Tko je ovo?, upita Glen. “To si ti”, odgovara njegova supruga. Početak dokumentarnog filma “Glen Campbell: I’ll Be Me” iz 2014. u isto je vrijeme fascinantan, veličanstveni i srceparajući. Gledajući pucketavu vrpcu ispunjenu pokretnim slikama iz mladosti, privatne snimke s nijeme super osmice, Glen Campbell u jednu je ruku sjena Glena Campbella koji je ostao upisan u povijest popularne kulture - pred kamerama ostao je samo senilni starac koji više nije u stanju prepoznati ni sebe ni svoju kćer. U svega nekoliko minuta srušena je čitava mitologija podignuta na sloganu “živi brzo i umri mlad” - Glen Campbell živio je u svim brzinama, ali je ipak odlučio doživjeti starost i tako pokazati da se iza kostima pop božanstva uvijek krije samo obični smrtnik, žrtva entropije, čovjek kojeg nagriza vrijeme. Ali svejedno nije klonuo duhom. Godine i bolest nisu uspjele ubiti esenciju, šarm i duh, koji ostaju pretvrdim zalogajem za zub vremena i zapravo ste čitavo vrijeme svjesni da ne gledate samo senilnog starca, nego ikonu kojoj nije potrebna mitologija da bi zračila aurom posebnosti. Možda dobrim dijelom i zato što je u društvu posebnih čitav život izgledao tako obično? Bio je u prvoj ligi američkog “zabavnjaka”, a opet je u svim javnim nastupima isijavao skromnošću dobrog dječaka s američkog juga.
Četiri godine prije izlaska dokumentarca Glenu Campbellu je dijagnosticirana Alzheimerova bolest. S kamerama odlazi kod liječnika. Ne zna koji je dan, mjesec, godišnje doba ni koliko ima godina. To ga ne zaustavlja, štoviše, znao je da je kraj iza ugla, ali nije mogao samo tako nestati. Stoga snima oproštajni album “Ghost on the Canvas” (2011.), odlazi na turneju, promovira ga na televiziji i ne zaboravlja ono za što je rođen. Ne prepoznaje sebe ispljunutog kroz leću projektora. Ali ne može zaboraviti i pobjeći od svojih pjesama.One su ga tijekom 1970-ih pretvorile u jednu od najvećih američkih glazbenih zvijezda. Bio je virtuoz gitare koji je doveo country glazbu u mainstream - i obratno, poput neke vrste razmjene glazbenih zarobljenika. Objavio je 64 albuma u karijeri dugoj pola stoljeća i prodao 45 milijuna ploča: od popa, R&B-ja i rocka do country balada i orkestralnih epopeja. Proglasili su ga najboljim zabavljačem 1968. godine, ali tek je 1975. doživio svoj prvi No. 1 na country i pop ljestvici s pjesmom “Rhinestone Cowboy”, danas evergreenom koji oduševljava s jednim od najzaraznijih refrena desetljeća. Bio je to prvi veliki crossover singl, pjesma koja je očarala country i pop publiku, primjer mogućnosti boravka u dva svijeta bez žrtvovanja kredibiliteta i kvalitete. Campbell je svirao Sinatri, Elvisu i Beach Boysima, vodio vlastiti variety show na TV-u, a u kinima glumio s Johnom Wayneom. Na vrhuncu slave izjavio je: “Ja se nisam promijenio. Barem mislim da nisam. Ali kad odem kući, ljudi se prema meni ponašaju potpuno drugačije”.
