imali smo jedan kat, svatko svoju kancelariju. Radili smo uglavnom na arhivskim fondovima, konkretno na arhivskom gradivu grofova Eltza iz Vukovara. Signature i sve su bile na latinskom. To je bilo prvo na čemu sam radio. Slagali smo i dotjerivali prema numeraciji, pripremali smo građu za istraživanje. Prije pedeset godina smo tako radili. Ne znam kako je danas.’’

Danas, više od pola stoljeća kasnije, Državni arhiv u Osijeku ima dvadeset zaposlenika te ih od jednog kata u Kuhačevoj 27 u bližoj budućnosti, osim zgrade u Firingerovoj 1, očekuje izgradnja suvremenog objekta za pohranu i konzerviranje dislociranoga gradiva. Povijesna selidba u Podravlje posve je novo projektno rješenje. Prostor kao prioritetno pitanje prisutno je zadnjih dvadeset godina, da bi se dodatno intenziviralo tijekom ravnateljstva dr. sc. Dražena Kušena, koji ističe: ‘’Neprestano se od 2006. govorilo o susjednoj zgradi u Kamila Firingera 3 kao rješenju za prostorne poteškoće, osobito zauzimanjem tadašnjeg ravnatelja dr. sc. Stjepana Sršana. Kad sam postao ravnatelj, gledao sam to rješenje unazad, gledao sam perspektivu koja je pred nama, ne sam, nego s drugima, s ministricom Ninom Obuljen Koržinek i tadašnjim gradonačelnikom Ivicom Vrkićem te kolegicom iz Konzervatorskog odjela Ivanom Sudić, te smo zaključili da to više nije dobro rješenje.

Shvatili smo da je riječ prvo o prevelikom ulaganju, drugo da nisu riješeni imovinsko-pravni odnosni i treće da to nama nije dostatan prostor, ne zadovoljava suvremene potrebe. Nama trebaju prostori za arhivska spremišta, za depoe, i to veliki dio, 15.000 dužnih metara, i potrebni su nam adekvatni prostori za restauraciju, konzervaciju, digitalizaciju, stručnu obradu gradiva, te smo zaključili da trebamo ići na posve novo rješenje. U promemoriji iz 2017. iznio sam više mogućih rješenja jer na kraju, koliko god smo pokušali s OLT-om, pa i tražili neka druga rješenja u Tvrđi, nametnulo se kao konačno - izgradnja novog namjenskog objekta s trenutačnom gradskom vlasti. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek osigurala je sredstva iz NPOO-a, a gradonačelnik Osijeka, Ivan Radić, zemljište za gradnju. Prostor za korisnike i dio arhivskih spremišta ostaje u zgradi sjedišta u Tvrđi”.

Kušen je u Arhivu zaposlen od 1999. Prošao je sve stepenice kao vježbenik, arhivist, arhivski savjetnik i danas ravnatelj. Doktorirao je iz arhivistike i dokumentalistike 2011. na tadašnjem Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Provodi nas hodnicima, radionicama, pokazuje nam čitaonicu, građu, domeće kako su lanene zavjese najbolje za zamračivanje prostorija, a time i čuvanje građe od štetnog utjecaja svjetlosti. U podrumu susrećemo knjigovežu, arhivskog tehničara i konzervatora, Ivana Dješku, koji upravo izrađuje kutije za pohranu spisa. Pokazuje nam knjigu nastalu u povodu 75. obljetnice osnivanja Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku na kojoj će stručni ispit polagati volonterka, konzervatorica-restauratorica, Mirta Tonc. Koliko se uopće radi na restauraciji jedne knjige, pitam ga. Spremno odgovara, ovisi koliko je oštećena, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Nadovezuje se ravnatelj Kušen: ‘’Ako je riječ o knjigama velike vrijednosti i važnosti, onda se radi kompletna restauracija i konzervacija. To znači rastavi se sve, list po list se čisti, ako treba i konzervira, popravljaju se, restauriraju nedostajući dijelovi, onda se opet sve uvezuje, nove korice se rade, pa ambalaža i tako dalje’’. Kako prolazimo određene dijelove, tako izviru nove priče. Između polica, gdje se čuva ostavština čuvenog valpovačkog vlastelinstva Prandau-Normann, oživljavaju inventari pića iz podruma 1912., koji su se jednom prigodom pokušali rekonstruirati. Kad smo na odjelu školstva, Kušen se prisjeća i neugodnosti koje mogu prouzročiti zavirivanja u školske dnevnike. Danas objavljivanje podataka takve vrste nije moguće zbog zaštite osobnih podataka. Pokazuje nam najstariji spis u posjedu Državnog arhiva u Osijeku. Riječ je o diplomi velikaške obitelji Gorianzky iz 1620., koju je Marijan pl. Gorianzky darovao Državnom arhivu u Osijeku s obiteljskim dokumentima od 17. do 20. stoljeća. Ta je plemićka diploma, unatoč svim selidbama, uspjela ostati u obitelji. Nije cjelovita, oštećena je, ali ima grbovnicu koja je tako dobro očuvana te joj slijedi restauracija u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. No kako među svim tim policama arhivskoga gradiva znati što i kako točno tražiti, ako niste došli ciljano?

