Life
1295 prikaza

Živio je brzo, ostao u sjeni onoga tko je umro mlad

1/5
PROMO
Oleg Novković i scenaristica Milena Marković uspjeli su film učiniti u pravoj mjeri zabavnim, duhovitim, začudnim, poticajnim i, prije svega, životnim

“Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš”, životni kredo često pripisivan ikoni starog Hollywooda, legendarnom “buntovniku bez razloga” Jamesu Deanu u desetljećima nakon njegove smrti sa svojim su životnim stilom pokušali sljubiti mnogi - oni koji su se njime stvarno vodili, kao i oni na čiju je ušminkanu pojavnost bio zalijepljen kao nova i popularna marka ili još jedan brend. Kasnih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina vezan je i uz generacije poklonika rock glazbe, stasale u vrijeme kad je rock bio puno više od pozadinske buke, sredstva za osvajanje vrhova glazbenih ljestvica ili zvučne kulise za dugotrajnih vožnji automobilom. Svi su barem pokušavali živjeti brzo, ne otvarajući pitanje što će se dogoditi s onima koji pritom ne uspiju umrijeti mladi. Četrdesetak godina kasnije svjedočimo mnoštvu odgovora - u stvarnom ih životu ponuditi može gotovo svaka ulica svakog iole većeg mjesta s pretenzijom nazivanja “gradom” na području bivše države, u moru umjetničkih reakcija posebno se ističe trilogija “Vernon Suboteks” francuske spisateljice i redateljice, bivše prostitutke i jedne od preživjelih iz operacije brzog mladenačkog življenja, Virginie Despentes, a solidan je i zanimljiv, ovdašnjim okolnostima prilagođen, i prikaz što ga redatelj Oleg Novković podastire kroz 92 minute filma “Živ čovek”, koji će hrvatskoj publici biti premijerno predstavljen na skorašnjem Motovunskom filmskom festivalu. 

 | Author: PROMO PROMO

U toj komediji svakodnevice s elementima drame (ili životnoj drami presječenoj ponekim komičnim elementom) ostarjeli roker Đela na pragu pedesete još ne može sasvim shvatiti da ga je život s kolosijeka izbacio negdje u 25., a potom mu, kao bijesna jurilica staroj karampani na autoputu, odmahnuo prije nego što će ga ostaviti da grca u oblaku prašine. Nije Đela loš, dapače, dobroćudan je to i ispravnim nakanama motiviran lik, koji povremeno pokušava zaviriti pod suknju kakve zgodnjikave susjede ili odrasle žene koja je kao djevojčica držala njegovu sliku kao ukras djevojačke sobe, no dane provodi pokušavajući prehraniti obitelj, dvoje jedva punoljetne djece i ženu, bivšu rokersku muzu Sunčicu, radeći na televiziji kao ton-majstor. Priča prilično klišejizirana i s poprilično predvidivim životnim izborima možda bi se u rukama kakvog nespretnijeg scenarističko-redateljskog dvojca i pretvorila u dosadnjikavu melodramu ili pretenciozno djelo art kinematografije, ali Oleg Novković i scenaristica Milena Marković, stvaralački par koji će kasnije surađivati i na kriminalističkoj seriji “Močvara”, uspjeli su film učiniti u pravoj mjeri zabavnim, duhovitim, začudnim, poticajnim i, prije svega, životnim. 

 | Author: PROMO PROMO

Naravno, za oživotvorenje scenarija na filmskom platnu najzaslužniji su glumci, a Novković je na projektu uspio okupiti srpsku glumačku kremu. U glavnoj se ulozi, kao član nekoć razmjerno popularnog benda Sinovi, pojavljuje regionalna zvijezda Nikola Đuričko, koji je, možda baš potaknut egzistencijalističkim pitanjima otvorenima u “Živom čoveku”, nakon posljednje klape na filmskom setu spakirao kovčege, preselio se u Hollywood i dotadašnjim međunarodnim uspjesima pridodao i ulogu u četvrtoj sezoni izuzetno popularne serije “Stranger Things”. Uz njega priču iznose Nada Šargin, glumica prema kojoj Milena Marković, navodno, kroji sve svoje karaktere i Jana Bjelica, mlada nada srpskoga glumišta, koja je u cipelama kćeri bivšeg rokera napravila i prve profesionalne glumačke korake. Njih dvije, na neki način, predstavljaju i cijeli svemir Đuričkova lika, Šargin kao, kako joj i ime Sunčica govori, njegovo egocentrično i privlačeće središte, a Bjelica kao 19-godišnjakinja koja, pokušavajući zavrtjeti vlastitu priču na zasebnoj putanji, ne shvaća koliko se primiče nekadašnjem stilu svojih roditelja.

 | Author: PROMO PROMO

Iako se u “Živog čoveka” mogu upisati mnoga važna, čak egzistencijalna pitanja o tome što je zapravo priroda živog čovjeka, što ga čini živim, a kad u tom stanju umire, film sasvim dobro funkcionira i kao jednoipolsatna zabava i odmor od velikih pitanja i potrebe za pretencioznošću. Suočen s lomom u vlastitom sustavu vrijednosti i napuklinom u obiteljskoj svakodnevici, Đuričkov Đela pokušava barem nakratko živjeti kao nekad i pritom se odlučuje na naizgled radikalan potez, no i pritom, zahvaljujući vještim scenarističkim manevrima Milene Marković, ostaje vjeran sebi, u svojoj nedosljednosti gotovo dosljedan. I iako bi se mogao iščitati kao itinerar jednog promašenog života, “Živ čovek” u konačnici diše kao melankolična posveta vremenu iz kojeg potječu i redatelj i scenaristica, kao i brojni njihovi prijatelji, komadići čijih su osobnosti, vjerojatno, utkani u “Živog čoveka” Igora Đelića. Živio je brzo, ostao u sjeni onoga tko je umro mlad, a u zrelijoj su mu dobi na naplatu stigli i figurativni i stvarni računi. U konačnici se, ipak, s tim dobro nosi i kao da shvaća, a potom i prihvaća, da leševi, kad god se oblikovali, naposljetku završe isto.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.