Staza živi za hodanje i svatko može pronaći svoj način. Netko će prehodati par dionica, netko samo ravničarskim i povijesnim dionicama, a netko će se odvažiti na opasne grebene. Staza je duga i razgranata i nudi mnoštvo mogućnosti za uživanje u njenim ljepotama, s mnogo ljubavi o Via Adriatica Trail, 1100 kilometara dugoj stazi koja, prolazeći kroz sedam županija, preko 14 planina, 12 rijeka, dva jezera i 18 zaštićenih područja, spaja sjever s jugom, Istru s Dubrovnikom, govori Tatjana Šavorić.
Uostalom, cijela je njezina, u V.B.Z.-ovoj nakladi, krajem prošle godine objavljena knjiga “Moja planina” posveta, romantike lišeno ljubavno pismo prvoj dugometražnoj pješačkoj stazi u Hrvatskoj koju je Tatjana, zagrebačka medicinska sestra krhke građe i bivša članica HGSS-a, u zimskim mjesecima 2020. prehodala samo s dopola punim, pedesetlitarskim ruksakom na leđima. Povijesni je to pothvat jer prije Tatjane relativno je mladu stazu osvojilo tek četvero planinara, no nikad to nije uspjelo ženi. Samoj i u zimskim mjesecima. Skromno će Tatjana Šavorić reći kako se i ona malo preračunala. Putovanje započeto 25. siječnja namjeravala je završiti na sam Dan žena, no vremenski su je uvjeti usporili pa se obitelji i prijateljima pridružila dan kasnije, 9. ožujka. A o opasnostima, ali i radostima što ih planina krije za usamljenog hodača, s Tatjanom smo razgovarali u tek uvjetno rečeno sigurnijim, zagrebačkim uvjetima.
Express: Inspirirajuće, moćno, izazovno, strašno, ali dirljivo i zauvijek pamtljivo samo su neke od asocijacija koje se nameću čitatelju po završetku druženja s vašom knjigom. No koje su se misli, riječi i osjećaji rojili u vama za procesa stvaranja zapisa koji će postati osnovom njezina stvaranja?
Knjiga je nastojala mojom šetnjom po stazi. Želja mi je bila voditi dnevnik svakodnevnih situacija, po primjeru naših starih planinara, koji su uvijek zapisivali svoje doživljaje. Tako je dan po dan nastojala ova knjiga. Zbirka prijeđenih kilometara, povijesnih i geografskih detalja, raznih situacija i kaosa mojih misli.
Express: Svaki od u nečemu izrazito pasioniranih ljudi s kojima sam razgovarala ishodište svojeg interesa prati još u djetinjstvo. Jeste li se i vi već tad zaljubili u planinarenje? Pamtite li svoje prve korake po planini, prva uspinjanja?
Da, očito je tako, jer i ja svoje prve doživljaje planinarenja nosim iz djetinjstva. Uz vikende s obitelji, ocem, razne izlete i kampiranja, sve to je vodilo onome što ja jesam danas u planini. Istraživač.
Express: Osim bavljenja psihofizički izrazito napornim poslom, brinete se i za razmjerno veliku obitelj. Jeste li se ikad suočili s krizom i kako se s takvim situacijama nosite? Je li odustajanje od planine ikad bilo opcijom?
Kao i većini ljudi, suočavanje s krizama, malenim ili većim, gotovo je moja svakodnevica. Pristupam im smireno i organizirano. Nakon analize rješavam situacije. Nekad uspješno, nekad nešto manje. Pritom pokušavam ostati smirene glave i ne dozvoliti emocijama da me ponesu te da time neki problemi još više eskaliraju. U većini tih situacija pomaže upravo bijeg u planinu. Samoća i surova ljepota prirode pomažu raščistiti misli i donijeti neke ispravnije odluke. Odustajanje od planine nikad nije i nikad ne može biti opcijom. Upravo ona je glavni pokretač mojeg zdravog razuma.
Express: Također, mnogi poklonici adrenalinskih sportova ili opasnih aktivnosti govore kako su, sa zasnivanjem obitelji, usporili tempo. No vi ste u jednom intervjuu izjavili kako je planina ‘odmor od svega’. Osjećate li veću odgovornost (prema sebi, ali i drugima) sad kad više niste ‘samo vi’?