’’U samom Arhivu gradivo je specifično, tematski podijeljeno za razliku od nekih drugih arhiva koji gradivo dijele uglavnom na starije i novije. Tu imamo Odjel za sređivanje i obradu arhivskog gradiva uprave i javnih službi, Odjel za sređivanje i obradu arhivskoga gradiva pravosuđa, Odjel za sređivanje i obradu arhivskoga gradiva gospodarstva i bankarstva, Odjel za sređivanje i obradu arhivskoga gradiva društvenih službi, osobnih i obiteljskih fondova i zbirke matičnih knjiga. U fokusu arhivske službe je sve što je nastalo kao zapis ljudskim djelovanjem, a ima vrijednost za trajno čuvanje i korištenje. Za Osijek su to ranije gradske komorske općine koje su prethodile nastanku Slobodnog i kraljevskoga grada Osijeka. Tu su zapisi iz najstarijih osječkih osnovnih škola, zapisi osječkih trgovaca, bankara, novčarskih zavoda... Imamo jedno bogatstvo koje ulazi u nomenklaturu osobnih i obiteljskih fondova, među kojima su najstarija vlastelinstva. Kod nas je najznačajnije već spomenuto valpovačko vlastelinstvo. Ranije smo bili u posjedu vukovarskog vlastelinstva, no predali smo sve gradivo samostalnom vukovarskom arhivu. Građani, intelektualci, odvjetnici, arhitekti, zapisi mnogih od njih su u arhivu. Kad se prođu zapisnici gradskog poglavarstva, vidi se koja je to plejada ljudi koji su bitno utjecali na razvoj i napredak samoga grada, bili oni profesori, učitelji, gradski trgovci, obrtnici, industrijalci, bili domicilni ili doseljenici. Trenutačno je u fazi montaže za HRT serijal o Franji Krežmi, Franji Kuhaču, Srećku Layu...’’, navodi Kušen osvješćujući da povijest koja se vrti, primjerice oko atraktivnog mita o razbojniku Čarugi, svakako nije jedna od važnijih na koju bi se trebalo osloniti kad slažemo gradski mozaik.

Imajući u vidu prijašnju usmjerenost arhivistike na zapis, konkretan dokument, zanimalo me koliko se sama profesija u ovih više od pola stoljeća promijenila. Puni krug vidljivosti od samog spisa do njegove mrežne dostupnosti Kušen razlaže: ‘’Mi kao struka nastojimo pratiti jedan zapis od njegova nastanka, preko korištenja u sustavu u kojem je nastao, privremenog odlaganja u pismohranu kod samog stvaratelja, do preuzimanja u arhiv i daljnjeg korištenja. Kad taj cijeli ciklus pratimo, onda se kod digitalnog, suvremenog zapisa zapravo naša perspektiva mijenja. Od našeg tradicionalnog fokusa na cjeloviti dokument, danas se fokusiramo na podatak i informaciju koja je u dokumentu i koja nam je potrebna da bismo kroz bazu podataka došli do točno tog cjelovitog zapisa. Kroz bazu podataka trebamo metapodatke pomoću kojih možemo definirati digitalni objekt, pretraživati ključne riječi i sl. te tako olakšati pretraživanje samom korisniku”. U katalogu izložbe “Arhivirana povijest Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka” iz 2009. nailazim na Regulatornu osnovu Slobodnog i kraljevskoga grada Osijeka iz 1912., rušenje gradskih bedema, nacrt osječke kompe, Zemaljsku bolnicu (danas KBC) iz 1874., novu zgradu kasina i kazališta u Gornjem gradu (danas Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku), nacrt fasade Sokolskog doma iz 1927., ali i zimski vozni red konjske željeznice. Ritam grada rastvara se u spremištima koja, uz spise, čuvaju i filmske, ali i fotografske materijale. Oni povremeno oživljuju tijekom filmskih večeri u prostorijama gdje se nekad čuvala građa vukovarskog plemstva. Svjedoci vremena novije povijesti ponekad će dometnuti kako je sam grad u dijelu 20. stoljeća bio poznat po bespravnoj gradnji.

