Life
409 prikaza

Zanatski krimić o nasilnoj smrti katoličkog svečenika

1/4
Donostia Kultura/CC BY-SA 2.0
Rečenica Johna Banvillea je lirična, nabijena, ispunjena težinom gubitka, čak i kad se tješiteljski prisjeća mladenačke žudnje. Kako stari, reći će novinarki Oliviji O’Leary, pisanje je za njega poput sanjarenja

Romani Johna Banvillea ne čitaju se lagano ni brzo. Njegova rečenica je lirična, nabijena, ispunjena težinom gubitka, čak i kad se tješiteljski prisjeća mladenačke žudnje. Kako stari, reći će novinarki Oliviji O’Leary, pisanje je za njega poput sanjarenja. Zahtjevan proces u kojem se točno u četiri poslijepodne izgubi u dubokoj koncentraciji. Uz Ednu O’Brein jedan je od neprepoznatljivijih irskih književnika. Prošlost mu je važna. Ona je zanimljiva i živa jer uostalom nekoć bješe sadašnjost. Do priznanja i nagrade Booker za roman ‘’More’’ (HFD i Disput, 2006., prevela Mia Pervan) trideset pet godina radio je kao novinar, odnosno urednik. Nije studirao, ne žali za tim. Kako počinje živjeti isključivo od pisanja, spreman je na žanrovsku transgresiju pa njegovo prepoznatljivo prvo lice, ideje, slike i jezik zamjenjuje pseudonim Benjamina Blacka, koji će pisati u trećem licu direktno i jednostavno, usmjereno na zaplet i likove bez kompliciranijih zapažanja te metafora. Iste godine, 2012., objavljuje ‘’Svjetlost iz davnine’’ kao Banville i ‘’Osvetu’’ kao Black. U prvom izgrađuje čitav jedan svijet na varljivim fragmentima, dok se u drugome taj isti ljulja, posrće.

 | Author: PROMO PROMO

Sa zanatskim krimićem starinskog tipa, ‘’Snijeg’’, u iznimnom prijevodu Mije Pervan odustaje od pseudonima i ostaje samo Banville. Iz Blackovih epizoda zadržava inspektora Hacketta (doduše samo na telefonu) i patologa Quirkea, kojega šalje na medeni mjesec. Detektiv je najavljen u prethodnom, neprevedenom romanu, ‘’Tajni gosti’’ (2019.). St. John Strafford ima trideset pet godina, no izgleda još i mlađe. Protestant je, aristokrat, neprilagođen, ne puši, ne pije, a nije baš ni društven. Da bi zadovoljio pokoju društvenu normu kad ga već prezrivo gledaju dok pije čaj bez šećera i mlijeka, tu i tamo naruči topli viski s limunadom. U grofoviju Wexford uoči Božića i snježnih nanosa dolazi u sivom odjelu, cipelama i trenčkotu. Posve nespreman, previše introspektivan i emocionalno nestabilan, pojavljuje se u crnom, starome Mini Morrisu. Njegov pomoćnik Jenkis mlađi je deset godina, iako katolik, u jednako je autsajderskoj poziciji, a glava mu je kao ‘’kuhano jaje kojem je odrezan vrh’’. Vrijeme rješavanja zločina proteže se na dva godišnja doba i dvadeset godina.

U knjižnici kuće Ballyglass, u zemlji punoj previranja, izmučenoj ratom i podjelama, ubijen je katolički svećenik. Nasilna smrt začinjena kastriranjem, čini se, nikoga od ukućana pretjerano ne uznemirava: ‘’Ovdje mrtav čovjek, ondje pas kojeg treba prošetati’’. Protestanti i katolici toliko su naglašeno različiti da ih dijeli i viski. Strafford je melankoličan, gotovo lijen te jedva da uspije izvući pokoju riječ od obitelji Osborne. Iako dijele klasu, nerijetko će ga promatrati kao izdajicu, a on će zbunjeno glavinjati u pukovnikovu kaputu te će mu i takav uspjeti poljubiti ženu. Zaplet je formulaičan i poprilično predvidiv. Iz nabačenih tragova na početku od posjeta prljavoj kamp kućici konjušara Fonseyja do zlokobnosti stege Katoličke crkve, lako je povezati većinu konaca. Bez standardne krimi navlakuše koja nas tjera dalje iz stranice u stranicu, ovdje se priča izgrađuje na atmosferi. Ceste su zamrznute, posvuda je bjelina, opasnost od smrzavanja, zapusi vlage, termofori, dim iz peći: ‘’Zastane osvijetljen snježnim blještavilom. (...) Zakorači u hladno, vlažno jutro (...) Gledao je kako mu se dah puši u zraku. Tlo je bilo glatko i oblo poput jastuka, a kvrgave gole grane crne kao da ih je netko osmudio vatrom (...) Ta na sebi će imati ne samo mrtvačeve čizme, nego čarape (...) Padao je gusti snijeg u mlohavim pahulja veličine hostije, lijepio se za grudice leda na rubovima vjetrobranskog stakla, škripali su brisači”.’

 | Author: Donostia Kultura/CC BY-SA 2.0 Donostia Kultura/CC BY-SA 2.0

Nasuprot toj nepreglednoj bjelini i ograničenom kretanju probuđena je seksualnost. Posve pogrešna, opscena i kažnjiva u prisjećanjima mrtva čovjeka, ili kao izraz bunta aristokratske djevojke Lettie koja ne zaboravlja, i umilno ga provocira gola u odrazu francuskog prozora. Strafford je tu u više zabluda. Misleći na njezinu maćehu Sylviju, zapravo žudi za vragolastom djevojkom, dok mu istodobno utjehu pruža gostioničarka Peggy. U realnost ga vraćaju zle slutnje, nestanak partnera Jenkisa te susret s kardinalom, koji će mu očitati lekciju o nevinosti nacije, a cijena koju će platiti jer ne ljubi prsten na ruci i odbija se ustegnuti podsjetit će ga tko ima najveći utjecaj pedesetih u Irskoj. Slagalica se umorno i tromo slaže, a krajeva je više. Banville ni u trivijalnom žanru ne odustaje od književnih referenci, bile one iz usmene književnosti, Biblije, Shakespearea, Chaucera ili suvremenije Elizabeth Bowen. Ne odustaje ni od detaljnih opisa grofovije iz koje sam potječe portretirajući zaštitnički mentalitet gradića. Tu je da s nostalgijom oživi simboliku crvendaća, sovuljage i kosa, udaljenu od velegradske buke. Stil je u njegovu slučaju rijetko besprijekoran, no zapletu nedostaju solidan obrat i ponešto humora. Ako je filmska žanrovska zezancija ‘’Nož u leđa’’ pokazala da se i na poznatom terenu ipak još može dogoditi pokoje iznenađenje, vrijeme je i da se Straffordova melankolija debelo protrese u idućim nastavcima.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.