Golovi u nogometnoj utakmici mogu biti rijetki a razmaci između njih dugi. Možda bi to moglo objasniti poseban deliriji u kojeg nogometaši padaju nakon što postignu pogodak. Neki će od sreće u proslavi gola skinuti majicu, a neki se na koljenima klizati travnjakom. Većina će ih ipak završiti na dnu gomile njihovih suigrača.
No tu su i oni igrači koji unatoč 'ziceru' ne postignu pogodak. I kada se to dogodio, svi do jednog učinit će sljedeće: podignute ruke nasloniti na glavu, što je, čini se, univerzalna gesta koja znači - Kako sam mogao propustiti ovu šansu?
Na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu to ste mogli vidjeti jako puno puta, bez obzira na zemlju iz koje igrači dolaze i poziciju na kojoj igraju.
Gesta pokazuje kako "znaš da si nešto zeznuo", rekla je Jessica Tracy, profesorica psihologije sa Sveučilišta British Columbia.
"Ta gesta bi trebala poručiti drugima, pogriješio sam, shvatio sam i žao mi je i zato me ne trebate izbaciti iz grupe, ne trebate me ubiti", naglašava Tracy.
I to nije ograničeno samo na onoga koji puca prema golu. U jednoj od najpoznatijih nogometnih pogrešaka svih vremena, na Svjetskom prvenstvu 2010. godine Yakub Aiyegbeni iz Nigerije promašio je prazan gol s udaljenosti od tri metra. Iako se on nakon tog promašaja jedva micao, njegovi kolege napravili su gotovo identične geste.
U svojoj studiji iz 1981. godine zoolog Desmond Morris uključio je ovu gestu u svoj katalog od 12 igračkih reakcija na poraz. Primijetio je kako je riječ o funkciji utjehe koju je opisao "oblikom kontakta koju osoba koristi kada osjeća potrebu za podržavajućim zagrljajem, no nema nikoga da mu ga pruži". Ovo se ponašanje može primijetiti i kod drugih primata.
2008. godine Tracy je objavila je utjecajnu studiju s kolegom Davidom Matsumotom u kojoj su proučavali pobjedničke i gubitničke geste koje rade i slijepi olimpijci. Otkrili su kako je takvo ponašanje koje pokazuje ponos i sram prirodno i univerzalno.
"Glava prekrivena rukama oznaka je srama. To je pokrivanje tijela na način da igrač pokriva glavu svojim rukama, gotovo kako bi se još više smanjio. To su klasični primjeri srama", naglasila je Tracy.
Svaki igrač najbolje zna kada je nešto zeznuo. Promašaj izaziva duboki osjećaj neugode, što je i povezano s tom gestom, rekao je i Cobi Jones, bivši američki nogometaš a danas sportski komentator i analitičar.
"Svaki dan treniramo kako bi mogli loptu poslati u gol, svaki dan. I upravo tu jednostavnu priliku ne bi trebali promašiti", naglasio je.
Gesta se koristi i u slučaju kada golman obrani siguran gol. Jedan od najslavnijih primjera bio je onaj sa finala Svjetskog prvenstva 2006. godine. Pred sam kraj produžetaka u inače izjednačenoj utakmici, francuska zvijezda Zinedine Zidan uputio je udarac prema golu za kojeg je bio siguran kako će im osigurati pobjedu na turniru. No talijanski golman Gianluigi Buffon obranio je udarac dotaknuvši loptu vršcima prstiju. Zidanove ruke krenule su ravno prema njegovoj obrijanoj glavi.
Bilo da je riječ o promašaju igrača ili spektakularnoj obrani golmana, reakcija igrača gotovo je identična.
Jones objašnjava kako je iskustvo ofenzivnog igrača u oba slučaja "šok".
"Kada ljudi dožive iznenađenje, koje je i kako sama riječ kaže neočekivano, ruka im kreće prema glavi gotovo u zaštitničkoj kretnji. Najstariji je to oblik ponašanja koji ima potrebu zaštiti glavu od udarca", rekao je Dacher Keltner, profesor psihologije na Sveučilištu Berkeley.
1996. godine Keltner je objavio studiju ljudskih emocionalnih reakcija na iznenadnu buku. Sudionici istraživanja imali su reakcije slične reakcijama igrača koji promaše pogodak, piše New York Times.
"Kada čujete jako glasan zvuk povezujete to odmah s nečim što može pogoditi vašu glavu, koju želite zaštiti jer je ranjiva. Bilo kakva akcija kao što je promašivanje pogotka, kao izvor psihičke boli, dovodi do potrebe zaštitnih pokreta prema glavi", rekao je Keltner.
Tu temeljnu gestu može pratiti i niz suptilnih, kao što je pokrivanje lica rukama ili majicom, što su još neki tipični pokreti koji pokazuju da se nečega sramimo. Ili će možda igrači upotrijebiti reakciju kao što je usmjeravanje pogleda prema gore, prema nebu, u pokušaju da, kako to vidi Goldblatt "promašaj bude zapravo posljedica sudbine a ne vlastite pogreške".
"Kad ljudi osjećaju strahopoštovanje pogledaju prema gore'', rekao je Keltner koji je neko vrijeme proveo sa trenerskim timom Golden State Warriorsa. Primijetio je kako "ozbiljni sportaši prepoznaju prilike više od navijača". Pogled prema nebu, kako naglašava, može biti "prepoznavanje da je nešto izvan ljudske moći".
U istom trenutku kada se hvataju za glavu sportaši, to će učiniti i njihovi navijači. Kako su oni samo promatrači a ne sudionici, njihova motivacija iza tih pokreta nešto je drugačija. Philip Furley, predavač sportske psihologije na njemačkom sportskom sveučilištu u Kolnu, proučavao je ponašanje igrača tijekom izvođenja jedanaesteraca, kada je ta gesta česta i uobičajena.
Među promatračima, navijačima, Furley kaže "može se često vidjeti ta vrsta ponašanja koja je poput neke zaraze", objašnjava.
Bez obzira koji je uzrok tom ponašanju, gotovo apsolutna predvidljivost geste postala je i njezina najdjelotvornija osobina.
"To je kao punch line, ona fraza koje npr. komičari koriste kako bi naglasili neku temu i izazvali posebnu reakciju. Ljudi se počnu smijati i prije nego se takve fraze izgovore u cijelosti. Mnogo stripova funkcionira upravo po tome", rekao je Goldblatt.
Čini se kako igrači i navijači ne trebaju raditi na svojim gestama, jer im one dolaze sasvim prirodno i univerzalna su pojava bez obzira na zemlju ili kulturu iz koje dolaze.
