Life
411 prikaza

Znamo da je svijet mračno mjesto, ali to nije ništa novo

1/2
Alessio Tarpini/IPA/PIXSELL
INTERVJU McCann je uspio oslikati bliskoistočnih netrpeljivosti te pokazati da istina, kao i geometrijski oblik po kojem je njegova knjiga 'Apeirogon' dobila ime, ima beskonačno mnogo brojivih stranica

Izraelsko-palestinski sukob jedan je od najdugotrajnijih u svijetu: od osnutka države Izrael 1948. nije pronađeno kompromisno rješenje teritorijalnog spora oko okupiranih područja Gaze i Zapadne obale i, nakon niza oružanih arapsko-izraelskih sukoba tijekom 20. stoljeća koji nisu uspjeli ništa razriješiti, a odnijeli su na tisuće života, Izraelci i Palestinci nastavljaju živjeti u okolnostima trajnog ratnog stanja. Njihova međusobna netrpeljivost dio je šarolikoga tkiva suvremene globalne društvene povijesti i, izvan zahvaćenog područja, jedva da itko i obraća pažnju na vijesti o napadima bombaša samoubojica u Tel Avivu ili Jeruzalemu, a još manje važnosti pridaje izraelskim odmazdama nad palestinskim "teroristima". Za svijet, mrtvi su samo brojke, statistički podaci bez duše. Ali iza tih brojki stoje ljudi od krvi i mesa, nečiji roditelji, braća i sestre, nečija djeca. Djeca. Palestinska bomba ne diskriminira: jedna takva raznijela je 1997. godine 13-godišnju Smadar usred Jeruzalema, dok je s prijateljicama hitala u knjižaru kupiti knjige za novu školsku godinu. Smrt za smrt: točno deset godina kasnije, tanki živci naveli su izraelskog vojnika u ophodnji okupiranim teritorijima da pomisli kako su bomboni u ruci desetogodišnje Abir kamenje pa joj je, budući da mu je sve što je ikad čuo govorilo da su svi Palestinci opasni teroristi, razmrskao glavu gumenim metkom dok je s prijateljicama stajala pred školom. Te dvije priče o djevojčicama Smadar i Abir, čije se sudbine, da su ostale žive, nikad ne bi dotaknule, neobičnim spletom okolnosti spojene su u vječnosti: slučaj je htio da njihovi očevi, Židov Rami Elhanan i Arapin Bassam Aramin, svaki na svoj način odskaču od stereotipa - jedan je Izraelac koji se protivi okupaciji, a drugi Palestinac koji je diplomirao na temu Šoe. Sreli su se gotovo slučajno, na sastancima skupine Roditeljski krug, koja okuplja roditelje djece ubijene u sukobima, na obje strane. Ujedinjeni u boli, ali i zajedničkim svjetonazorima, Bassam i Rami postali su najbolji prijatelji, a njihova životna misija putovati svijetom, pronositi priču o svojoj djeci – da se ne zaboravi! – i zagovarati mirno rješenje sukoba priznavanjem različitosti. Njihova je priča nedavno dobila i svoju literarnu inačicu, u romanu "Apeirogon" (2020.) nagrađivanog irsko-američkoga književnika Columa McCanna, sedmom romanu tog pisca, uvrštenog u popis "najboljih i najbistrijih" časopisa Esquire, autora niza međunarodnih bestselera i dobitnika niza nagrada čija su djela prevedena na više od četrdeset jezika. U knjizi, miješajući fikciju i fakciju, McCann je uspio detaljno oslikati i približiti svijet bliskoistočnih netrpeljivosti i nerazumijevanja te pokazati da istina, kao i geometrijski oblik po kojemu je njegova knjiga dobila ime, ima beskonačno mnogo brojivih stranica. Rami i Bassam duboko vjeruju kako je rješenje palestinsko-izraelskog sukoba u priznavanju međusobnih različitih istina u zajedničkom iskustvu. Holivudski redatelj Steven Spielberg kupio je filmska prava za roman već i prije njegova izlaska. Nedavno je objavljen i na hrvatskom, u izdanju Frakture i prijevodu Katje Grcić. McCann, rođen 1965. u Dublinu, godinama živi u New Yorku, gdje radi kao suradnik listova The New Yorker, The New York Times Magazine, The Atlantic Monthly i The Paris Review te predaje kreativno pisanje na poslijediplomskom studiju koledža Hunter. U razgovoru u povodu hrvatskog izdanja njegova romana otkrio nam je ima li nade za miroljubivo rješenje bliskoistočnog sukoba, kakav treba biti odnos između pisca i istine, gdje žive najgostoljubiviji ljudi te kakve veze ima bivši francuski predsjednik Francois Mitterrand s vrtnom strnadicom.

