Life
1057 prikaza

Voyagers prikazuje najbolje i najgore od ljudske prirode

1/5
Da se ‘Gospodar muha’ Williama Goldberga ne događa na pustom otoku, nego u svemiru, u klaustrofobičnim i sterilno bijelim hodnicima svemirskog broda, izgledao bi baš poput filma ‘Voyagers’

Uski hodnici i pulsirajuća napetost susreću se s beskrajnom nijemošću i mrakom svemira koji se proteže onkraj onoga što protagonisti ovog trilera uopće mogu zamisliti. Ono što započinje kao promišljena, suptilna i dopadljiva svemirska odiseja, u drugoj polovici filma pretvara se u banalnu i zamornu YA priču koja svojim istrošenim motivima počne iritirati gledatelja. Priču u cijelosti nosi troje mladih glumaca: Lily-Rose Depp, Tye Sheridan i Fionn Whitehead. Posebno samosvjesnog mentora ovih troje mladih ljudi igra Colin Farrell, čija uloga u narativ unosi malo dubine. Upravo je karta na koju redatelj Neil Burger igra - ono najbolje i najgore od ljudske prirode - zapravo i najbolje i najgore što ovaj film uspijeva ponuditi. Zanimljiva je i dopadljiva ideja sofisticirane tehnologije koja bi ljudsku vrstu mogla preseliti na drugi planet, no ispostavlja se da je primitivna ljudska narav u stanju u nekoliko sekundi izbrisati sav znanstveni trud i napredak. Klišej sterilnosti svemirskog broda i emotivno distancirane posade ovdje čak jako dobro funkcioniraju, jer gledatelj vrlo brzo postane zaintrigiran letargičnim djevojkama i mladićima odjevenim u jednostavne crne uniforme koji sprovode svoju znanstvenu misiju. Film također ima i jednog od najiritantnijih maloljetnih negativaca od vremena Joffreyja iz “Igre prijestolja”, čiji odbojni karakter negdje na polovici filma posve preuzima radnju. 

 | Author:

Premisa filma je sljedeća: Zemlja zbog klimatskih promjena i zagađenja do 2063. godine postaje nemoguća za život, a kad znanstvenici otkriju planet na kojemu je moguć život, šalju skupinu dječaka i djevojčica uzgojenih u laboratoriju da ga koloniziraju. Djeca su umjetno stvorena upravo zato da bi se navikla na to da će cijeli život provesti u zatvorenom prostoru te da neće biti roditelja i obitelji koji će im nedostajati kad otputuju u svemir. Sve u ime očuvanja vrste. Kako putovanje do toga neimenovanog planeta traje 86 godina, djeca rastu na tom svemirskom brodu, imaju svoju djecu i postoji tek nada da će njihovi unuci dospjeti na taj planet. Međutim, čim djeca dospiju u tinejdžerske godine, njihova poslušnost misiji kojom se upravlja sa Zemlje je na kušnji, pogotovo kad otkriju da plava tekućina koju svaki dan moraju piti nije za poboljšanje probave, nego za umrtvljivanje hormona i doživljaja stvarnosti. Rez redatelja tu je možda suviše grub. Kad mladići i djevojke iz bunta prestanu piti plavu tekućinu, njihova stvarna narav se rastalasa, postanu seksualno aktivni, neposlušni i svadljivi, dok jedan od njih ima posebno kompliciranu i negativnu narav. Čim lik Colina Farrella nestane sa scene, on se družini nameće kao vođa koji će ih zaštititi od izvanzemaljca i priskrbiti im više hrane. No stvar je u tome da izvanzemaljac ne postoji, a ne vidi se ni da im fali hrane, tako da je ta nit vodilja posve besmislena. Uskoro misija kolonizacije drugog planeta pada u drugi plan, a sukob između dobra i zla postaje glavna narativna nit. Sve postaje toliko napeto, iako je i gledatelju jasno da izlaz iz ove situacije može biti samo smrt negativca jer sve tenzije dolaze od njega. Ono u čemu Burger podbacuje je način na koji prikazuje druge mladiće i djevojke na brodu: kao neimenovanu masu koja je u stanju jedino slijediti svoga gospodara, iako on naočigled radi moralno neprihvatljive stvari. 

 | Author:

Ne postoji nijedan trenutak u kojemu se netko pita je li to što radi ispravno ili nije, dok će ga neimenovana masa samo slijediti. Dok nam je na početku priče dano do znanja da su ta djeca nešto najpametnije što je Zemlja u stanju dati, sinovi i kćeri dobiveni iz spermija i jajnih stanica znanstvenika i nobelovaca, u odrasloj dobi baš i ne pokazuju zavidnu inteligenciju i moć rasuđivanja. Burger, nažalost, nimalo ne skreće s putanje narativa “Gospodara muha”, čak i kad taj narativ postane posve predvidiv, naporan i sto puta viđen. Čak i malo zastranjenje, davanje bilo kakve nijanse drugim likovima mimo ovog trojca, moglo je donijeti nešto zanimljiviji narativ, no ovako je sve ostalo potpuno crno-bijelo, neinventivno i povrh svega iracionalno. Redatelj se nimalo ne bavi idejom svijeta i planeta prema kojem tinejdžeri putuju, nego je u potpunosti posvećen međuljudskim odnosima i polariziranom stvarnošću. No čak i u tim relacijama odsutan je bilo kakav suvisao i racionalan dijalog, a sve se svodi na nadvikivanje tko je u pravu, a tko je u krivu. Nešto kao navijanje za suprotstavljene političke opcije, kad je jedna strana u cijelosti gluha za drugu i obrnuto, dok se u javni prostor odašilju prazne poruke, uvrede i laži. Kao zaključak, treba reći da bi “Voyagers” bio puno bolji da je redatelj dao imalo dubine svojim likovima i da je više zastranio od književnog predloška (znanstvena elita koju netko šalje na misiju u svemir ipak bi se trebala malo razlikovati od odrpanih klinaca koji haraju pustim otokom). Također, treba odati i počast Colinu Farrellu što nije skočio sa svemirskog broda kad je vidio s kakvom tupom pričom ima posla.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.