Državni arhiv u Osijeku trenutačno čuva više od osam kilometara gradiva, oko četiri je u objektu ispod čijih lukova upravo stojimo, a još oko četiri kilometra u četiri privremena dislocirana arhivska spremišta na širem području grada. Na terenu je još gotovo 10.000 dužnih metara za prethodnu stručnu obradu i preuzimanje. Otvorenost Arhiva vidljiva je i u suradnji s drugim ustanovama u kulturi. Zadnja je, o kojoj smo pisali u Expressu, izložba povodom dvadeset godina osječkih SLUK-ova u suradnji s Dječjim kazalištem Jedna od većih izložbi bila je o valpovačkim vlastelinima Prandau-Normann s Muzejom Slavonije, Muzejom likovnih umjetnosti i Muzejom Valpovštine. Obilan i monumentalan katalog pratio je iznimnu izložbu te 2018. na četiri mjesta. Takav je vid suradnje za Arhiv važan iz dviju perspektiva, ističe Kušen, iz razloga vidljivosti ustanove i iz razloga vidljivosti gradiva, pa nastavlja: “Kroz vidljivost ustanove dolazimo do vidljivosti gradiva, ali gradivo može biti vidljivo i kroz pojedinačna istraživanja profesionalaca i entuzijasta. Vidljivost pak ustanove polazi iz perspektive nas arhivista, kako mi vidimo gradivo koje prezentiramo. Svi arhivisti obrađujući vide i što je najvrednije u nekom fondu te se onda iz tog proučavanja i pisanja povijesne bilješke rađaju teme”. Problem prostora kao goruća tema kulturnih ustanova u Osijeku sad uzima nov zamašnjak. Napokon su se stvorila sredstva, ali i zajednička volja da se aktivnije poradi na rješavanju. Uz izgradnju koncertne dvorane u Kulturnom centru, očekivanu obnovu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, ali i trajno rješavanje prostora Gradske i sveučilišne knjižnice te novi prostor Državnog arhiva u Osijeku, konačno se događaju kapitalna ulaganja nakon podulje stagnacije: “Nekoliko je razloga zašto sve kreće u isto vrijeme. Nakupilo se zaostalih problema koji tište mahom ustanove u kulturi. Prvo, problem prostora imaju svi muzeji (potrebni su im depoi), kazališta (HNK i Dječje kazalište Branka Mihaljevića), svi smo ih dosad rješavali priručnim rješenjima, neadekvatnim prostorima, u uvjetima koji nisu dobri za trajno čuvanje. Drugo, tu su mogućnosti financiranja iz europskih fondova, nekako hrabrije idemo naprijed i nakon početnih nesigurnosti naučili smo kako. Treće, uvijek je nedostajao neki kotačić. Očito je jedan od bitnih elemenata suglasje politike, lokalne, županijske i državne. Kad nema prijepora, onda se može zajednički dogovoriti i odraditi. Kad to nedostaje, pojavljuju se nerješivi problemi. Ravnatelji prije mene ulagali su itekako volje, snage i ideja, ali uvijek se nešto ispriječilo. Imamo naoko sreću, no ona je rezultat velikoga zajedničkog rada, pa i inovativnosti, svih u nizu pronalaženja rješenja, odlučivanja i financiranja. Započinjemo novu priču, nadamo se da ćemo je do kraja 2026. završiti, pa se onda tijekom 2027. useliti u nove prostore”, optimistično zaključuje ravnatelj Dražen Kušen.