Možete li vjerovati da postoji čovjek, i to Amerikanac koji je u stanju izgovoriti rečenicu "Slobo je dobar čovjek". Tako je naime govorio John Scanlan, američki veleposlanik u Beogradu krajem 80-ih. Postoje dvije opcije, ili je Scanlan bio budala, ili je naprosto od odnosa s Miloševićem imao velike koristi. Bit će prije da je ovo drugo jer je nakon debakla svoje političke karijere, u dobroj mjeri uzrokovanoj promiloševićevskim izvještajima koje je slao Stade Departmentu, posao dobio kod Milana Panića.
Prije nego što je postao poznat kao "balkanski krvnik", Slobodan Milošević je imao svoju američku fazu i u njoj se slizao s tipovima poput Scanlana. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je vodio predstavništvo Udružene beogradske banke, tada poznate i kao Beobanka, New York je bio njegov drugi dom. Bio je to period u kojem su ga američke diplomate smatrale pragmatičnim ekonomskim reformatorom, čovjekom sa Zapada pred kojim je velika budućnost. Desetljeće kasnije, isti taj čovjek gurnut će Balkan u krvavi vrtlog rata, ostavljajući iza sebe stotine tisuća uništenih života i zemlju u ruševinama. Priča o njegovoj transformaciji iz perspektivnog menadžera u autoritarnog vođu tragedija je cijelog jednog naroda, saga o ambiciji, političkom mentorstvu i na koncu, brutalnoj izdaji koja je odredila sudbinu cijele regije.
Mentor i kum Ivan Stambolić
Put Slobodana Miloševića prema vrhu bio je nezamisliv bez jedne ključne figure - Ivana Stambolića. Njihovo prijateljstvo, iskovano još u studentskim danima na Pravnom fakultetu u Beogradu, bilo je više od običnog poznanstva. Stambolić, nećak jednog od najmoćnijih srpskih komunističkih lidera, bio je Miloševićev zaštitnik, mentor i vjenčani kum. Upravo je on Miloševiću otvarao vrata koja bi za anonimnog mladića iz Požarevca inače ostala čvrsto zatvorena. Ključna figura bila je Slobina supruga Mira Marković. Neke od prvih poslova, primjerice u kabinetu tadašnjeg beogradskoga gradonačelnika Branka Pešića, dobio je na zamolbu punca Mome Markovića.
Nakon što je 1964. diplomirao, Milošević je karijeru dakle započeo kao ekonomski savjetnik u administraciji beogradskog gradonačelnika Branka Pešića. No, pravi uspon počeo je 1968. kada ga je Stambolić, tadašnji direktor državne tvrtke "Tehnogas", povukao k sebi. Radili su zajedno, a kada je Stambolić 1973. otišao na višu funkciju, bilo je prirodno da ga na mjestu generalnog direktora naslijedi upravo njegov štićenik. Ljudi koji su ih tada poznavali opisivali su ih kao braću. Stambolić je bio taj koji je gurao i vukao samozatajnog, ali iznimno ambicioznog Miloševića kroz redove jugoslavenske privredne birokracije.
Kruna te karijere stigla je 1978. godine, kada Milošević, ponovno uz Stambolićevu podršku, sjeda na čelo Udružene beogradske banke, poznatije kao Beobanka. To nije bila samo direktorska fotelja; bio je to položaj na vrhu jedne od najvećih i najutjecajnijih financijskih institucija u cijeloj Jugoslaviji, prozor u svijet zapadnog kapitala i politike.
Bankar koji je obećavao
Kao prvi čovjek Beobanke, Milošević je postao dio međunarodne financijske elite. Njegov ured više nije bio samo u Beogradu. Često je putovao, a dobar dio vremena provodio je u New Yorku, gdje je bio službeni predstavnik banke.
Njegov uspon uvelike jest pomogao mentor i prijatelj Ivan Stambolić, no u svijetu visokih financija vodila ga je Borka Vučić, iskusna bankarka koja ga je povezala s najmoćnijim ljudima tog doba. Miloševićev ured nalazio se na desetom katu zgrade na adresi 635 Madison Avenue, gdje je banka unajmila gotovo 850 kvadratnih metara prostora. Bruce Conning, tadašnji upravitelj zgrade, sjećao se dolazaka "velikih faca" iz Jugoslavije.