Kod kuće, u Arkansasu, ljudi su bili itekako svjesni koliko je talenta i truda trebalo da korijenje iščupa iz blata. Amerikanci to zovu “rags to riches”, a mi otprilike “od trnja do zvijezda”, fenomen koji je u američkom pop-kulturnom narativu često rezerviran za repere. Ovi simboli američkog sna razbijali su okove rasizma i diskriminacije čistim talentom, prodajući ga kroz zvučnike i usput stvarajući novu industriju i neki novi svijet, danas ispunjen tajkunima kao što su Jay-Z i Kanye West. Ali nisu reperi jedini. Legende kažu da je Mariah Carey živjela od jednog dolara nakon plaćanja stanarine i režija, Shania Twain preživljavala na kruhu i majonezi, a pjevačica Jewel živjela s beskućnicima i krala hranu po trgovinama. Dolly Parton poznata je ženska country ikona, koja je prije uspjeha i slave živjela u teškom seoskom siromaštvu, kao jedno od dvanaestero djece. Glen Campbell poznata je muška country ikona, koja je prije uspjeha i slave živjela u seoskom siromaštvu, kao jedno od dvanaestero djece.
Rođen je 1936., šesti sin u obitelji koja je jedva spajala kraj s krajem, posebno nakon udara Velike depresije. Živjeli su na unajmljenoj zemlji i vlasniku izdvajali dio onoga što bi uzgojili, poput kukuruza, lubenica, krumpira i pamuka. Nije bilo dovoljno pa su radili i za druge famere, iako to baš i nije bilo bogzna kako lukrativno. Glen je kao dijete dobivao 1,25 dolara za 45 kilograma nabranog pamuka. Dnevno, ako bi se ubio od posla, zaradio bi dva i pol dolara. U blizini obiteljske kuće nalazila se rijeka Little Missouri, a mali Glen jednog je dana upao u vodu i zamalo se utopio. Nitko nije vjerovao da će preživjeti. Već je bio blijed i plavih usana, ali brat Lyndell nije odustajao. Krenuo je s oživljavanjem i dogodilo se čudo. Campbell je kasnije bio uvjeren da ga je spasio Bog, a brat Lyndell je postao svećenik Kristove crkve, autonomne kršćanske kongregacije koja donosi svoje interpretacije Biblije, uglavnom temeljene na Novom zavjetu. Crkvi je pripadala čitava obitelj, koja je podržavala Glenov rano otkriveni glazbeni talent. Imao je četiri godine kad mu je otac za pet dolara kupio gitaru, a već kao šestogodišnjak počeo je nastupati na lokalnim radijskim postajama. Nastavio je sa svirkama po sajmovima i crkvenim piknicima, a onda se s roditeljima seli u Houston. Napušta školu kako bi zarađivao radom na benzinskoj crpki. U teksaškim noćnim klubovima skuplja prva koncertna iskustva. Sa 17 godina odlazi u Albuquerque i počinje svirati u ujakovu bendu Dick Bills and the Sandia Mountain Boys. Dick Bill je bio ujak, a Glen je bio gitarist “planinskih momaka”, čija su mladost i veseli rock sound privukli lokalne televizije. Postaju regularni šoumeni nekoliko dječjih emisija. Glen Campbell počeo je sloviti za majstora gitare, a da nije imao ni dana glazbene škole. Učio je svirati uz ploče svog prvog idola Djanga Reinhardta, belgijsko-romsko-francuskoga gitarista koji se upisao u redove nedodirljivih legendi jazza. Zbog toga je Campbell imao “džezerski stil” sviranja gitare, koji je sa sobom ponio u country i rock. “Htjeli su od mene napraviti country izvođača. Rekao sam im, ljudi, ja sviram jazz”, pričao je godinama nakon što se raspravljao s izdavačima svojih prvih albuma. Ideje da će svirati samo kaubojima odrekao se još kao tinejdžer, kad je s ujakom posjetio crnačku baptističku crkvu. “Drago mi je da sam imao prilike to vidjeti. Poželio sam raditi nešto drugo osim countryja.”Western Wranglers bio je Campbellov prvi bend, okupljen 1958.
