Life
176 prikaza

Za razliku od gusjenice, život u tegli leptiru ne može biti opcija

1/3
Mattias Blomgren/CC BY-SA 3.0
Što je stvarno, a što je privid, što je sadašnjost, a što pripada prošlosti, tko je živ, a tko mrtav, komu i čemu mogu vjerovati, tko sam ja bez svoje priče - to je taj tanki led pod nogama svih nas koji puca...

U hodniku punom krvi odrubljena glava nepoznate žene gleda prema ulaznim vratima. To je to, najkrvaviji dio, nema više mesarenja u romanu. Sad kad smo to prošli, idemo dalje, na puno zanimljivije stvari. Desetogodišnja djevojčica s tatom i mamom alkoholičarima jedno jutro pronalazi zelenu gusjenicu i igra se s njom. Tata joj pomogne da gusjenici naprave lijepi dom, u staklenci s rupama na poklopcu i nekoliko grančica s lišćem. Djetetu u disfunkcionalnoj (čitaj: nasilnoj, siromašnoj, otuđenoj i bolesnoj) obitelji ta je gusjenica sav svijet. Još kad joj tata objasni da treba biti strpljiva i onda će vidjeti čudo u staklenci jer će se gusjenica jednog dana umotati u kukuljicu i onda, nakon nekog vremena, iz nje će izaći... prekrasni leptir, malena živi samo za to, za transformaciju. Jer tata joj je objasnio: gusjenica nema izbora, mora se promijeniti, ne može zauvijek ostati gusjenica. “Promijeniti se ili umrijeti - takva je priroda (svijeta)”, kaže tata, jednostavno, moramo se promijeniti ako hoćemo preživjeti.

Roman je podijeljen u poglavlja naslovljena po imenu lika koji se u tom poglavlju javlja kao pripovjedač, i to su samo tri (glavna) lika: Emma, Peter, Hanne, pri čemu je samo za lik Emme naglašeno vrijeme o kojemu se pripovijeda u određenom poglavlju, npr. “Emma, dva mjeseca prije”, “Emma tjedan dana prije”... Svako poglavlje, dakle, pripovijedano je iz prvog lica jednine, u jednom poglavlju (Emmina priča, ako se dobro sjećam) to se pokazalo vrlo nespretno i neprikladno jer je Emmino djelovanje opisano detaljno, kao da je promatra i opisuje netko drugi, a ne kao da ona govori o samoj sebi i o tome što radi tog trenutka. I još dvije nespretnosti u romanu koje kvare užitak, barem kad je riječ o prijevodu i lekturi: upotreba i slaganje vremena u rečenicama i inzistiranje na prezentu u slučajevima kad bi uporaba prošlog vremena bila primjerenija i jezično i stilski (npr. rečenice: “Kad se sljedećeg jutra probudim, sunce sja prvi put nakon više tjedana i teške kapi otopljenog snijega padaju na prozorski lim./Kad stignem kući, Owe stoji u hodniku kao da me čekao”.). Prirodni govornik hrvatskog jezika u stilski neutralnom kontekstu pripovijedanja to tako ne bi rekao, nego bi napisao nešto tipa: “Kad sam se sljedećeg jutra probudio, sunce je sjalo prvi put... Kad sam stigla kući, Owe je stajao u hodniku kao da me je čekao...”. I tako, na nekoliko mjesta, dojam pokvaren jer izbor prezenta nije ni na koji način prirodan ni opravdan, nego iz nedokučivog (mi) razloga napadno isforsiran. Šteta. (P. S. Radi se o likovima kojima je švedski materinski jezik, za sporedni lik koji je podrijetlom Ruskinja - i stereotipno je prikazan, nažalost - prijevod je očekivano i prikladno jezično pogrešan kako bi čitatelj stekao dojam da ona ne zna dobro švedski.)

 | Author: Fraktura Fraktura

Unatoč ovim propustima, roman se čita s guštom. Kažem, nakon one glave na početku nema više mesarenja, nema zastrašivanja (spominje se još jedna odsječena glava iz nerazjašnjenog ubojstva otprije deset godina. Kasnije doznamo za ubojicu premda motiv tog starog “takvog” ubojstva ostaje nepoznat, mislim, zašto je i ta osoba tad ubijena baš na takav način.), nego ima fino isprepletene mreže izvanjskih zbivanja, mračne i hladne švedske zime, snijega, vjetra i pahulja preko glave, poledice, bljuzge, inja i hladnoće, zamornih naziva bezbroj ulica, brda i kvartovskih dućana, neurednih stanova u kojima ne radi grijanje i stari prozori propuštaju vjetar toliko da vam ne treba klima dok čitate roman po ovim našim zvizdanima.