BestBook: Vaša knjiga "Apeirogon" inspirirana je stvarnim prijateljstvom Palestinca i Izraelca čije su kćeri poginule kao kolateralne žrtve trajnog ratnog stanja zbog izraelske okupacije Palestine. Kad ste se prvi put susreli s njihovom pričom? Što vas je potaknulo da o njima napišete knjigu?
Upoznao sam Ramija i Bassama prije šest godina, prilikom posjeta Izraelu s mojom neprofitnom organizacijom Narrative 4. Bilo nas je puno, umjetnika i aktivista, čitav niz različitih ljudi, izraelskih pisaca, palestinskih glazbenika, doseljenika, vojnika, umjetnika, stručnjaka za nacionalnu sigurnost. Bilo je to doista izvanredno putovanje, briljantno organizirano i pažljivo iznijansirano. Dva dana prije nego što ćemo krenuti natrag, posjetili smo Beit Jalu na Zapadnoj obali, nedaleko od Jeruzalema. Hladan, mračan, vlažan dan. Nisam imao osobita očekivanja od njega. Ušetao sam u nekakav mali ured, na vrhu klimavog niza stuba. Unutra su sjedila dva muškarca koji su se predstavili kao Rami i Bassam. Obični ljudi na običnome mjestu – ili se barem tako isprva činilo. A onda su mi počeli pričati o svojim kćerima, Smadar i Abir, ubijenima u sukobima. Moram vam reći, dok su pričali, kao da su usisali sav kisik iz prostorije. Činilo mi se da tu priču pričaju prvi put u životu. Naravno, nije bilo tako, ispričali su je bili već stotinama puta. Bio sam duboko ganut i nekako zauvijek izmijenjen. I gotovo sam odmah znao da želim pisati o njima. Znao sam da je riskantno i da će mi trebati vremena, ali sve iole vrijedno truda zahtijeva odricanja. Ono što su ta dva muškarca govorila bilo je puno radikalne empatije: ne moramo se nužno voljeti, ne moramo si čak biti ni osobito simpatični, ali ne naučimo li jedni druge razumjeti, nadrapali smo.

BestBook: Jeste li se konzultirali s njima prije nego što ste počeli o njima pisati? Kako su reagirali na tu ideju?
Rekao sam im da bih želio napisati knjigu i odmah su rekli – može. Upozorio sam ih da sam ja ipak romanopisac i da ću neke stvari sigurno izmisliti. Rekli su – dobro. Tražili su samo da ne iskrivljavam njihove priče. Ispočetka su, doduše, bili ponešto rezervirani; razgovarali su već dotad s mnogim novinarima, tako da su bili ljubazni, ali ne bi se baš moglo reći da su bili oboreni s nogu od sreće. Za njih je to bio samo još jedan projekt. Ali nisam se dao, neprestano sam im se vraćao, ispitivao ih. Bilo im je drago, htjeli su da netko dopre do same srži njihovih emocija i bili su uvijek potpuno otvoreni sa mnom. Na kraju, kad je knjiga izašla, nakon što su je pročitali, bili su oduševljeni. Rekli su mi da su im srca puna, knjiga je uspjela prenijeti njihovu poruku, osjetili su da je iskrena i istinita. Pokušao sam proniknuti u njihove glave i srca i razotkriti istinsku prirodu njihove hrabrosti. Njih će dvojica zauvijek ostati moji prijatelji.