Svirali su sedam dana u tjednu, ali već dvije godine kasnije bilo mu je dosta pa se seli u Los Angeles, gdje dobiva posao studijskoga glazbenika. Iako je u očima Tončija Huljića bio ravan parketaru, Campbell se svejedno može pohvaliti biografijom u kojoj su mu takve session gaže, koje je odrađivao kao dio legendarnog kolektiva The Wrecking Crew, donijele priliku rada s Frankom Sinatrom, Beach Boys, Merleom Haggardom, Philom Spectorom, The Everly Brothers, a svirajući na albumu “Viva Las Vegas” (1964.) čak se privatno sprijateljio s Elvisom. Zbližili su se oko zajedničke prošlosti siromašnih berača pamuka zaljubljenih u glazbu. Članovi The Wrecking Crew zaslužni su za tisuće pjesama snimljenih šezdesetih i sedamdesetih, iako ih je većina provela život u anonimnosti. Glen Campbell nije želio takvu sudbinu, pa kad nije svirao gitaru po narudžbi, pisao je vlastite pjesme. Jedno kratko vrijeme proveo je i u bendu The Champs, poznatom po neuništivom party-evergreenu “Tequila”. Grupu napušta 1961. i potpisuje ugovor za prvi solo singl “Turn Around, Look at Me”.
Pjesma nije imala većeg uspjeha, iako su je tri godine kasnije obradili Bee Gees. Čekajući novu priliku, Campbell nakratko postaje članom Beach Boys mijenjajući Briana Wilsona. Ali solo putovanje bilo je neuzaustavljivo. Do kraja 1960-ih već je objavio 14 solo albuma, dobio drugu najveću ulogu u kaubojcu “True Grit” (1969.) i snimio još četiri druga igrana filma. “True Grit” donio je Oscara Johnu Wayneu, a Campbellu nominaciju za naslovnu pjesmu. Ali važnije od svega bilo je to da je jedan pjevač country-pop balada bio pohvaljen za svoju karakternu izvedbu pred kamerama, uz bok Wayneu, ali i Robertu Duvallu te Dennisu Hopperu, koji su imali manje uloge od njega. Polako, ali sigurno, Glen Campbell postajao je superstar. Sedamdesete su bile doba za obiranje vrhnja.
Od zime 1969. do ljeta 1972. na CBS-u se emitirala tjedna zabavna emisija “The Glen Campbell Goodtime Hour”, koja je zaposlila Stevea Martina i Roba Reinera za pisanje komedije, dok je Campbell kao voditelj i domaćin iskoristio dane studijskog muziciranja pretvarajući stara prijateljstva i kontakte u ekskluzivne goste. “The Glen Campbell Goodtime Hour” ugostio je Beatlese, Johnnyja Casha, Willieja Nelsona, Neila Diamonda… ”RhineStone Cowboy” iz 1975. bio je i ostao njegov najveći hit, ali zaredalo ih se kroz sedamdesete još nekoliko, poput “Sunflower”, “Country Boy (You Got Your Feet in L.A.)” i “Southern Nights”, zapamćen kao njegov drugi nacionalni broj 1 i još jedan crossover klasik, najtraženija pjesma na američkim jukeboxima 1977. godine. “Southern Nights” 2017. dobija novi život i desetke milijuna preslušavanja na YouTubeu, prije svega zahvaljujući Jamesu Gunnu i soundtracku za drugi dio “Čuvara galaksije”, mixtapeu “Guardians of the Galaxy Vol. 2: Awesome Mix Vol. 2”. Sedamdesete nisu bile komercijalna prekretnica samo za Campbella, nego i za čitavu country scenu. Osim toga, Campbell je bio samo jedan od izvođača koji su uspijevali transformirati tradiciju za potrebe radijskih postaja pop mainstreama. Nišni život na sličan je način probijala i Dolly Parton, koja s Campbellom dijeli dio rane biografije, ali i status jedne od najvećih zvijezda scene sredine 1970-ih. S pjesmom “Here You Come Again” Parton je 1977. osvojila vrh country top ljestvice, ali u isto vrijeme i treće mjesto na listi pop hitova. Industrija stvorena u Nashvilleu, gradu u kojem se danas nalazi Glen Campbell Museum, brzo je izrodila i tzv. odmetnike, “outlaw country” superjunake, koji su iz srca Teksasa kontra establišmentu gradili svoju “alternativnu” priču, poput Willieja Nelsona, Waylona Jenningsa ili Krisa Kristoffersona.
