Znamo da je svijet mračno mjesto, ali to nije ništa novo

Izraelsko-palestinski sukob jedan je od najdugotrajnijih u svijetu: od osnutka države Izrael 1948. nije pronađeno kompromisno rješenje teritorijalnog spora oko okupiranih područja Gaze i Zapadne obale i, nakon niza oružanih arapsko-izraelskih sukoba tijekom 20. stoljeća koji nisu uspjeli ništa razriješiti, a odnijeli su na tisuće života, Izraelci i Palestinci nastavljaju živjeti u okolnostima trajnog ratnog stanja. Njihova međusobna netrpeljivost dio je šarolikoga tkiva suvremene globalne društvene povijesti i, izvan zahvaćenog područja, jedva da itko i obraća pažnju na vijesti o napadima bombaša samoubojica u Tel Avivu ili Jeruzalemu, a još manje važnosti pridaje izraelskim odmazdama nad palestinskim "teroristima". Za svijet, mrtvi su samo brojke, statistički podaci bez duše. Ali iza tih brojki stoje ljudi od krvi i mesa, nečiji roditelji, braća i sestre, nečija djeca. Djeca. Palestinska bomba ne diskriminira: jedna takva raznijela je 1997. godine 13-godišnju Smadar usred Jeruzalema, dok je s prijateljicama hitala u knjižaru kupiti knjige za novu školsku godinu. Smrt za smrt: točno deset godina kasnije, tanki živci naveli su izraelskog vojnika u ophodnji okupiranim teritorijima da pomisli kako su bomboni u ruci desetogodišnje Abir kamenje pa joj je, budući da mu je sve što je ikad čuo govorilo da su svi Palestinci opasni teroristi, razmrskao glavu gumenim metkom dok je s prijateljicama stajala pred školom. Te dvije priče o djevojčicama Smadar i Abir, čije se sudbine, da su ostale žive, nikad ne bi dotaknule, neobičnim spletom okolnosti spojene su u vječnosti: slučaj je htio da njihovi očevi, Židov Rami Elhanan i Arapin Bassam Aramin, svaki na svoj način odskaču od stereotipa - jedan je Izraelac koji se protivi okupaciji, a drugi Palestinac koji je diplomirao na temu Šoe. Sreli su se gotovo slučajno, na sastancima skupine Roditeljski krug, koja okuplja roditelje djece ubijene u sukobima, na obje strane. Ujedinjeni u boli, ali i zajedničkim svjetonazorima, Bassam i Rami postali su najbolji prijatelji, a njihova životna misija putovati svijetom, pronositi priču o svojoj djeci – da se ne zaboravi! – i zagovarati mirno rješenje sukoba priznavanjem različitosti. Njihova je priča nedavno dobila i svoju literarnu inačicu, u romanu "Apeirogon" (2020.) nagrađivanog irsko-američkoga književnika Columa McCanna, sedmom romanu tog pisca, uvrštenog u popis "najboljih i najbistrijih" časopisa Esquire, autora niza međunarodnih bestselera i dobitnika niza nagrada čija su djela prevedena na više od četrdeset jezika. U knjizi, miješajući fikciju i fakciju, McCann je uspio detaljno oslikati i približiti svijet bliskoistočnih netrpeljivosti i nerazumijevanja te pokazati da istina, kao i geometrijski oblik po kojemu je njegova knjiga dobila ime, ima beskonačno mnogo brojivih stranica. Rami i Bassam duboko vjeruju kako je rješenje palestinsko-izraelskog sukoba u priznavanju međusobnih različitih istina u zajedničkom iskustvu. Holivudski redatelj Steven Spielberg kupio je filmska prava za roman već i prije njegova izlaska. Nedavno je objavljen i na hrvatskom, u izdanju Frakture i prijevodu Katje Grcić. McCann, rođen 1965. u Dublinu, godinama živi u New Yorku, gdje radi kao suradnik listova The New Yorker, The New York Times Magazine, The Atlantic Monthly i The Paris Review te predaje kreativno pisanje na poslijediplomskom studiju koledža Hunter. U razgovoru u povodu hrvatskog izdanja njegova romana otkrio nam je ima li nade za miroljubivo rješenje bliskoistočnog sukoba, kakav treba biti odnos između pisca i istine, gdje žive najgostoljubiviji ljudi te kakve veze ima bivši francuski predsjednik Francois Mitterrand s vrtnom strnadicom.