Nasreću, davno sam napustila ekstremne sportove. Danas važem odluke u planini i pokušavam biti razumna. Ne toliko zbog obitelji, nego zato što sam i po prirodi takva. Poštujem prirodne zakone i planinu. Ne smatram se većom od nje niti ne pokušavam ‘pomaknuti’ planinu. I sama i s obitelji uživam u planini sa strahopoštovanjem.
Express: Što vas još vuče prema planini?
Planini se uvijek vraćam jer je ona moja oaza mira. Jednaka osjećaju koji miju pruža moj dom i obitelj.
Express: Pothvat koji ste poduzeli, prolazak Via Adriatica Trailom u zimskim mjesecima, vrijedan je svakog divljenja i poštovanja. Koliko su trajale pripreme za njega?
Moglo bi se reći da su moje pripreme trajale cijeli život. Sve što sam s vremenom naučila, sad sam imala priliku primijeniti. Dvije godine prije kretanja na stazu, nešto sam više hodala i planinarila u višednevnim turama s kćeri, upravo po dionicama Vie, pa mi je to dodatno pomoglo pri mojem samostalnom hodanju. Ostalo je bila priprema obitelji, pisanje podsjetnika njima i druženje s njima.
Express: Mnogi su čitatelji rekli kako im je čitanje vaše knjige pomoglo da razbiju romantičnu predodžbu o planinaru kao usamljenom vuku koji se samo suživljava s prirodom. Koji je trenutak za vas bio posebno otrežnjujući? Uvijek razgovaramo o fizičkoj pripremi za uspon, no koliko je psihičke pripreme potrebno da se na planini i ostane?
Upravo je psihička snaga najvažnija za dugotrajni boravak u planini i u svim uvjetima koje ona stavi ispred tebe. Teški vremenski uvjeti, napor uspinjanja, hodanja, glad, samoća i strah, često će čovjeka natjerati na uzmak. Međutim, ako je to što činiš tebi iznimno važno i vjeruješ u sebe, tad ćeš nešto lakše i održati snagu za dalje. Ja sam bila cijelo vrijeme svjesna težine pothvata i bojala sam se jedino neke veće ozljede koja bi me mogla skinuti sa staze. I ‘gonjala’ sam svaki dan. Cilj mi je bila večer. Večera, odmor i san te bih drugi dan bila ponovno svježa za nove izazove. Istina je da sam beskrajno uživala u svakom danu.
Express: Jeste li se ikad, za svoga puta, našli u stvarnoj opasnosti?
Bilo je nekoliko kritičnih situacija, koje sam nasreću uspješno svladala. Da mi sreća nije bila naklonjena, danas vjerojatno ne bih pisala o svojoj avanturi.
Express: U knjizi opisujete mnoge događaje sa svojega puta. Koje od njih pamtite kao najizazovnije ili najneobičnije?
Svaki dan je donio barem jedan neobičan doživljaj. Većinu sam ih gledala kao naklonost staze. Bile su to dobre situacije. Za svaku lošu, dobila bih dvije, tri dobre, kao nagradu. Međutim, bilo je situacija u kojoj bih bila mokra od kiše u svega sat vremena hoda, teških i škakljivih zimskih uspona na vrhove, po nekoliko u danu, velike dubine snijega na određenim dionicama. Na takve sam uvijek i obavezno dobivala neke dobre. Dragog prijatelja koji bi mi osigurao sklonište i peć da se osušim, sklonište s već pripremljenim suhim drvima za peć, nenadana čokolada od nepoznatog čovjeka. Sve su to situacije koje su činile da se ono teže lakše zaboravi. Jedino na što nisam mogla računati je protok vremena. Bila sam u okvirima svojih slobodnih dana i pod pritiskom da stignem do kraja na vrijeme. A to nikad ne možeš planirati, jer planina ima svoje planove. Nasreću, nije me previše omela, pa sam uspjela završiti svoje hodanje.
Express: U knjizi spominjete i ‘trail angelse’, volontere u mjestima uz stazu koji pružaju pomoć planinarima. Kakav su značaj oni imali na vašem putu? Kako ostali ljudi reagiraju na planinare? Je li vam neki susret ostao u posebnom sjećanju?