BestBook: Kad je riječ o izraelsko-palestinskom sukobu, uvijek se postavlja pitanje na čijoj je tko strani. Jeste li vi imali "stranu" prije nego što ste počeli pisati ovu knjigu? Jeste li, tijekom procesa pisanja, otkrili u sebi neke dotad neosviještene predrasude – možda ste neke neočekivane nove i stekli? Što ste najvažnije naučili iz tog iskustva?
Bilo mi je otpočetka jasno da je riječ o kontroverznoj temi. I jest. Ali ja sam u toj priči neutralan promatrač – ako je ikad postojala neka moja "strana", onda je ona bila ta da se ta priča morala ispričati. Ponekad je one stvari koje jedine smatrate vrijednima truda ujedno najteže učiniti, i mogle bi vam na kraju slomiti srce. Vrlo sam naporno radio na ovom romanu. Nadam se da je pošten, uravnotežen i istinit. I bitno mi je naglasiti da bih imao potpuno isti odnos prema toj priči da je situacija potpuno ista a da su imena zamijenjena, da su Izraelci Palestinci i obrnuto. Ovo možda malo zvuči kao simplifikacija, ali mislim da je taj efekt vrlo važan. Ja tu nemam nikakvih osobnih interesa, u smislu da nisam ni Židov ni musliman; nisam Arapin, cionist ili anticionist, ne mašem zastavama pozivajući na džihad ili na odmazdu. Ali imam osobni interes u smislu da želim shvatiti, i da se temeljno zalažem za ljudsko poštenje. Moramo pokušati istinski razumjeti što se događa. Moramo shvatiti da ne smijemo makinalno demonizirati druge ljude. Vidjeti ih kao stvarne osobe. Jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučio iz ovog iskustva je ta da je svijet zbrčkano i komplicirano mjesto. I da je to u redu.

BestBook: Je li vam to što ste potpuni autsajder pomoglo da jasnije vidite činjenice, da izbjegnete upasti u zamku zauzimanja političkih stavova? Iako je politika odlučujuća sudbinska sila za protagoniste ove knjige, u njezinu je središtu ipak emocija – ljubav, gubitak, strašna bol, pa nada i prijateljstvo i ponovno ljubav, koja, unatoč okolnostima, izrasta iz međusobnog poštovanja.
Biti autsajder itekako je pomoglo. "Apeirogon" je najizazovnija knjiga koju sam dosad napisao u smislu zalaženja na nepoznati teritorij. Cijelo sam se vrijeme morao oslanjati na instinkt. Bilo mi je vrlo važno ispravno prenijeti priču, ali što je "ispravno" kad je riječ o mišljenjima ili čak činjenicama u razgovoru o politici na Bliskom istoku? Toliko je različitih istina do kojih želite doprijeti. Pritom, svi su apsolutno sigurni u vlastite istine, prostora za manevar je malo. Odlučio sam se za fragmentirano pripovijedanje, kao odraz suvremenog načina razmišljanja i skokova svijesti. Ali uvijek se vraćamo onome bitnome – pitanju osjećaja, da, pitanju ljudskog srca u sukobu sa samim sobom. Baš kao što ste rekli, ljubav, gubitak, patnja. Želim da to i čitatelj osjeti. Miješajući fikciju i fakciju, pokušao sam doći do same srži istine – otkriti što jest a što nije istina. Ako ćemo pravo, to je zapravo ključno pitanje našeg vremena. Pojam "lažnosti", "lažnih vijesti". Istina, post-istina. Fikcija i "istina" uvijek su imale složen odnos, koji je danas postao još složeniji. Gdje podvlačimo crtu? Činjenice imaju dušu plaćenika; možete manipulirati njima i poslati ih u svijet da obave koji god zadatak treba. Ali dublja istina oslanja se na ljudsko srce – a ono nikad ne miruje i neprestano se razvija. A budući da je istina neuredna, ostaje nam da ponekad izmišljamo nove forme, i to je ono što sam ja pokušao napraviti s ovom knjigom.