Unutarnji svjetovi likova su bogati i duboki, povlače likove u virove prošlih pogreški, nikad razjašnjenih završetaka i (ne)svršenih trauma. Sva tri glavna lika hodaju po tankom ledu između prošlosti i sadašnjosti, svatko od njih ima nešto čega se srami i zbog čega ne ide dalje, zaleđen u samosažaljenju, krivnji ili osveti. I taj njihov unutarnji košmarni svijet zapravo je kukuljica, steže ih, sputava, lišava identiteta, puni strahom od toga što jesu i kamo idu, poput gusjenice oni pužu po lomljivom staklu svojih sadašnjosti, a staklo, baš kao i tanki led, jednom će puknuti pod nogama, u naletu bijesa, u pomračenju uma, pod teretom krivnje, u kriku za slobodom i ljubavlju. Ako ti u životu izrastu krila, moraš si dati tu slobodu, moraš preuzeti odgovornost za svoj let. Za razliku od gusjenice i kukuljice, život u tegli leptiru jednostavno ne može biti opcija.

Hanne. Kao, sporedni je lik koji pomaže u istrazi premda gubi pamćenje zbog Alzheimera, svjesna je toga, zato sve zapisuje, ali još nije svjesna gubi li pamćenje “dobrovoljno” kako bi preživjela u 39-godišnjem lošem braku s kontrolirajućim mužem-taticom, dosadnim intelektualcem i iskompleksiranim kurvišem Oweom. Uz to, prije deset godina Hanne je izdala ljubav njenog života, dogovorili su se da će ona napustiti muža, a onda će je on pokupiti kako bi nastavili zajednički život. No ljubavnik se usrao i ostao doma grliti votku jer on, kao, uništava život svima koje voli i zato se predomislio i nije došao. Hanne, koja je napokon skupila hrabrost i rekla mužu da ga ostavlja i neka se jebe, sjedila je satima na pločniku s dva kofera i strpljivo čekala ljubavnika, sve dok se, da poniženje bude veće, a rana dublja, Owe nije spustio po nju i odnio joj torbe natrag u stan. Kao da se ništa nije dogodilo, kao “Malo te ‘prehitilo’, Hanne, dođi, idemo doma”. Zaborav je spas, jedini način da ostanem normalna, misli Hanne i lijepi papiriće podsjetnike po kuhinjskim elementima, što iritira Owea. Zaborav je spas. Isto misli i Peter. Isto živi i Emma. I Emmina mama koju je ubio alkohol. I malena Wilma.

 | Author: Mattias Blomgren/CC BY-SA 3.0 Mattias Blomgren/CC BY-SA 3.0

Likovi Hanne i Owea se posebno izdvajaju. Bolno je čitati kako je dobro opisano trajanje, propadanje, umiranje braka dvoje ljudi, njihov bolestan odnos pun manipulacije, izdaje, prevara, osobne slabosti, borbe za kontrolom i moći, ukratko kukuljice koja guši život koji se koprca u njoj. Stoga je još dojmljivije kad Hanne, uz pomoć dobre prijateljice, unatoč strahu od budućnosti i razvoja bolesti, razbije staklenku svog sigurnog života i izabere transformaciju. Lik Emme je studiozno izgrađen, njezini svjetovi su poput ogledala koja se ogledaju u ogledalima. Gledati u njih zavaravajuće je iskustvo za čitatelja, Emmina stvarnost je lomljiva, višeslojna i nestvarna, iskustvo razbijene staklenke iz djetinjstva, krhotine braka njenih roditelja nepovratno su narušile njen identitet, pogled na svijet i odredile njenu svrhu.

Što je stvarno, a što je privid, što je sadašnjost, a što pripada prošlosti, tko je živ, a tko mrtav, komu i čemu mogu vjerovati, tko sam ja bez svoje priče - to je taj tanki led pod nogama svih nas koji puca, oh kako samo puca. I taj (s)lom nas budi. Ili bi barem trebao.

P. S. Ovo je prvi roman Camille Grebe o hrabroj policijskoj pomagačici i psihologinji Hanne. Navodno ih je napisala još pet. Jedva čekam prijevod drugog.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.