Nestanak Aralskog mora u središnjoj Aziji jedna je od najvećih prirodnih katastrofa. Aralsko more ili Aralsko jezero nalazi se između Kazahstana na sjeveru i Uzbekistana, na jugu. Od 1960-ih se područje Aralskog mora počelo naglo smanjivati zbog toga su što su sovjetske vlasti radi navodnjavanja polja pamuka preusmjerile tok rijeka Amu Darje i Sir Darje.
Jedno od najzagađenijih područja na svijetu, Rusi su koristili i za testiranje oružja i odlagalište industrijskog otpada.
Sada se pokušava ambicioznim projektom sadnje milijuna drveća spasiti taj dio i njegove stanovnike. No kao i u većini slučajeva i ovom projektu nedostaje sredstava za financiranje. Brzinom kojom se danas sade drveća taj bi dio pod šumom mogao biti za 150 godina.
Zaboravljeni stanovnici i njihova tradicija
78-godišnji Almas Tolvashev sjeća se kako je život stanovnika ovog dijela uvelike ovisio o moru.
"Ribarenje je bila prva stvar koju je otac pokazao svojim sinovima", rekao je.
Moynaq je ribarski gradić na obalama Aralskog mora u pokrajini Karakalpakstan, autonomnoj republici u Uzbekistanu. U svojim najslavnijim danima bili je to mjesto iz kojeg je dolazilo oko 98 posto ribe u Uzbekistanu.
60-ih godina prošlog stoljeća plan preusmjeravanja rijeka za navodnjavanje polja pamuka bio je uspješan. Proizvodnja pamuka cvjetala je, a Kremlj je ignorirao problem u nastajanju. Lokalci su primijetili nestanak mora i bilježili ga uz pomoć štapova koje su zabijali u zemlju kako bi mogli vidjeti koliko je vodene površine nestalo, piše BBC.
Nestajanjem vode povećala se koncentracija soli i ubrzo je zatrovala sve u moru. Nekada površine Irske, područje Aralskog mora smanjilo se na samo 10 posto svoje prvotne veličine.
"Smanjila se količina ribe i na kraju smo lovili mrtvu ribu. Mnogi su se morali odseliti u potrazi za poslom. Sada više nije kao prije, voda je loša i zrak je prepun prašine", nastavlja Tolvashev.
Toksični zrak uništio zdravlje stanovnika
Sovjetske vlasti koje su proširile razvoj industrije pamuka na tom području nisu zapravo predvidjele kakav će utjecat imati ogromna upotreba pesticida i herbicida, koji su sa plantaža preko rijeka završili u Aralskom moru. Stanovnike je pogodilo niz zdravstvenih problema.
"Respiratorni problem, tuberkuloza i problemi s bubrezima bili su rašireni. Do nedavno je mnogo djece umiralo od proljeva", rekao je dr. Yuldashbay Dosimov koji je prvi put na ovo područje došao tijekom 80-ih, a tada je obala već bila udaljena 20 km.
Kontaminirana voda za piće uzrokovala je niz ovakvih problema, što se i nastavilo pogoršavati. Kada se more smanjilo, povuklo, toksične kemikalije ostale su na morskom dnu. Pješčane oluje raširile su ih atmosferom pa su i pogodili niz ljudi u tom kraju.
Osim već spomenutih zdravstvenih problema koje je primijetio i dr. Dosimov, mještani su se borili s nizom drugih. Usporeni rast, smanjenje plodnosti, problemi s plućima i srčani problemi, a zabilježen je i porast oboljenja od raka. Zaključak jedne od studija bio je i kako se pojava raka jetre udvostručila u razdoblju od 1981. do 1991. godine.
Ove su bolesti bile javna tajna. Tek nakon raspada Sovjetskog saveza vlasti su priznale nestanak Aralskog mora i pokušale pronaći rješenje za koje se nadaju da će uvelike promijeniti kvalitetu života ljudi koji tamo žive.
"Morat će umanjiti utjecaj isušenog mora na zdravlje ljudi i zato planiraju saditi pustinjsko drveće saksaul", rekao je Dosimov.
Spasonosno pustinjsko drveće
Sije se sjeme ovog drveća koje je sličnom onima koji rastu u pustinjama srednje Azije i trebalo bi postati prva linija obrane od klimatskih promjena u Uzbekistanu.
"Jedno potpuno uzgojeno drvo može 'popraviti' gotovo 10 tona tla oko njegovih korijena", objašnjava Orazbay Allanazarov, šumarski stručnjak.
Stabla bi trebala zaustaviti vjetar koji zagađeni pijesak iz isušenog morskog tla širi atmosferom. Plan je cijelo dno prekriti šumom.
"U prosjeku svako drugo stablo preživi, a njih smo odabrali upravo zato što mogu preživjeti na suhom i slanom tlu", rekao je ne krijući svoje oduševljenje mladim biljkama koje su narasle na oko pola metra visine.
Do sada je oko pola milijuna hektara pustinje prekriveno tim stablima, no još je puno posla pred njima, budući da bi stabla trebala biti zasađena na više od tri milijuna hektara.
Tim tempom, do razvoja prave šume trebat će proći 150 godina.
"Spori smo, i trebali bi ubrzati proces, no za to nam je potrebno više novca, više stranih investicija", priznaje Allanazarov.
Svjestan je kako se more možda nikad više neće vratiti i kako su polja pamuka zauvijek uništila dugogodišnju tradiciju ovog kraja. Ribarenje više nije posao koji će se prenositi s koljena na koljeno.