 | Author: Fraktura Fraktura

BestBook: Istina je njena velika i važna tema – sam naslov mogao bi se općenito shvatiti kao metafora: istina nije crno-bijela nego ima beskonačan broj strana, nijansi. Na koji ste vi način pristupili istini – je li ovo, u osnovi, više fikcijska ili nefikcijska knjiga? Što možemo o istini naučiti od Ramija i Bassama?
Uh, kakvo teško pitanje… Morali bismo se popeti na planinu i provesti tamo 40 dana i noći kontemplirajući prije nego što uopće počnemo razgovor o toj temi! Moram priznati da ustvari nisam posve siguran što "istina" zapravo znači. Toliko je različitih istina. Pa opet, istodobno postoji i ona esencijalna neuhvatljiva istina, koju pisac mora pokušati dokučiti. Pisac mora biti svjedok. I pokušati, koliko god je to ljudski moguće, ispričati istinu kakvom je on ili ona vidi. Njegova je zadaća pričama dati glas, učiniti nered razumljivim. Mora se suočiti s tugama svijeta i možda, samo možda, napraviti pukotinu u zidu i pripustiti unutra malo svjetla. Ne zato što je pisac sam po sebi nešto posebno. Ali on stoji na početku stvari. Posao mu je ilustrirati istinu onoga što se događa. I, ako je uspješan i uspije navesti ljude da ga slušaju, oni će generirati akciju i reakciju u stvarnom životu.

BestBook: Bassam i Rami neumorno već godinama pričaju svoje priče pokušavajući ilustrirati istinu onoga što se događa, ali ne nailaze baš uvijek na razumijevanje i pozitivne reakcije. Je li vas brinulo da bi vas to što ste stranac moglo diskreditirati u očima nekih čitatelja, da biste mogli nenamjerno izgaziti konvencije, da bi neke možda moglo uvrijediti to što se jedan outsider drznuo taknuti u njihove svete istine?
Da, bilo me strah da će me pokušati diskreditirati ili, još gore, da će me potpuno ignorirati. Ali crpio sam hrabrost iz hrabrosti Ramija i Bassama – oni svoje priče pričaju bez obzira na sve, neumorno, iz dana u dan. Oni svoju hrabrost crpe iz svojih uvjerenja. Morao sam to i ja pokušati. A ima i jedna izvrsna irska krilatica koja bi baš sad pasala, unaprijed se ispričavam na rječniku, ali… Tko j**e nezadovoljnike!!!

BestBook: Više ste puta posjetili i Palestinu i Izrael, razgovarali s jednima i s drugima. Tko vas se više dojmio, Izraelci ili Palestinci? Je li knjiga već prevedena na hebrejski ili arapski, kakve su reakcije? Vide li oni sebe onako kako ih vi opisujete?
Vrlo sam sretan što je knjiga prevedena na arapski i što je vrlo dobro prihvaćena na nekim mjestima na kojima sam očekivao da bi mogla zapeti. Naravno, moj je izraelski izdavač odustao od nje, ali ipak sam uspio pronaći progresivnog nakladnika koji ju je bio spreman prihvatiti. I rekao bih da su reakcije, sve u svemu, prilično dobre. Naravno, uvijek ima bundžija. Izraelska desnica prilično je žustro reagirala, palestinska ljevica malo slabije. Pomaknulo se pokoje pero tu i tamo, ali pomicanje perja je dobro. Inače, budimo realni, ne bismo mogli poletjeti. Sve to tamo vrlo je kompleksno. Nastojao sam proniknuti iza zida činjenica, brojki i povijesti, i otkriti srca koja iza njega živo kucaju. Sad mi je želja napisati još jednu knjigu, koja bi bila oda proturječjima. Whitman je to lijepo sažeo: svatko od nas sadrži mnoštvo.

BestBook: Godinama živite u Sjedinjenim Državama, tradicionalnom savezniku Izraela. Što je s vašim američkim čitateljima – mogu li oni nepristrano razumjeti "srce Apeirogona"? Nakon kaotične vladavine Donalda Trumpa, koji je u svojim odlukama podupirao Izrael i istodobno davao otvoreno antisemitske izjave, nameće se pitanje kakvog je on traga ostavio na američku (samo)svijest?
Trump je jedna odvratna štruca raskvašenog bijeloga kruha čija je jedina ostavština ogorčenost i zlo. Mogu se samo duboko nadati da je američka samosvijest u stanju oporaviti se od njega. Kad mi je loš dan, sklon sam sumnji.

