Vjerovali ili ne, ali u Zagrebu se delalo i prije Milana Bandića

Pored ovih kuća, koje su nekad bile i palače, Zagrepčani prolaze svakodnevno, no malo tko obraća na njih pozornost, ne znajući po čemu su i zbog koga su važne. Iza tih fasada skrivaju se zanimljive, manje poznate priče iz povijesti, nečije tužne ili sretne sudbine. Ovo nisu najpoznatije zagrebačke zgrade, poput HNK, Umjetničkog paviljona i drugih, nego kuće “običnih” ljudi koji su u svojem vremenu nešto značili. 

Nažalost, na većini tih pročelja ne postoji nikakva ploča koja bi prolaznicima, a pogotovo brojnim zagrebačkim turistima, govorila zbog čega su te kuće važne. Ne zna se, tako, da je u Gundulićevoj 29 živjela Lea Deutsch, hrvatska Shirley Temple, kako joj je tepala kazališna publika prije Drugog svjetskog rata. Nažalost, Lea je i hrvatska Anne Frank. 

To što bila glumačka zvijezda, za NDH je bilo nevažno u odnosu na žutu zvijezdu koju je kao Židovka morala nositi. Na kraju je skončala u Auschwitzu, no na pročelju njezine kuće ni spomena o tome. 

Tu je i, na uglu Masarykove i Gundulićeve, prvi neboder u Hrvata, zvali su ga “Radovan”, po vlasniku parcele na kojoj je sagrađen. Na uglu Trga bana Jelačića i Jurišićeve stoji kuća Stern, na kojoj je početkom 20. stoljeća stajala prva “lasvegaška” reklama, davno prije nego što su fasadne reklame stigle u pravi Las Vegas.

KUĆA POPPOVIĆ, SPLAVNICA, TRG BANA JELAČIĆA 

Bogati trgovac žitaricama i plodinama Fedor Poppović dao si je 1906. godine sagraditi kuću na središnjem zagrebačkom trgu, koja je danas važan primjer građanske secesijske arhitekture. Poppović je bio dovoljno imućan da si priušti i angažman slavnog Ivana Meštrovića, koji je pročelje kuće ukrasio reljefom, navodno “ispečenim” u tvornici poznatog keramičara Josipa Kalline. 

KUĆA KALLINA, KRIŽANJE MASARYKOVE I GUNDULIĆEVE 

Josip Kallina je bio poznati zagrebački pekač keramičkih pločica na Novoj Vesi, koji je prigodno, kako bi sam sebe reklamirao, onda i svoju kuću 1904. godine dao obložiti keramičkim pločicama. Kuću je projektirao Vjekoslav Bastl i rijedak je primjer majolika-kuće, kakve postoje u Beču, Grazu ili Ljubljani. Pločice gospodina Kalline očito su jako dobre kvalitete jer opstaju i danas, prikazujući šišmiše, ruže i lopoče koji uveseljavaju prolaznike. 

KUĆA STERN, UGAO TRGA BANA JELAČIĆA I JURIŠIĆEVE 

Za poznatog ljekarnika Eugena Fellera jednako poznat arhitekt Vjekoslav Bastl 1905. godine projektira četverokatnicu, u tom trenutku najvišu zgradu u Zagrebu, na koju su se građani žalili jer “baca preveliku sjenu”. Ljekarnik je preko dvije etaže na fasadu dao postaviti bocu Elza fluida, svojeg navodno svemoćnog lijeka. Boca je tako postala prva “lasvegaška” reklama, puno prije nego što je Las Vegas uopće zasjao u svojim reklamama. Godine 1927. vlasnik kuće postaje industrijalac Otto Stern, koji kuću preoblikuje u duhu moderne. 

‘MALI NEBODER’, UGAO MASARYKOVE I GUNDULIĆEVE 

Sagrađena 1934. godine u samo 79 dana, ova je deveterokatnica prvi neboder u Zagrebu i Hrvatskoj. Projektirao ju je Slavko Löwy, koji je kao kompenzaciju za svoj rad dobio penthouse zgrade, u kojemu je onda i živio. Neboder je na vrhu bio osvijetljen neonskim lampama i reklamama Boscha, Buicka, Blitza i Opela, koji je bio i investitor zgrade. 

KUĆA RADO, TRG BANA JELAČIĆA 5 

Eugen Rado je bio poznati zagrebački stomatolog kojemu su, međutim, dolazili i imućni pacijenti iz drugih gradova. Kad je 1905. po projektu Vjekoslava Bastla sagrađena zgrada u koju se smjestila njegova velika ordinacija, na vrh kuće dao je postaviti kipove božice zdravlja i božice higijene, kao i, za dodatnu reklamu, dvije zvijeri velikih očnjaka, psiozehe. Alegorijske figure izradio je kipar Rudolf Valdec.  

