133 prikaza

O ratu u Ukrajini: O čemu nam naša krv progovara?

1/2
GLEB GARANICH/REUTERS/PIXSELL
Tjednik Express iz tjedna u tjedan objavljivat će eseje, kolumne, prozne ili pjesničke zapise suvremenih ukrajinskih pisaca i pjesnika u izboru Dariye Pavlešen

Prije tjedan dana sjedila sam na gateu u zračnoj luci u Rigi, pokušavajući da ne zaplačem. Ljudi su zapanjeno gledali moju plavu putovnicu s pozlaćenim ukrajinskim trozubom i činilo se kao da cijelo vrijeme žele nešto reći, ali su se suzdržavali. Putovnicu iz principa nisam htjela sklanjati. Moja im je trauma umjesto toga svima htjela oštro poručiti: nije mi potrebno vaše suosjećanje, zapravo mi ništa ni od koga nije potrebno. Provest ću ovdje tek nekoliko dana, poslovno, a onda se vraćam kući, tamo me čeka još više posla. Da, imam dom... ranjen, bolan, ali je moj do posljednje molekule. Zapravo, neugodno mi je u danom trenutku biti ovdje, još me zatekla kiša i ništa nije onako kako bi trebalo biti. Ali ja imam dom i vrlo brzo ću mu se vratiti.

Ali što je to dom, što predstavlja ta krhka imaginarna ljuska? Imajući par slobodnih sati u Rigi, prošetala sam po kiši do takozvanog Latgalskog predgrađa. Moj je djed bio Latgalac. Moja je majka, samim time, napola Latgalka, a ja na četvrtinu. Tamo, u predgrađu, nije se očuvalo odviše autentičnosti, ali ponegdje se još uvijek mogu nazreti stari drveni zidovi i možeš zamisliti kao da čuješ kakve odjeke. Latgalci su jedan od starosjedilačkih naroda Latvije, istočna grana drevnog autohtonog etnosa Latgala, koja je udarila temelje cijele države i dala joj ime.

Altmarčkim mirom iz 1629. rascjepkana je etnička cjelovitost nakon čega su Latgalci na svom teritoriju uvijek bili administrativno odvojeni od zapadnih Latgalaca, kao i od Kurša, Zemgala i Sela – ostatka latvijskih starosjedilaca. Do XVIII. stoljeća bili su u sastavu Poljske, a nakon njezine nasilne podjele pripojeni su Vicebskoj guberniji, zajedno s bjeloruskim zemljama. Livonija i Kurlandija – Baltičke gubernije – uživale su posebne povlastice carizma, formirale su latvijski jezik, intenzivnije se razvijale, dok su “poljske inflante” ruski kolonizatori dosljedno rusificirali, pretvarali u kmetove i zatirali im identitet. Nakon dva poljska ustanka i revolucije iz 1905. postalo je još gore, primjerice, moji su tako završili u Sibiru.

Nakon 1917., kada su se Kurši, Livonci i Latgali konačno sjedinili u jednoj državi, raskol je ostao. Žalosno, ali, primjerice, to isto Latgalsko predgrađe Rige neko je vrijeme bilo poznato i kao Moskovsko predgrađe. S kime sam mogla o tome razgovarati? Zasigurno ni s kim. Posebice s obzirom na kulturološki mit po kojem navodno uspješniji Latvijci minorizirane Latgalce nazivaju korovom. Dan ranije, Iya i ja stajale smo ispred Spomenika slobodi u Rigi, koji je podignut na mjestu nekadašnjeg spomenika Petru I. Gledale smo bareljefe na njemu.

Šalile smo se gotovo na granici ukusa. To nam je bilo potrebno. Odavna se nismo vidjele, a srele smo se tek sada na književnom festivalu u Rigi. Duboko poštujem kod Iye ono što je sama u jednom od nedavnih postova nazvala prisebnošću u paklu. I dijelim njezino mišljenje. Stoga smo se šalile. Zastale smo na prikazu dugokosog muškarca koji je davio nepoznatu životinju. Pretpostavila sam da bi to mogao biti Lāčplēsis koji je svladavao medvjeda. Guglala sam ga. I bila sam u pravu.