BestBook: Znači, Biden je bolji?
Bolji je od alternative.

BestBook: Spomenuli ste Sjevernu Irsku; rođeni ste Irac, gdje ste i odrasli. Je li vam to iskustvo pomoglo lakše razumjeti prirodu bliskoistočnih teritorijalnih sukoba?
U Palestini sam više puta prolazio kroz razne kontrolne točke, ali to za mene nije bilo sasvim novo iskustvo: već sam to bio iskusio kao dijete, u Sjevernoj Irskoj. Tako da, da, mislim da mi je to iskustvo doista pomoglo. To što sam izbliza pratio irske mirovne pregovore, zaključene 1998., pomoglo mi je bolje razumjeti što se događa na Bliskom istoku – ponajprije, da mogu prepoznati različite oblike tuge. To je za mene postalo nešto što treba poštovati i prenositi. Omogućilo mi je i da prepoznam snagu jezika kao oružja, da prepoznajem laži i poluistine. Ali isto mi je tako omogućilo da prepoznam slomljeno srce. Ne kažem da je skroz isto, nikako to ne tvrdim, ali kad ste vidjeli jedno, to vam daje optiku kroz koju bolje možete vidjeti drugo.

BestBook: Detaljno opisujete ljudsku svakodnevicu u okolnostima okupacije i trajnog rata. Kad čovjek svakodnevno živi suočen s nepravdama, terorom i strahom, lako je skliznuti u banalnost zla – zlo postaje svakodnevno, gotovo banalno. Što ste najzanimljivije saznali istražujući? Je li vas nešto posebno iznenadilo, možda čak i začudilo?
Mene sve neprekidno iznenađuje, svijet je stvoren da iznenadi. Ali ono što me posebno zadivilo je gostoprimstvo tamošnjih ljudi. Muslimani, Židovi, kršćani, svi su me objeručke prihvatili i ugostili. Iskreno, na Zapadnoj obali žive najgostoljubiviji ljudi koje sam ikad sreo.

BestBook: Knjigu ste strukturirali kroz 1001 kratko poglavlje, u referenciji na priče iz "Tisuću i jedne noći", što je metafora iskustva neprekidne blizine smrti, ali i simboličan podsjetnik na moć priče. Puno je različitih tema i komadića povijesnih podataka u ovom romanu, naizgled nevezanih za priču, koji joj daju dodatan kolorit: ptice, Borges, Freud, Mitterrand, pa glazbene referencije, da spomenem samo neke, a našao se tu čak i jedan živopisni Hrvat. Što je svima njima zajedničko? Što ih u konačnici povezuje?
Možda je ta knjiga samo prozor u moj kaotični mozak. A možda su sve stvari doista povezane. Primjerice, priča s Mitterrandom. Pretpostavljam da je ona posljedica slučajnog sjećanja. Bio sam u Beit Jali na Zapadnoj obali u centru za istraživanje ptica. Jednog jutra ornitolozi su našli sićušnu pticu pjevicu na dnu jedne od svojih mreža. Nije bila veća od mojeg palca. Pretpostavili su da je došla iz Španjolske ili s juga Francuske. I tad je iz dubina moje podsvijesti izronilo sjećanje da sam jednom negdje pročitao da je Francois Mitterrand za svoj posljednji obrok naručio jelo od ptice pjevice, konkretno vrtne strnadice, i počeo sam razmišljati o veličanstvenim skokovima uma. A onda mi je sinulo da je ovo knjiga o povezivanju ideja i nepreglednome mnoštvu postojećih veza među ljudima. Jedna veza postaje druga. Potom se sila ponovo zarotira prema van. Na taj način čitatelj postaje pripovjedačem. Kad sam došao do toga – ah, pa da, čitatelj je pripovjedač! – osjećao sam se kao da sam otkrio Sjeverni pol. Želim reći da je ultimativna veza ona između mene i čitatelja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.