Prije tjedan dana sjedila sam na gateu u zračnoj luci u Rigi, pokušavajući da ne zaplačem. Ljudi su zapanjeno gledali moju plavu putovnicu s pozlaćenim ukrajinskim trozubom i činilo se kao da cijelo vrijeme žele nešto reći, ali su se suzdržavali. Putovnicu iz principa nisam htjela sklanjati. Moja im je trauma umjesto toga svima htjela oštro poručiti: nije mi potrebno vaše suosjećanje, zapravo mi ništa ni od koga nije potrebno. Provest ću ovdje tek nekoliko dana, poslovno, a onda se vraćam kući, tamo me čeka još više posla. Da, imam dom... ranjen, bolan, ali je moj do posljednje molekule. Zapravo, neugodno mi je u danom trenutku biti ovdje, još me zatekla kiša i ništa nije onako kako bi trebalo biti. Ali ja imam dom i vrlo brzo ću mu se vratiti.
O ratu u Ukrajini: O čemu nam naša krv progovara?
1/2
Tjednik Express iz tjedna u tjedan objavljivat će eseje, kolumne, prozne ili pjesničke zapise suvremenih ukrajinskih pisaca i pjesnika u izboru Dariye Pavlešen
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka