Godina je 1981. i osamnaestogodišnji Richard Tozer s otoka Wight seli se u London ne bi li stekao sveučilišnu diplomu i tako postao pravnik. Otac mu na trajektu, kao oblik svojevrsnog “rite de passage”, u ruke tutne veliko pakiranje kondoma. “Da neku djevojku ne bi uvalio u probleme”, kaže tata. Jer je na kopnu sve drukčije. I jest, ali tata i nema pojma koliko, a Ritchieja će, samo nekoliko scena kasnije, grubo prizemljiti, doduše dugokosi Indijac. Njihovo vrckavo i nesputano ljubavno zagrijavanje završit će antiklimaksom nakon što iskusniji Ash svojeg usput pokupljenog i navodno biseksualnog prijatelja obavijesti da mu je “guzica previše prljava” za nastavak kasnonoćne zabave. Ritchie će tako naučiti paziti i na skrivene, tamne zakutke o kojima prije nije pretjerano razmišljao, no neće se moći pripremiti za ono što dolazi. Naime, dok 1981. prelazi u 1982., a šaroliko queer društvo mladića pristiglih u London, ne bi li u zagrljaju anonimnosti glavnoga grada napokon, riječima glavnog protagonista, “postali pravi gay muškarci”, pušta korijenje, u SAD-u se javlja neki novi virus. Ali SAD je daleko, a mladost, uvjeren je hedonistički nastrojen Ritchie, kratka i neponovljiva. I ta ga misao kao vodilja povlači od tuluma do tuluma, od rasplesanih podija klubova iz osamdesetih do prvih pravih seksualnih iskustava, čije je stjecanje na kameri zabilježeno u krešendu brze izmjene scena popraćenih zvukovima vesele polke. Zašto ne?! Seks je, kao i život sam, ovdje da bi bio zabavan, no u posljednje vrijeme kao da smo to zaboravili, pa preko prizora prerezanih grkljana prelazimo s neoprostivom lakoćom, a i sama naznaka pravog i punokrvnog (hetero ili homoseksualnog) odnosa u gledateljima izaziva zazor i snimljenome materijalu automatski oduzima mogućnost prikazivanja u udarnim terminima. Jer je to “grijeh”.
Zbog toga, iako je dugovječan hit synth-pop dua The Pet Shop Boys u pohode na glazbene ljestvice krenuo tek šest godina nakon Ritchiejeva fikcionalnog dolaska u britansku prijestolnicu, scenarist i producent Russell T. Davies odlučio je da će mu baš “It’s a Sin” najbolje poslužiti kao naslov i čekić za udaranje generalnog tona vrhunskoj HBO-ovoj seriji. Jer sve što je Davies ispisao u scenariju, a glumačka ekipa, predvođena sjajnim Ollyjem Alexanderom (ujedno vokalom britanskog pop-trija Years&Years), u očima “normalnog” svijeta je grijeh. Crncu Roscoeu obitelj zbog njegove prenaglašene “drugačijosti”, našminkanih očiju i preuske odjeće prijeti deportacijom u rodnu Nigeriju, gdje će ga kazniti najgorom mogućom smrću, nježan i ispravan mladić Colin postaje žrtva svojeg nasrtljivog, starog i otromboljenog šefa, koji, pored “hladne supruge”, traži i malo muške ljubavi, a Ritchiejeva bi pretjeranoj kontroli sklona majka vjerojatno završila na dugotrajnoj terapiji da otkrije “što” joj je sin. No kako već u prvoj epizodi otkriva epizodni lik čiju vrlo snažnu poruku upečatljivo prenosi Neil Patrick Harris, “postoji tajna povijest u kojoj su muškarci poput nas bili skriveni. Ipak, tu su i žive. Zajedno”. I to zajedništvo u trenutku u kojem se susreće s najvećim iskušenjem htio je promotriti Davies. Za skupinu odbačenih stvorio je dom, napušten stan usred Londona prigodnog naziva “Ružičasta palača”, i ispisao narativ u kojem, barem isprva, nema mjesta brigama izvanjskog svijeta. Oni se zabavljaju uz najbolju zvučnu kulisu, slobodni su voljeti koga, kad i koliko puta žele i u tome neopterećeno uživaju. Ali sida se poput tihog ubojice javlja iz prikrajka i u trenutku u kojemu, makar i vrlo marginalni član njihova društva oboli, ton serije naglo se mijenja te proslava različitosti i slobodne ljubavi biva zaogrnuta sramom. Tu nelagodu prouzrokuje, prije svega, predrasuda o nužnom promiskuitetu oboljelog, ali i obilježavanje side stigmom “bolesti homoseksualnih muškaraca”. “Normalni” je, dakle, ne mogu dobiti, pa samim time i nema pretjerano mnogo razloga za paniku. Niti prijeke potrebe za pronalaskom lijeka.
I da je “Grijeh”, kako je planirano, prikazan lani ili da se, u nekoj paralelnoj stvarnosti, pandemija čijom je zaslugom emitiranje i odgođeno, nije dogodila, možda bi o petodijelnoj seriji bilo moguće razmišljati samo kao o fikcionalnoj obradi jednog povijesnog razdoblja.
Ali pandemija koju živimo vjerojatno će gledatelje učiniti senzibiliziranijima za temu. Da, način prenošenja zaraze bitno je drukčiji, no panika se širi jednako učinkovito. U oba su slučaja inicijalno zahvaćeni “neki drugi” (homoseksualci ili stari i bolesni), pa pojava novog virusa nije nužno i problem glasne većine. Inficirane je dovoljno zaključati i, po mogućnosti, baciti ključ, a priroda će se već pobrinuti za ostalo. Ali Davies u liku Ritchieja Tozera stvara jednog od najzabavnijih teoretičara urote u povijesti malih ekrana. On je uvjeren kako su bolest “izmislili” heteroseksualci kako bi iz njegova života izbacili seks i tako ga učinili dosadnim. “Samo zato što se sami ne mogu poševiti”, uz vragolast osmijeh izgovara u kameru. Možda su ga izmislili farmaceuti kako bi na skupim vitaminskim pripravcima gomilali bogatstvo, a možda ga je kao kaznu poslao Bog. S druge strane, Ritchie će, dok serija poprima sve mračniji ton, svoj svojoj simpatičnosti i gledateljskoj želji da za njega navija postati onaj neodgovorni agens širenja zaraze i tako vjerojatno, ali izvan Daviesova scenarističkog fokusa, uništiti mnoge živote. U konačnici i svoj. I zašto onda? “Jer će ljudi s vremenom zaboraviti da je bilo nevjerojatno zabavno”, govori na samom kraju. I čini se kako je Russell T. Davies, i sam dijete osamdesetih čije su se cipele na ulicama Londona izlizale kad i potplati njegovih protagonista, “Grijeh” snimio ne kako bi skinuo stigmu, oprao sram ili nešto opravdao nego kako bi podsjetio na prokleto zabavnu dimenziju života, ljubavi, pa i seksa, koja kao da je ostala tamo negdje kad, naslovu unatoč, to i nije bio takav grijeh.
