Life
2613 prikaza

Život u ženskom zatvoru: Iza rešetaka odgajaju djecu

Drugi dom
1/13
Marina Paulenka
Fotografkinja Marina Paulenka otkriva kakav je život iza zidina odgojnog zavoda u kojem boravi više od 130 zatvorenica

U kaznionici je 115 kažnjenica, a kapacitet je 135. U zatvorenom odjelu je 49 žena, 37 ih je u poluotvorenom, a 29 u otvorenom.

Marina Paulenka | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Prosječna dob je 45 godina. Najstarijoj su kažnjenici 74, najmlađoj 24 godine; 59 ih je u izvanbračnoj zajednici, 20 ih je neudanih, 21 razvedena, sedam je udovica te sedam udovica koje su to postale ubojstvom muža.

Podaci su to s kraja 2013., koje je prikupila pravobraniteljica za djecu, a koji govore o zatvorskim uvjetima u Kaznionici i odgojnom zavodu u Požegi, jedinoj ženskoj kaznionici u Hrvatskoj.

Korisni, svakako, ali, kako to s brojkama obično biva, i hladni, šturi, nedostojni. Tko je zatvorenica koja izdržava najdulju kaznu, što je napravila?

Zašto? Koliko je žena od 74 godine već tu? Što je najmlađa od njih zgriješila? Koja od njih ima najviše djece? Što će kad izađe? Zašto su ubile, koji je milijun i jedan razlog spleten u uzrok tako teškog zločina svake od njih sedam? 

Ili osam, devet, svejedno. Što je broj ako se zdržimo samo na njemu? Mlada fotografkinja, Vinkovčanka Marina Paulenka htjela je otići korak dalje, iza rešetaka. 

Zanimale su je stvarne priče iza grube konstrukcije “kriminalno žensko tijelo“, baš kao i kad je 2013. radila fotoserijal o Jehovinim svjedocima, s namjerom da o njima nauči više i da (sebi i drugima) razbije makar jednu predrasudu. 

S Jehovinim svjedocima provela je osam mjeseci, a sa ženama u kaznionici u Požegi 18.

"Drukčije je kad se suočite oči u oči sa ženama, majkama, novorođenčadi, koji su unutar hladne zatvorske arhitekture, kad vidite te spavaonice s brojnim krevetima, kad osjetite stalni nadzor, vidite taj organizirani svijet. Najviše su me potresle majke s novorođenčadi koja s njima ostaje do treće godine života. Ironija je da su te tri prve godine života djeci možda najbolje što će imati jer nakon toga odlaze u domove, prepušteni surovu sustavu", objašnjava Marina.

Zahvaljujući odobrenju Ministarstva pravosuđa, među više od 130 zatvorenica koje izdržavaju kazne od šest mjeseci na više, boravila je stalno, prateći ih u svakodnevnim aktivnostima.

Iznenadilo ju je, kaže, povjerenje koje je postupno izgradila i s njima i s pravosudnim policajkama. Bilo joj je kao da je s prijateljima. S jednom od kažnjenica se čak i počela dopisivati što joj je pomoglo da dobije još bolji uvid u taj, kako ga je nazvala, “drugi dom“.

Drugi dom | Author: Marina Paulenka Marina Paulenka

"U kaznionici također postoje pravila, potreba za tolerancijom, za kompromisom, kao i u pravom, obiteljskom domu. Tako ona i jest, na neki način, drugi dom za sve te žene, mjesto paradoksa. U tradicionalnom patrijarhalnom društvu, muškarac i žena se razlikuju prema emocionalnom stilu. Od žena se očekuje proizvodnja mekih ili pozitivnih osjećaja, a s druge strane ljutnja ili slične tvrde emocije su nešto što žene ne bi smjele doživljavati i izražavati. Tako socijalizirana žena podsjeća na pretjerano samokontroliranu ličnost. Prema mnogim feminističkim teorijama, središnje društveno poprište gdje je žena istodobno subjekt i objekt nadzora obiteljski je dom. Ovdje ona provodi nadzor i pod nazorom je muža, djece, rodbine i susjeda. Nadzire se kao supruga i majka u ispunjavanju uloga i čini se da je baš majčinstvo u središtu užih i širih nadzornih napora. Dom se tako mijenja u mjesto gdje je privatni život krajnje otežan, katkada i nemoguć", zaključuje Paulenka.

