Izložba "Narodne nošnje kroz objektiv Toše Dapca", postavljena u galeriji Kninskog muzeja, predstavila je izbor od 32 fotografije, baš koliko bi snimaka stalo na jedan fotofilm, nastalih u tijekom gotovo 30 godina diljem bivše Jugoslavije. Prema riječima organizatora, cilj je bio prikazati i one manje poznate i rijetko reproducirane fotografije, kao i podsjetiti na neke od poznatih i prepoznatljivih, kao što su "Makedonac" i "Žena iz Garešnice".
Veliki hrvatski majstor fotografije prošao je u karijeri sve i svašta, morao je sudjelovati i u izradi propagandnih materijala za NDH, da bi kasnije pobjegao u partizane i fotografirao njihov ulazak u Zagreb. Obišao je cijelu bivšu državu i fotografirao ljude u narodnim nošnjama od zagrebačke okolice, Slavonije, Moslavine, Bistre, Pokuplja, Istre, otoka Zlarina, Sinjske krajine, okolice Dubrovnika, Bosne i Hercegovine te Makedonije, pisala je Ena Katarina Haler za tjednik Express.
Tošo Dabac rođen je u Novoj Rači u okolici Bjelovara 1907. godine, odakle se s obitelji preselio u Samobor, pa kasnije u Zagreb, gdje će provesti ostatak života i koji će obilježiti njegovo djelovanje, Zagreb koji će obilježiti kadar Toše Dabca.
Kako prenosi Express, monografiji “Tošo Dabac, umjetnik svojega vremena - kritičko čitanje” autorice Ive Prosoli pregled njegove karijere počinje s radom za američki studio Metro Goldwyn Meyer, koji će odrediti kasniji novinarski, odnosno reportažni, kao i umjetnički angažman, stilsku sklonost u kojoj se zaista, poznavajući taj podatak, mogu iščitati utjecaji američke filmske fotografije s početka 20. stoljeća.
Nadalje je dan detaljan pregled njegove aktivnosti u Kinoklubu Zagreb, suradnje s redateljem Oktavijanom Miletićem, autorom filma “Šešir” iz 1937. godine, koji se smatra prvim hrvatskim zvučnim filmom. Prikaz kadrova, što sa snimanja, što sa same filmske vrpce iz filmova “Ples u prirodi”, “Barok u Hrvatskoj” i “Život seljaka u Hrvatskoj”, uvode u Dabčevo rano stvaralaštvo usporednim prikazom s istovjetnim fotografijama iz tadašnjih publikacija.
Na temu hrvatskog zvučnog filma izvanredno je otkriće filma “Vodica za kurajžu” iz 1929. godine, čiju režiju autorica pripisuje upravo Toši Dabcu kao snimatelju, s obzirom na to da ne postoji zapis o drugom redatelju tog dugometražnog filma, najavljivanog u Novostima kao “filma koji govori”, iako se za 1929. godinu uistinu ambiciozna težnja vjerojatno nije ostvarila.
”Suvremenici Toše Dabca svjedoče da je bio u stanju satima čekati ne bi li dočekao idealan trenutak u kojem će sjena pasti tako da naglasi kompoziciju.” Dabac je fotografirao vlastito strpljenje, piše Haler.
Cijeli tekst iz Expressa o velikom meštru hrvatske fotografije pročitajte OVDJE.