Lāčplēsis je junak latvijskog epa koji je u XIX. stoljeću napisao Andrejs Pumpurs, oslanjajući se na narodne, točnije, latgalske legende. Važna je figura nacionalnog identiteta: primjerice, 11.

studenoga obilježava se Dan Lāčplēsisa u spomen na borce koji su pali za latvijsku državnost. Kao element pop-kulta Lāčplēsisa nose se kape s medvjeđim ušima. Legenda pripovijeda kako je ovaj junak bio sin muškarca i medvjedice, a jedan od podviga kojim se proslavio bilo je upravo taj što je golim rukama razdro medvjeda. Čudnovata slavenska varijacija na temu edipovskog mita, nezaboravan dar rascjepkanog etnosa unitarnom latvijskom narodu.

 | Author: TamaraSk/CC BY-SA 4.0 Autorica Kateryna Kalytko TamaraSk/CC BY-SA 4.0

No, o čemu nam naša krv progovara, kuda nas vodi? Moj je djed rođen u Sibiru. Nekoliko godina kasnije njegov je otac August pao sa skele kapelice koju je sam oslikavao, umro je ostavivši iza sebe ženu i tri sina. Još nekoliko godina kasnije njegova udovica Anna uputila se na hladnu rijeku prati rublje, prehladila se i također umrla. Susjedi su iz obiteljske kuće othranili troje malene djece, od kojih je najstarijem bilo svega sedam godina. Dječaci su se uhvatili za ruke i otisnuli se duž tračnica u bijeli svijet. Svašta su proživjeli.

Djed se kasnije kroz maglu prisjećao očeve kuće, majčinih vezova, sireva i kobasica što su na konopcima visjele u smočnici. Bila je to radišna obitelj, živjeli su normalno dokle god se normalno moglo živjeti. Djed je u šali izgovarao Pater Noster na latinskom i križao se otvorenog dlana, ali nije vjerovao u Boga nakon svega što je prošao, i ja ga razumijem. Neprestano se vraćao na trenutak kada je sa svojom braćom, držeći se za ruke, kročio duž željezničke pruge, dok im je vjetar puhao u leđa. Često mislim da sam od njega naslijedila taj osjećaj nemira, beskućništva, osjećaj spasa dokle god sam na putu. A sada ni na putu ne pronalazim spas. Na kraju puta ne mogu objasniti sebe, čak ni osobi koja mi se čini toliko bliskom kao da je dio moga vlastitog tijela. Preostaje mi samo vjetar u leđa.

Naposljetku, morala sam s nekime o tome razgovarati. Ispostavilo se da je taj netko bio taksist koji me vozio u zračnu luku. Sindrom slučajnog suputnika, naravno. Bio je to stariji čovjek sa štakom, pitao me odakle sam. Rekao je da izvrsno govori ruski, ali na tu se činjenicu više nije vraćao. Razgovarali smo na engleskom. Rekao je da će Ukrajina sigurno pobijediti te me pitao kakvi su mi dojmovi o Rigi i Latviji. Iz nekog sam mu razloga rekla kako imam latgalske krvi. Zanimljivo, odgovorio je. Latgalci su katolici, a mi smo protestanti, ali to nam ne kvari suživot, reče vozač.

U zračnoj sam luci kupila magnet, keramičku figuricu žene u narodnoj nošnji Latgalije. Bio je jedan jedini, ostale su regije bile zastupljene u nekoliko primjeraka, a ovaj je bio posljednji, kao da je čekao na mene. Cijelim sam putem provjeravala nije li se figurica razbila u ruksaku. Zamišljala sam nije li možda kakvu sličnu nošnju nosila i moja prabaka Anna, koju nikad nisam vidjela, čak ni na fotografijama. Je li uopće mogla nositi takvo što u Sibiru?

Prije ukrcaja dopisivala sam se na Telegramu s V., jako mi je nedostajao. Odgovorio mi je... kao da je osjetio koliko mi je u ovom trenutku bila potrebna energija nekog bliskog. Priznala sam mu da sjedim i plačem na aerodromu u Rigi, da sam loše, da se sa svojom nesrećom – s našom velikom zajedničkom nesrećom – ne uklapam u ovaj uređeni prostor i red koji je vladao uokolo. Napisao mi je da je prolazio isto tijekom svog inozemnog putovanja: htio je hvatati ljude za ramena i pitati ih kako mogu tek tako živjeti u miru. Ali naš je rat još uvijek samo naš.

Kad smo završili razgovor bila sam već u Varšavi. Sanjali smo o odlasku u Odesu, planirali smo to još prije otvorene invazije.

Ispostavilo se da je moj varšavski hotel bio smješten pokraj željezničke pruge.

Opet taj osjećaj beskućništva, kretanja. Vlakovi su tutnjali, kolodvorski radnici zvonko su udarali po kotačima, provjeravajući osovine. Oduvijek me umirivao taj velik, neprekidan, zajednički, ljudski noćni rad na željeznici, osjećaj da se svijet i dalje kreće dok ti spavaš – noć ili vječnost.

Obično uz zvukove željeznice snivam nekakve petljurivske snove. Točnije, UNR-ovske. Ali ovaj put pomislila sam da će moja generacija ipak proživjeti svoj život s osjećajem stalne uključenosti u veliki zajednički rad, čak i u snu. S prigušenim osjećajem beskućništva. I uz zveckanje metala.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.