Pošto joj je prema hrvatskom Zakonu o izvršavanju kazne zatvora bilo zabranjeno da zatvorenice fotografira na bilo koji način koji bi im mogao otkriti identitet (pa i s leđa, siluete, dijelove tijela), morala je pribjeći drugim metodama prikazivanja njihovih priča iza zidina.

"Stvari koje te okružuju mnogo više govore o tebi nego tvoj izravan prikaz. Fokus sam zato usmjerila na sobe, spavaonice, interijere i arhitekturu, a pogotovo na tragove života zatvorenica, simbole koji upućuju na njihove potrebe za komunikacijom i razmišljanjem. Snimala sam njihovu odjeću, rublje, cvijeće koje tako brižno skupljaju, šalice kave, cigarete, dječje igračke, blagovaonicu, šarene jastučiće na vojnički zategnutim posteljinama... Dirnuli su me prizori kinderbetića, pisma, poruke na zidovima i kolaži koje su zatvorenice slagale, s jasnim porukama o životu, majčinstvu, obitelji, ženstvenosti...", objašnjava Marina kojoj je cilj bio promatraču ponuditi prigodu da sam iščita priče i pokuša shvatiti žene koje tu grade veći ili manji dio svojega života.

Drugi dom | Author: Marina Paulenka Marina Paulenka

"One se ne pojavljuju u kadru, ali cijelo su vrijeme tu, izvan granica okvira, produžeci su mojih fotografija, tiho nastavljaju svoju priču. Pažljivo su promatrale moj tijek snimanja s obzirom na to da je proces bio nešto sporiji jer sam koristila analogni srednjeformatni fotografski aparat Mamiyu RB67, koji se prilikom fotografiranja drži na stativu ili uz tijelo u visini prsnog koša, a pogled fotografa je pri korištenju spušten za 90 stupnjeva jer se kroz tražilo gleda odozgo umjesto da se podiže u razinu očiju. Gledajući kroz prizmu aparata odvela sam pogled u drugom smjeru. Često sam znala biti iznenađena usredotočenošću pogleda zatvorenica, u potpunoj tišini i koncentraciji; kao da su i one psihološki utjecale i trudile se da fotografije ispadnu ‘što bolje’, govori Marina koja priznaje da joj je rad, s obzirom na to da se potpuno unijela u njega, bio psihološki iscrpljujuć, ali i golema osobna i profesionalna nagrada.

"Fotografirati za mene uvijek znači istraživati, pa sam i ovdje naučila neopisivo mnogo. U najširem smislu, dobila sam potvrdu toga da zatvorski sustav i mjera lišavanja slobode nije najprikladnije rješenje za smanjenje kriminaliteta, pogotovo ako se otvori tema o ekonomiji zatvora i privatizaciji, što je vrlo često u zapadnim zemljama, pogotovo Americi gdje lokani šerifi vode svoje zatvore, razmjenjuju zatvorenike i koriste ih kao jeftinu radnu snagu", upozorava i dodaje da je ovaj nevidljivi svijet htjela učiniti vidljivim.

Drugi dom | Author: Marina Paulenka Marina Paulenka

"Cilj mi je upozoriti da su te zatvorenice proizvod našeg društva i sustava, što je dovoljno čvrst razlog da ih pokušamo više razumjeti, a manje osuđivati naprečac. Ženama je pritom teže. I u zatvorima su viktimizirane. Za jedan te isti zločin vrlo često ih se osuđuje mnogo više nego muškarce. To, kao i konformizacija žene, u društvu su pokazatelji nefunkcioniranja jedne socijalne države. Željela sam potaknuti sve koji promatraju moje fotografije da se poistovjete s tim ženama, koje su, kao, uostalom i žene na slobodi, tu da budu viđene i nadzirane, s potpunom oduzetošću prava na privatnost", objašnjava Paulenka koju je, osim toga kako u zatvoru pitanje ženstvenosti uzmiče nekim općim pravilima, prije svega zanimalo kakav je život nakon zatvora.

"Što je s obrazovanjem, zaposlenjem, plaćom, općim tretmanom? Mnoge bivše zatvorenice kriju identitet i prošlost po cijenu otkaza i povjerenja bližnjih. Nije li strašno tako živjeti", pita Marina i, bez patetike, potvrđuje onu koja se redovito pripisuje Vincentu van Goghu - “najveća je umjetnost voljeti ljude“ - razumjeti ih ili makar to pokušati.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.