Dokazi o učincima klimatskih promjena su neupitni. No oni koji su najviše odgovorni za to i koji imaju moć da nešto naprave, često su društveno i politički motivirani, umjesto da se pozabave ozbiljnošću te prijetnje okolišu.
Grupe poput Extinction Rebellion, koja naglašava potrebu ozbiljne akcije zapadnih država, kritiziraju te velike moćnike, bogate industrijske zemlje i oko 100 korporacija koje su po jednom od izvješća najveći pokretači klimatskih promjena.
Malim otocima prijeti rizik nestajanja, potapanja, i to je pitanje s kojim se moraju pozabavit u budućnosti. I ne samo budućnost, već i sada, budući da su se promjene već počele događati. Zato su se mnogi pozabavili nekim nepopularnim mjerama, poput preseljenja, i migracijskih politika.
Takva sudbina očekuje i maleni otok Kiritimati, naseljeni koraljni otok u sastavu Kiribata i ujedno najveći koraljni greben na svijetu. Povijest ovog otoka vezana je uz Veliku Britaniju, i seže u doba kolonijalizma, ali i testiranja nuklearnog oružja. U srpnju 1979. godine Republika Kiribati postala je nezavisna, a obuhvatila je grupu od 33 otoka u tom području.
Na svojoj najvišoj točki ovaj otok uzdiže se samo dva metra iznad površine mora i jedan je od najugroženijih naseljenih otoka na svijetu. Rijetko tko je čuo za njega, a posebno za njegovu bogatu povijest i tradiciju, piše BBC.
Izvješće UN-a iz 2016. godine pokazalo je da je polovica domaćinstava već sada ugrožena podizanjem razine mora, a tako su ugrožena i skladišta nuklearnog otpada na malim otocima, što je ostatak od njihove kolonijalne prošlosti.
Oni koji su se preselili postali su izbjeglice upravo zbog tih klimatskih promjena, zbog kojih su morali ostaviti svoje domove i život izgraditi negdje drugdje, bez svoje kulture i društva. A čini se da će se ti problemi samo pogoršavati.
Od 2008. godine zbog oluja i ostalih vremenskih, klimatskih nepogoda, 24,1 milijun ljudi ostalo je bez svojih domova, a Svjetska banka pretpostavlja da će još 143 milijuna ljudi doživjeti tu sudbinu do 2050. godine, i to samo iz supsaharske Afrike, Južne Azije i Latinske Amerike.
Na samom je otoku pokrenuto nekoliko programa koji bi trebali pomoći stanovnicima, među njima je i Migration with Dignity, kojem je cilj stvoriti vještu radnju snagu koja bi mogla naći nove poslove. Vlada je 2014. godine kupila i nekoliko tisuća hektara na Fidžiju kako bi osigurala hranu u ovim klimatskim nestabilnim vremenima.
Novi Zeland preko svoj lutrije Pacific Access Ballot 75-ici građana godišnje nudi priliku da se presele na Novi Zeland. No te se kvote ne popunjavaju, jer ljudi ne žele napustiti svoje domove, obitelji i ostaviti svoje živote.
Svjetska banka i UN tvrde kako bi Australija i Novi Zeland trebali poboljšati mobilnost sezonskih radnika i dozvoliti migraciju građana Kiritimata, upravo zbog tih klimatskih promjena. No taj sezonski posao najčešće je ropski i ne pruža mogućnosti tim ljudima za boljim životom.
Te dobronamjerne politike su fokusirane većinom na preseljenje, no i dalje zapravo građanima ne daju neke dugoročne planove. To preseljenje često povezuju sa planovima pronalaska novog posla. Tako bi lokalni projekti poput novog aerodroma, stambenog programa i turističke marine, uskoro mogli biti nepotrebni.
Potrebne su realne i pristupačne strategije koje bi povratile i održale otok i spriječile da migracija postane potreba.
Preseljenje je opcija koja najmanje košta državu. No najlakše je otići, pronaći novo mjesto za život, i ostaviti sve, pa tako i prirodu, i neke od životinjskih vrsta koje se ne mogu pronaći nigdje na svijetu, kao što su ptice bokikokiko (Kiritimati reed warbler). Slično je i na drugim otocima kojima prijeti potonuće.
Maršalovi otoci primjerice dom su kokosovom raku, vrsta zemaljskog suhozemnog pustinjačkog raka, koji je poznat kao rak pljačkaš i palmin lopov. To je najveći kopneni člankonožac na svijetu, s težinom do 4,1 kg. Mogu ga loviti i jesti samo lokalni stanovnici.
Međunarodna suradnja i pomoć mogla bi riješiti niz problema i očuvati ovaj otok kako bi i dalje bio mjesto na kojem žive ljudi, i niz životinja i biljaka. No manjak pomoći, posebno bogatijih država, otežava primjenu ovakvog rješenje. Ako se sjetimo niza primjera izgrađenih umjetnih otoka u Dubaiju, ali i na nekim drugim lokacijama, postavlja se pitanje zašto se tako nešto ne bi moglo napraviti i ovdje?
Zasigurno postoji i još niz drugih mogućnosti, poput učvršćivanja obale i slično. Tako bi se zaštiti domovi tih stanovnika, pa tako i pojačala otpornost mjesta. Još ne postoji međunarodno priznata definicija klimatskih izbjeglica, niti su one pokrivene UN-ovom konvencijom o izbjeglicama iz 1951. godine.
Degradacija okoliša tako nije definirana kao krivac za progon. Možda dio razloga leži u tome što su klimatske promjene uglavnom povezane sa ponašanjem i akcijama industrijskih nacija, kao i njihovog nemara u borbi sa oštrim posljedicama.
Očekuje se da će se o ovim pitanjima razgovarati na UN-ovom summitu o klimatskim promjenama krajem rujna ove godine. Oni koji žive na takvim mjestima pitaju se ne samo zašto se o takvim temama ne razgovara globalno, već i zašto oni koji žele nastaviti sa svojim životima na takvim mjestima, otocima, nemaj dovoljno resursa ili autonomije da bi se s pitanjem klimatskih promjena i ostalim globalnim izazovima mogli pozabaviti sami.