- Mogli ste prepoznati kad su glavonje u blizini. Nosili su sjajna odijela kakva su svi nosili šezdesetih. Bila su, kako se to kaže, od poliestera - prisjetio se Conning.
Milošević je 3. ožujka 1980. godine čak bio domaćin prijema u prestižnom Metropolitan Clubu na Petoj aveniji kako bi obilježio službeno otvaranje ureda. No, osoblje zgrade nije ga pamtilo po dobrom.
- Nisu bili darežljivi s napojnicama. Možda bismo za Božić dobili bočicu vina. Bilo je to jugoslavensko vino. Nije bilo ni posebno ukusno - prisjeća se Conning.
Vrhunac Miloševićeve "američke" karijere bila je 1979. godina. Novinar i biograf Darko Hudelist opisao je taj period slikovito: "Slobodan Milošević je 1979. godine na vrhu svijeta, pije viski s Rockefellerom u Njujorku." Njegova mentorica Borka Vučić tvrdila je da je i sam Rockefeller bio impresioniran mladim srpskim bankarom.
- Kad sam ga ja predstavila, Rockefeller je prvo pitao: 'Kako je rodila pšenica?' On pita, odmah. Sloba na to kaže: 'Odlično, ali bolje je rodio kukuruz.' To Sloba kaže. Odlično je to rekao, na engleskom. Kažem, on je odlično govorio, samo što je u njegovom rečniku falilo bankarskih izraza. I razumeo je, i čitao, i novine je čitao bez problema. On je znao da nađe reč, ako je ne zna, onda on opiše... E sad, ovo dalje o kukuruzu. Sloba kaže: 'Odlično, nikad toliko nismo imali kukuruza, sad ima pet miliona tona!' A Rockefeller kaže njemu: 'Pa mi bismo to kupili. Neka kompanija.' Sloba kaže: 'A šta biste kupili?' Ovaj mu kaže: 'Pa kukuruz.' A Milošević kaže, onako s gardom: 'Mi prodajemo samo ulje. Kao gotov proizvod.' A Rockefeller se okrenuo meni i kaže: 'Ovaj će daleko dogurati!' Hteo je da kaže da je Milošević dobar trgovac... Kasnije smo bili na ručku kod Rockefellera, i kaže Sloba meni, kad smo bili nasamo: 'Jesi videla kako me je pitao za onaj kukuruz. Jesam li mu dobro rekao?' Ja kažem: 'Jesi, odlično si mu rekao!' - zapisao je Darko Hudelist svjedočenje Borke Vučić o američkim danima Slobodana Miloševića
Ukupno je Milošević u Americi boravio oko dvije godine, dovoljno dugo da usavrši engleski jezik i izgradi imidž modernog jugoslavenskog menadžera koji razumije pravila igre na Wall Streetu. Njegovi tadašnji suradnici, ali i zapadni diplomati, doživljavali su ga kao dašak svježeg zraka u usporedbi sa sivim i ideološki krutim partijskim kadrovima.
U bankarskim danima čovjek koji će kasnije postati poznat kao 2balkanski krvnik" bio je šarmantan, elokventan i ostavljao je dojam čovjeka s kojim se može poslovati. Njegovi kontakti bili su impresivni. Redovito je surađivao s ljudima poput Davida Rockefellera, moćnog predsjednika Chase Manhattan Banka. U Beogradu je održavao veze s američkim diplomatima, uključujući i Lawrencea Eagleburgera, bivšeg veleposlanika koji će kasnije postati državni tajnik SAD-a. U njihovim očima, Milošević je bio lice budućnosti, čovjek koji će Jugoslaviju okrenuti prema tržišnoj ekonomiji i Zapadu. Bivši prijatelji sjećaju se kako je u spavaćoj sobi na noćnom ormariću godinama držao fotografiju na kojoj je bio s Nelsonom Rockefellerom. Činilo se da je fasciniran Amerikom. Nitko tada nije mogao ni naslutiti da će upravo on postati jedan od najvećih antiameričkih simbola s kraja 20. stoljeća.