KUĆA LEE DEUTSCH, GUNDULIĆEVA 29 

Lea Deutsch je bila “čudo od djeteta”, “hrvatska Shirley Temple”, kako ju je uoči Drugog svjetskog rata nazivala zagrebačka kazališna publika. Već je kao petogodišnjakinja nastupala u HNK, pariški Pathé o njoj je u Zagreb došao snimiti dokumentarac i nudio joj odlazak u Pariz, ali je obitelj to odbila. Proglašenjem NDH Lea postaje hrvatska Anne Frank, čiju je sudbinu dijelila. Nakon donošenja rasnih zakona zabranjeno joj je nastupati i glumiti pa je, sa žutom zvijezdom prišivenom na kaput, vrijeme provodila sjedeći na klupici i gledajući u HNK. 

Iako su je od ustaškog režima pokušavali spasiti mnogi “celebrityji” toga vremena, poput glumca Tita Strozzija, Lea je s majkom Ivkom i bratom Sašom 1943. godine, kao 16-godišnja djevojka, ukrcana u stočni vagon vlaka za Auschwitz, u kojemu je putem preminula. Majka i brat su umrli u logoru, preživio je samo otac Stjepan, odvjetnik, kojega je u Vinogradskoj bolnici sakrivao poznati zagrebački oftalmolog, dr. Vilko Panac. I u obitelji Anne Frank holokaust je preživio samo otac Otto, preminuo 1980., dok je Stjepan Deutsch umro 1959. 

PALAČA WINKLER, PRERADOVIĆEVA 14 

Kuća Winkler je arhitektonski projekt zajedničkog ateliera Viktora Kovačića i Josipa Markovića - oca Dore Maar, najveće ljubavi i muze Pabla Picassa. Njezino je pravo ime bilo Theodora Marković, a njezin se otac, osim arhitekturom, kasnije bavio i diplomacijom. Kuću u Preradovićevoj je dao sagraditi zagrebački liječnik Eugen Winkler, koji je tamo imao i ordinaciju. U suterenu su bili pivnica i vinski podrum, a u prizemlju stambeni prostor za poslugu i konjušnice. Kovačić i Marković su zajednički atelijer imali dvije godine. Manje je poznato da je Marković navodno polubrat riječkog pisca Janka Polića Kamova, zbog čega je, s Dorom, često boravio u Rijeci. 

Prije nekoliko godina je iz haustora ove prekrasne palače, sagrađene 1903., ukraden originalni luster, koji je lopov namjeravao prodati na tržištu antikviteta, ali je ubrzo pronađen i vraćen. Trafika sestara Rajke i Zdenke Baković nalazila se u Nikolićevoj 7, danas je to Teslina ulica. U njemu su hrabre sestre ilegalnom antifašističkom pokretu u Zagrebu pomagale da razmjenjuje tajne informacije i pakete te bile veza s partizanima. Otkrivene su u prosincu 1941. godine, zvjerski mučene, no nisu odale ni jednu informaciju. 

Rajka je nakon pet dana brutalnog mučenja preminula na Sv. Duhu, a Zdenka je iskoristila nepažnju mučitelja i bacila se s trećeg kata Ustaške nadzorne službe u Zvonimirovoj ulici. Široj je javnosti danas malo poznata i obitelj Aleksander, točnije ime Sandora Aleksandera, poduzetnika i velikog filantropa, po kojemu su nazvane stube koje od Dežmanova prolaza vode do Rokova perivoja. Rođen je u Zagrebu 1866. u židovskoj obitelji, a preminuo u Beogradu 1929. godine. Zvali su ga još i Plemeniti jer je, kao i brat Samuel David, većinu svojih prihoda trošio u humanitarne svrhe. 

Zaslužan je za pokretanje Prehrane, javne kuhinje u kojoj je do 1925. godine podijeljeno oko 15 milijuna besplatnih obroka za žene i djecu muškaraca pozvanih u rat, i sirotinju općenito. Poticao je i razvoj turizma u Zagrebu, pa tako bio i jedan od vlasnika Schlesinger Palacea, prvog organiziranog hotela u Zagrebu. U današnjoj Hebrangovoj ulici postojala je Sandorova bista, uklonjena 1945. godine. Dežmanov prolaz danas je, i sve više, jedno od omiljenih mjesta Zagrepčana za ispijanje kave. 

Međutim, ovdje je nekad davno, točno na mjestu na kojemu se nalazi kino Tuškanac, bilo Zvezdišče, mali trg na kojemu su spaljivane vještice. Druga je lokacija za lomaču bila na Kaptolu, i na ta je dva mjesta od 15. do sredine 18. stoljeća pogubljeno oko 250 žena. Kao i drugdje u Europi, vješticama su proglašavane jer ih je netko prokazao - zbog zavisti, ljubomore, a mnoge zato što su, kao ljepotice, odbile nekog uglednika, ili su pak, u najvećoj mjeri, bile mlade ratne udovice ili nasljednice kojima je trebalo oduzeti imetak. 

Čitava mizoginija kroz povijest počiva upravo na tim motivima. Mučenja tih žena trajala su satima, a rezultirala bi ili odsijecanjem glave ili spaljivanjem na lomači. Tek je Marija Terezija sredinom 18. stoljeća zabranila lov na vještice. Uglavnom, za kraj... Vjerovali ili ne, ali i prije Mikija “bauštelca” Bandića se delalo!