Odavno je ta “kutija” koja ide gore-dolje bila zanimljivo mjesto, još od slavnog psihološkog eksperimenta Solomona Ascha s početka ‘60-ih, koji je pokazao kako malo ljudima treba da počnu slijediti druge, pa do nebrojenih filmova koji su radnju smještali upravo, čak isključivo u lift.
Njegova skučenost i mogućnost zaglavljivanja, samim time i mogućnost proizvodnje velike drame, mnogima se činila prikladnom kulisom pogotovo za hororce, pa je tako Stig Svendsen 2011. izbacio triler zvan upravo “Lift” u kojem je devetero ljudi u istom zapelo, jedan, dakako, s bombom, a bilo je i onih koji su u ovo inače vrlo sigurno prijevozno sredstvo smjestili ni manje ni više nego sotonu, što je slučaj s filmom “Vrag” iz 2010. godine.
I mladu je hrvatsku fotografkinju Iniu Herenčić “zarobio” lift, ali na jedan poseban način. Ona je u njemu, naime, u jednoj od zagrebačkih bolnica, za razliku od tjeskobnih fobičara, uspjela pronaći spas.
"Kad sam bila trudna, išla sam u bolnicu na preglede. Čekala bih u uskom hodniku na stubištu prvog kata da me pozovu iza velikih bijelih vrata i kažu mi da je sve u redu s bebom. Nekad je to trajalo nekoliko minuta, a nekad je zaista testiralo sve moje granice strpljivosti. U tom procesu tražila sam, kao što svi to činimo, neki ‘lijek’ kako bi vrijeme što prije iscurilo. Lift se pritom pokazao odličnim rješenjem", objašnjava Inia otkud joj ideja za fotoserijal “Lift emocije”.
"Kad god bi se otvorila, vrata lifta unosila su u taj uski prolaz, u čekaonicu, dozu teatralnosti. Nudila su novi prizor, a time i moguću priču. Nikad ne znaš tko će se pomoliti iza tih vrata - pacijent, liječnik, posjetitelj, student... Ili neće biti nikoga", kaže nam Inia, koja se poslije vraćala u bolnicu samo kako bi čekala da se otvore vrata lifta.
Svaki put se, kaže, iza njih skrivala neka nova energija.
"Kako sam ja to vidjela, lift je mjesto u kojem se brišu uloge i svi postaju isto - putnici s jednim te istim ciljem - dočekati dolazak na neki drugi kat. Ono po čemu je, međutim, lift u bolnici drukčiji od bilo kojeg drugog jest što su njegovi putnici uvijek na nekom rubu, plača ili smijeha", objašnjava Zagrepčanka koja je u tom emocijom nabijenom prostoru prepoznala sjajnu priliku za fotoesej.
Radila je na njemu tri mjeseca, odlazeći uvijek na isto mjesto u bolnici.
"Fotografije na kojima ljudi ne vide da držim fotoaparat u ruci puno su snažnije, moćnije, iskrenije... Iako je u tom razdoblju bilo svakakvih, različitih situacija, naravno, primijetila sam i poneke uzorke, poput vidne odsutnosti i urona u razmišljanja onih koji putuju s jednog kata na drugi. Liječnici bi, primjerice, priliku koristili za pregledavanje bolničkog kartona, a česti su bili i mobiteli u ruci", govori Inia kojoj se učinilo da bi bolničke liftove, upravo jer njima putuju oni koji brinu kako za vlastitu dobrobit, tako i za onu svojih bližnjih, možda bilo dobro na neki način oplemeniti, učiniti ih manje sterilnima, tuđima, sivima...
Fotografkinja sprema još jedan fotoserijal kojim će ispitivati emocije, ovaj put kako reagiramo na zagrljaje.
