Jutros sam preko Frankfurta stigao u Zagreb s filmskog festivala u Varšavi. Na aerodromu u Poljskoj prije leta detaljno su me provjerili. Čim je pročitala moje ime, službenica me je izdvojila i počela ispitivati zašto letim preko Frankfurta, zašto nemam vizu, da mora provjeriti moju putovnicu..., govori 50-godišnji Amer Dawod.
Palestinac podrijetlom, glavni je akter dokumentarnog filma “Sirijska ljubavna priča” redatelja Seana McAllistera. Iako je Amer od prije dvije godine francuski državljanin, njegove neugodnosti pri svakom izlasku iz zemlje se nastavljaju.
Kad mu se nakon pola sata uz isprike konačno obratio šef aerodromske policije, Amer mu je uz osmijeh uzvratio:“Ne mora vam biti žao. Niste učinili ništa što već nisam doživio nebrojeno puta. To je moj život, a takvi poput vas me uvijek na to podsjete.“
Francuska putovnica je, kaže, prvi dokument koji ima u životu. Rođen je u Jeruzalemu 1966., ali je kao petogodišnjak s majkom i starijim bratom morao napustiti Izrael. Odrastao je u Damasku, počeo studirati, ali se pridružio PLO-u Yassera Arafata, zalažući se za nezavisnu Palestinu.
Kao stranac nikad nije dobio sirijsko državljanstvo, a takvi su i za najmanji prekršaj završavali u zatvoru. Tako je i Amer postao jedna od žrtvi režima tadašnjeg predsjednika Hafeza al-Asada.
Osudili su ga 1992. na tri godine zatvora, a tu je upoznao buduću suprugu Raghdu, ljevičarsku aktivisticu koja se borila protiv Asada.
"Počeo sam komunicirati s njom kroz rupu u zidu koja je dijelila naše dvije ćelije. Sjećam se da joj je lice bilo krvavo i puno modrica. Tek nakon nekog vremena sam vidio kako stvarno izgleda", prisjeća se Amer.
Nakon izlaska iz zatvora sirijske vlasti izbacile su ga iz zemlje i završio je u Libanonu, no ubrzo se vratio da bi pričekao Raghdu. Vjenčali su se, a Amer se dvije godine skrivao u Damasku, da bi na kraju opet završio u zatvoru šest mjeseci.
Nakon izlaska, sirijske vlasti opet su ih izbacile iz zemlje pa je obitelj s trojicom sinova iduće četiri godine provela u Libanonu. Nakon Hafezove smrti 2000. godine predsjednik Sirije postao je njegov sin Bašar.
"Najavio je demokratske promjene, ali se ništa nije promijenilo. Rekao je da će dopustiti višestranačje, no ubrzo smo shvatili da, kao i njegov otac, pokušava zatrti bilo kakve zametke demokracije. Svi koji su se borili za promjene i osnivali opozicijske stranke bili su mu neprijatelji koje je trpao u zatvore. Bilo je to 2004. i taj je period poznat pod nazivom ‘Damaskovo proljeće’. Raghda, koja je za razliku od mene bila sirijska državljanka, počela je pisati knjigu o tome kako smo završili u zatvoru, kroz kakve smo torture prolazili te kako i Bašarova vlast ukida političke slobode. Ubrzo nakon što je dovršila rukopis na vrata nam je pokucala policija", kaže Amer.
Raghdu su odveli na informativni razgovor te nakon toga Amer i trojica njihovih sinova godinu dana nisu o njoj imali nikakvih informacija: “Nismo znali je li živa. Osuđena je na godinu i pol dana zatvora te smo se tek zadnjih šest mjeseci mogli povremeno čuti telefonski”.
Amer je sam brinuo o sinovima, od kojih je najstariji bio srednjoškolac, srednji Kaka je bio 12-godišnjak, a najmanji Bob trogodišnji dječak.
"Bio sam samohrani otac trojice sinova, bez državljanstva, bez dokumenata, bez ičega. Jedino što mi je preostalo bila je borba za Raghdino oslobađanje. Povezao sam se s Asadovom opozicijom i pokrenuo demonstracije."
Biloje to 2011. U tom trenutku redatelj Sean McAllister upoznao je Amera koji je nakon demonstracija uhićen zajedno s tada 13-godišnjim sinom Kakom. Pušteni su nakon tri dana i svi svjetski mediji objavili su priču o Amerovoj obitelji, od kojih je čak troje iskusilo zatvorske torture, uključujući i malodobnog dječaka.