Via Adriatica Trail ima golemu mrežu trail angela, ljudi koji žive u neposrednoj blizini staze i užitak im je pomagati hodače, namirnicama ili logistikom. To su ljudi velikog srca, kojima ništa nije teško i koji nerijetko nude svoje krevete i obroke hodačima. Bez njih bi taj pothvat bio puno teži. Tijekom hodanja, putem sam upoznala mnoge ljude koji su danas redovni trail angeli. Ljudi u zabitim i zaboravljenim selima naših planina su sretni kad im u susjedstvo dođe nepoznati čovjek. Spremni su dati sve što imaju da pomognu i nahrane. A time nahrane duh svakog čovjeka i hodača. Mnogo puta sam rekla, ti ljudi su mi vratili vjeru u čovjeka i danas s pravom staza ima uzrečicu: ‘Staze su ljudi’.
Express: Ravničarski dijelovi staze prolaze i nekim, sad napuštenim ili rijetko naseljenim dijelovima Hrvatske. Koliko se tuge krije u toj vrsti danas gotovo netaknute prirode?
Velika je to tuga. Vidjeti zarasla i napuštena prirodna bogatstva. Područje gdje je čovjek do ne tako davno živio častan i bogat život poljoprivrednika i stočara danas je prazno, prepušteno prirodi na volju. Blagodati modernog života i bolje sutra pridonijeli su seobi ljudi. Tek pokoji stari čovjek u napuštenom selu.
Express: Koje su, naposljetku, specifičnosti druženja s planinom nasamo? Ako se ne varam, jedno od zlatnih pravila planinarenja jest da nikad ne treba planinariti sam. Ipak, je li samotnjački pothvat ujedno i izazovniji? Što ste za ovoga putovanja naučili o sebi?
Da, staro planinarsko pravilo je nikad ne ići sam. Međutim, u ovakvim pothvatima u trajanju od nekoliko desetaka dana ili mjeseci teško je naći partnera, pogotovo onog adekvatnog partnera s kojim biste u miru i slozi mogli hodati tako dugačak period. Dugometražno hodanje je samotno hodanje. Sam si, u svojem ritmu i navikama i sa svojim mislima. Iako djeluje pročišćavajuće, kao nekakvo hodočašće, zapravo je to samo hodanje. Nakon prvih nekoliko dana tijelo i mozak funkcioniraju po autopilotu, sve se svodi na hodanje, jelo i spavanje. Bazične stvari. Bitno je sigurno hodati, skuhati večeru te spavati na sigurnom i toplom. Da, u nekim situacijama bi bilo zgodnije imati još jedan par ruku ili sigurnost druge osobe, ali navikneš se biti sam, pomno razmisliti prije svakog novog izazova i postupiti što razboritije u svakoj situaciji. Dobar je to osjećaj. Naučiš se oslanjati samo na sebe i vjerovati sebi. A to je neprocjenjivo iskustvo za život poslije.
Express: U ‘civilizaciju’ ste se vratili taman u osvit pandemije. Koliko vas je to stanje zateklo, a koliko vam je iskustvo s planine pomoglo pri suočavanju s ‘novim normalnim’?
Nakon prvotne zbunjenosti i posttrail šoka, brzo sam uhvatila ritam. Bila sam prisiljena brzo uhvatiti ritam, u kontekstu svojega posla u bolnici. A iskustvo suočavanja s krizama hladne glave pomoglo mi je da ne podlegnem panici.
Express: Mnogi su u pandemiji ponovno otkrili prirodu kao odmak od urbane i turobne svakodnevice. Mislite li da je to samo pomodan trend ili doista pravi početak nekog novog načina promišljanja prirode?
Teško je reći. Nekako je to oboje. Neki su odlučili radikalno promijeniti svoje navike, a drugi tek pobjeći. Koji god bio razlog, bitno je samo znati kako hodati planinom i kako se u njoj ponašati. Bitno je sačuvati te ljepote, sačuvati i održavati skloništa i domove koje su ljudi podigli svojim rukama. Uživati i očuvati sva blaga koja imamo za našu djecu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
opasno je sama mozes past vukovi medvjedi,svaka cast
Da nije možda strastvena alpinistica?