Glen Campbell već na prvi pogled nije pripadao ovoj priči. U lijepo ispeglanim bijelim košuljama, s frizurom posuđenom od Duška Lokina, pozirao je kao kauboj iz kataloga. Na prvo slušanje jasno je da dijeli dio publike, ali od zadimljene birtije sa zaštitnom žicom ispred stejdža prirodniji mu je habitat dvorana skupog hotela u Las Vegasu, s fanovima koji ne razbijaju boce piva na emocionalni krešendo, nego zadovoljno kimaju glavama, jednim uhom slušajući pjesme, a drugom struganje vilice i noža po odrescima. A kad je riječ o glazbi za prebiranje po odrescima u Vegasu, Campbell je tu bio prva liga, salonski spektakl s dostojanstvom. No zvuk i ambalaža znaju zavarati. Glen Campbell, taj simpatični, dragi južnjački džentlmen, baš i nije bio takav čistunac kakvog je prodavao njegov nježni country-pop imidž. Iako je 1975. imao puno razloga za slavlje, trijumf na top listama i rekordna prodaja nisu zaustavili kaos privatnog života pa tako njegova druga žena odlazi odvjetniku i traži razvod. Kao jedan od razloga navela je i njegovu konzumaciju kokaina. Kokain je uništio i treći brak, a putem je postao i alkoholičar. Možda jest bio jedan od kraljeva komercijalnog Nashvillea, ali nažalost proživio je dovoljno autodestrukcije da je itekako bio i outlaw - kokainom se predozirao 1981. pa se sredinom osamdesetih pokušao očistiti povratkom kršćanstvu. Navodno je upalilo jedno vrijeme, ali problemi ipak nisu nestali. Nakon što je pijan pobjegao s mjesta prometne nesreće, 2003. u Arizoni ga zatvaraju na deset dana. Nashville je bio njegov novi dom. Nadimak Music City grad ponosno nosi još od 19. stoljeća, a legenda kaže da je Glazbeni grad etiketa koju je dobio od engleske kraljice nakon što je 11 članova a cappella grupe Fisk Jubilee Singers izvodilo svoje “pjesme robova” u Velikoj Britaniji. Pojava radijske postaje WSM 1925. godine i pokretanje emisije Grand Ole Opry (danas najdugovječniji američki radijski show) stvorile su platformu rastu interesa za “narodnim soundom”, bluegrass i country glazbom. Upravo je na WSM-u voditelj David Cobb svoj grad prvi put “službeno” u eteru nazvao Music City, a bio je u neku ruku i vidovit, jer se prava, eksplozivna transformacija Nashvillea u glazbeni fenomen tek počela događati u desetljećima koja su uslijedila. Glen Campbell je proveo karijeru i dobar dio života u Nashvilleu, o čijim sanjarima pjeva u “Rhinestone Cowboy”, slaveći strast nekih drugih siromašnih klinaca koji konobare čekajući svoju priliku za gostovanje u Grand Ole Opry, baš kao i njihovi klonovi u holivudskoj tvornici američkih snova.
Glen Campbell je, kako i doliči jednom od vladara Music Cityja, u Nashvilleu dočekao i smrt, 8. kolovoza 2017. Imao je 81 godinu, ali iako je zadnjih pet godina bio bolestan i u mirovini, neumornih pola stoljeća karijere dovoljno je da ga pamtimo kao običnog čovjeka s neobičnim talentom, krhkog poput svih nas, ali u isto vrijeme neuništivog do zadnjeg jahanja u zalazak sunca.