McAllister nije ni sanjao da će tijekom idućih godina snimiti materijal koji će prerasti u nesvakidašnje svjedočanstvo ne samo o političkoj situaciji u Siriji, nego i o golgoti jedne obitelji osuđene da živi bez doma i stalne adrese, što će se na kraju odraziti i na odnos dvoje supružnika. U međuvremenu priveli su i redatelja te u njegovu kompjutoru pronašli sav filmski materijal.
Obitelj je ponovno morala pobjeći u susjedni Libanon jer su dobili dojavu da im prijeti smrtna kazna. Bilo je to još jedno veliko iskušenje. Amer se prisjeća:
“Raghda je iz zatvora izašla kao druga osoba. Bila je puna bijesa i nije htjela sjediti skrštenih ruku, nego se vratiti u Siriju i nastaviti borbu protiv Asada”.
Jednog dana, nakon svađe sa suprugom, napustila ih je, a bez nje Amer i djeca opet su postali nitko i ništa.
"S njom smo bili obitelj i mogli smo kao sirijske izbjeglice dobiti azil u Europi, ali ona nije htjela bježati. Ja nisam imao državljanstvo, nikakve dokumente, kao ni moja djeca. Opet smo živjeli kao psi - više gladni nego siti. Znalo je proći i po nekoliko dana da nisam jeo baš ništa", prisjeća se Amer života u Beirutu.
Preživjeli su šest mjeseci, a onda su dobili poziv iz francuskog veleposlanstva. Istog dana riješen im je status i Amer se s trojicom sinova skrasio u Francuskoj. Raghda im se naknadno pridružila, ali se brak raspao.
Na pitanje kako danas gleda na situaciju sa sirijskim izbjeglicama, Amer kaže:
“U filmu ćete vidjeti da sam prije tri godine rekao da će se situacija u Siriji obiti o glavu Europi. Nažalost, bio sam u pravu. No nije bilo teško predvidjeti kako će sve završiti. Znam da se mnogi pitaju zašto Sirijci bježe iz domovine, zašto se ne ostanu boriti za slobodu svoje zemlje. Ali pravo pitanje je - protiv koga da se bore? U toj zemlji se više ne zna tko je neprijatelj. Zemlja je rascjepkana na djeliće kojima vladaju razne vojske i više se ne zna tko pije, a tko plaća. Jedni se bore protiv Asada, drugi protiv ISIL-a, tu su Kurdi, pa Asadova vojska, a trenutačno su u toj zemlji vojne jedinice iz SAD-a, Rusije, Velike Britanije, Francuske i odnedavno Njemačke. Vlada potpuni kaos i kome god da se pridružiš sigurno ćeš izgubiti glavu. Ljudi bježe da sačuvaju svoje živote i živote svojih obitelji. Nemaju više što ni braniti. Srušeni su im domovi, cijeli gradovi. Ne bježe Sirijci samo u Europu – ima ih u Jordanu, Turskoj, Zairu, Zambiji, Libanonu... Otišli bi bilo kud samo da prežive”.
Amer tvrdi da su ISIL i Asad u uskoj vezi te da je upravo sirijski predsjednik pomogao stvaranju Kalifata uz pomoć Amerikanaca.
"Sve to s ISIL-om je veliki teatar. U Siriji nikad nije bilo terorista i kako su najednom u samo tri mjeseca narasli u tako moćnu oružanu terorističku silu? Sve do prije desetak godina u Siriji nitko nije pitao nikoga koje je vjere niti je to bilo važno. Muslimani i kršćani živjeli su zajedno kao što ljudi žive ovdje u Zagrebu. I što se dogodilo? Asad je počeo pričati da u Siriji postoje teroristi. A za njega, to smo bili ja i prijatelji s kojima sam se družio i pio pivo. Inzistirao je da smo teroristi samo zato da bi si uzeo za pravo da nas proganja. Na kraju je i uspio. Stvorio je teroriste koji rade sranja ne samo u Siriji, nego u cijeloj Europi. A recite mi kako to da ti teroristi unatoč moćnim tajnim službama hodaju slobodno Europom, raznose se bombama i ubijaju nedužne ljude, a prije aktiviranja eksploziva ostavljaju putovnice na ulici da se vidi tko su? Ne mogu se oteti dojmu da je to samo jedna velika predstava iza koje postoji netko tko im je omogućio da postanu tako moćni i gotovo sam siguran da" Asad održava ISIL na životu.
Na pitanje smatra li da će ikad završiti rat u Siriji i kakav će biti konačni ishod, Amer je uvjeren da će završiti sličnim kaosom kao i u Iraku jer i ovdje žive suniti, šijiti, kršćani, alaviti, Kurdi...
"No čak i unutar tih zajednica postoje sukobi i razlike, čak ni oni nisu iznutra jedinstveni", kaže Amer koji danas s trojicom sinova živi u okolici Toulusea.
