Za tog 68-godišnjaka tijekom cijelog opisa anegdote u New York Timesu nisu napisali niti prezime niti ime. Efektno, jer u bolnici "Yale-New Haven" probudio se s riječima: "Gdje sam ja to?" Kći mu je objasnila da su ga pronašli na tlu na parkiralištu ispred trgovačkog centra u svom kvartu. On je kimao glavom kako je ona govorila, da bi odjednom zapitao: "Gdje sam ja to?"
Nije se sjećao niti da je tog jutra prenosio posljednje kutije u kuću svoje kćeri gdje je selio, niti da je posljednjih nekoliko mjeseci prošao kroz postupak razvoda od svoje supruge. Bio je to vrlo gadan razvod. U bolnici na hitnoj bila je i njegova uskoro bivša supruga. On nije mogao vjerovati da su u toj fazi.
"Jesmo li se stvarno razveli? Zašto? Što se dogodilo?"
Njih su u bolnicu pozvali nakon što je onesviještenog čovjeka tamo prebacio neki građanin. Imao je samo ogrebotinu preko obraza i to je bilo sve. Znao je kako se zove, znao je adresu... Recimo da ju je znao. Znao je onu na kojoj je godinama živio s uskoro bivšom suprugom, ali nije imao pojma da sada živi drugdje. Liječnici su bili zaprepašteni razmjerima njegove amnezije. Nije se sjećao niti nedavne prošlosti niti je bio u stanju graditi nova sjećanja na osnovu događaja iz sadašnjosti.
Imao je nešto povišen tlak, nije imao infekcija, bubrezi i jetra uredno su mu funkcionirali, CT glave nije pronašao ozljede mozga, leđne moždine, vrata ili kostiju... U bolnici su odlučili zadržati ga nakon što se niti nakon nekoliko sati nije oporavio od amnezije. Liječnica koju su mu dodijelili, dr. Kathryn Zuchowski, bila je oduševljena novim pacijentom. Planirala je specijalizirati neurologiju, da bi sad dobila pacijenta s tako zanimljivim neurološkim problemom.
Narednog jutra činilo se da mu je nešto bolje, ali je još uvijek bio zbunjen. Mislio je da je travanj, a zapravo je bio rujan. Prethodnog dana se nije sjećao baš ništa, osim da se probudio u bolnici. Prisjetio se ipak da se upravo razveo i da sad stanuje na novoj adresi. Liječnica mu je prvo pomislila da je riječ o epileptičkom napadu, jer su ljudi nakon grand mala u pravilu neko vrijeme dezorijentirani. Samo, EEG je bio uredan, MR također, isto kao i CT.
Liječnica je zato krenula u pretresanje mogućnosti da je posrijedi neki od poremećaja iza kojih ne ostaju tragovi. Potres mozga također može izazvati amneziju, ali ona u tim slučajevima traje najmanje nekoliko dana, a ne nekoliko sati. Moždani udari bi, pak, ostavili trag koji bi se vidio na skeniranju mozga.
Prolazni ishemijski napad, niti to nije odgovaralo, jer pacijenti u tom slučaju imaju problema samo vrlo kratko razdoblje, ne dulje od jednog sata dok mozak popravi prolazni poremećaj cirkulacije prije nego što nastane šteta. Pacijent se nije uklapao u nikakav obrazac koji im je padao na pamet. Iznenada se pojavio novi trag. MR je izvorno očitao radiološki vježbenik i njegov je bio zaključak da je sve u redu.
No, kad se slike zagonetnog slučaja dohvatio glavni radiolog, jer u bolnici se nisu usuđivali pustiti čovjeka prije nego što budu sigurni da nije prolazna ishemija, da im ne bi vani ubrzo umro od pravog moždanog, uočio je malu svijetlu točku u lijevoj moždanoj polutki. To je moglo značiti da malog moždanog udara ipak jest bilo. Ali i još nešto, što je radiolog spomenuo, da je možda riječ o neuobičajenom poremećaju prolazna ili tranzitorna globalna amnezija (TGA).
Liječnica se s time u nekoliko slučajeva već susretala dok je još studirala u Syracuse u New Yorku, ali se nije usuđivala postaviti takvu dijagnozu jer je smatrala da nema dovoljno iskustva. Fasciniralo ju je, ipak, u takvim slučajevima to što bi naizgled sasvim iznenada i bez razloga pacijenti zaboravili nedavnu prošlost, što nisu bili kadri pamtiti nove stvari, ali su im pritom osnovne vještine koje su posjedovali, poput kuhanja ili vožnje, bile nedirnute.
Stalno bi pitali gdje se nalaze i što se dogodilo, htjeli su znati, ali nisu bili u stanju shvatiti gdje su i što im se događa. TGA je prvi put opisan 1956. i dandanas se ne razumije zašto se i kako to ljudima događa. Uglavnom se događa ljudima u 60-ima. Gubitak pamćenja obično traje između jednog i osam sati i uglavnom se pamćenje u potpunosti vraća tijekom 24 sata. Ono što im se dogodilo tijekom razdoblja amnezije, toga se ne sjete nikad.
Mozak im to vrijeme naprosto "nije snimio". Razliku u odnosu na moždani udar, osim snimaka mozga, čini i to što se kod moždanog primjećuju problemi u funkcioniranju jedne strane tijela, dok kod TGA postoji samo problem s gubitkom pamćenja. Ono što se na MR-u mozga primijeti pri TGA, to nakon nekoliko sati naprosto nestane, istodobno kako nestanu simptomi. Ovaj pacijent kasnije se prisjetio i da je bio u dućanu i da je išao prema automobilu na parkiralištu i...
Odjednom se zatekao u sobi ispunjenoj liječničkim osobljem. Imao je dojam da se s jednog mjesta i trenutka u vremenu odjednom pojavio na drugom mjestu i u drugom trenutku u vremenu. Jedina posljedica bila je ta što je bio zabrinut da bi mu se to moglo opet dogoditi. U 92 posto slučajeva pacijentima se TGA više nikada ne dogodi. Ali, što ako je baš on jedan iz onih osam posto...?