Ulazak u politiku i kobna Osma sjednica
Početkom osamdesetih, Ivan Stambolić se iz privrede potpuno prebacio u politiku, a sa sobom je, kao i uvijek, povukao i Miloševića. Godine 1984., na Stambolićev prijedlog, Milošević postaje predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda. Dvije godine kasnije, kada Stambolić postaje predsjednik Predsjedništva SR Srbije, Milošević ga nasljeđuje na čelu Saveza komunista Srbije, najmoćnijoj političkoj funkciji u republici.
Tada se dogodio prijelomni trenutak. U travnju 1987. Milošević je poslan na Kosovo Polje da smiri napetosti između lokalnih Srba i albanske većine. Dok je razgovarao s partijskim dužnosnicima, vani je izbio sukob između prosvjednika i policije. Milošević je izašao pred masu i, u trenutku koji će ući u mitologiju, izgovorio rečenicu koja mu je promijenila život: "Niko ne sme da vas bije!". Te su riječi, prenošene na televiziji, odjeknule Srbijom i od birokrata preko noći stvorile nacionalnog heroja. Milošević je, kako je kasnije rekao jedan njegov suradnik, "otkrio da ima moć nad ljudima".
Osjetivši puls naroda i snagu nacionalizma kao najmoćnije političko oružje, Milošević je odlučio preuzeti potpunu kontrolu. Na povijesnoj Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije u rujnu 1987. godine, okrenuo se protiv čovjeka koji ga je stvorio. U brutalnom političkom obračunu, optužio je struju Ivana Stambolića za oportunizam i "mekan" stav prema kosovskim Albancima. Stambolić i njegovi suradnici su pometeni. Prijateljstvo i kumstvo su zaboravljeni. Bankar je postao političar, a uskoro i neupitni vođa. Nakon Osme sjednice, uslijedila je takozvana "antibirokratska revolucija", serija organiziranih masovnih mitinga kojima je srušio vodstva u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu, stavljajući ih pod svoju izravnu kontrolu. Pragmatik s Manhattana ustupio je mjesto populistu koji je bio spreman zapaliti zemlju kako bi ostao na vlasti. I susjedne zemlje, naravno.
John Scanlan: Zvali su ih Beogradska mafija
No Amerikancima je dugo uspijevao zamazati oči. Primjerice, Lawrence Eagleburger, Brent Scowcroft i John Scanlan, zajedno s ambasadorom Warrenom Zimmermanom, nazivani su u State Departmentu ‘beogradskom mafijom’ – zbog simpatija prema Srbiji i bliskih veza s njezinim političarima, pisala je Al Jazeera Balkans.
John Scanlan je bio zamjenik šefa misije u američkoj ambasadi u Beogradu, u Jugoslaviji, od 1979. do 1981. godine, kada je ambasador bio Lawrence Eagleburger. Zatim je unaprijeđen u zamjenika pomoćnika tajnika za europske poslove s odgovornošću za SSSR i istočnu Europu, od 1981. do 1982. godine. Predsjednik Reagan ga je potom, 1985. imenovao veleposlanikom u Jugoslaviji, a na toj funkciji je bio do 1989. godine u vrijeme etničkih napetosti i gospodarskih previranja u zemlji. John Scanlan je, prema svjedocima iz State Departmenta, imao velike simpatije prema srpskom narodu, ali i prema političaru u usponu – Slobodanu Miloševiću. Savjetnici su Johna Scanlana upozorili su da je Milošević postao opasna prijetnja po stabilnost Jugoslavije. Ali Scanlan nije bio uvjeren.
“Milošević je ekonomski reformator, bio je investicijski bankar, često je poslovao u New Yorku”, tvrdio je američki veleposlanik.
“Gospodine ambasadore, on nije ekonomski reformator. On je opasan čovjek”, uzvratio je jedan od savjetnika. Sudionik tog skupa, održanog tri godine prije nego što je rat zahvatio Jugoslaviju, prisjetio se da je Scanlan rekao: “Znam ga, Sloba je dobar čovjek”.
Ove informacije znamo na temelju svjedočenja jednog zaposlenika američke ambasade koji je rekao da ambasador nije uvidio da Milošević neće više ići na ekonomske reforme nego da će koristiti nacionalizam da ostane na vlasti. No, veleposlanici imaju posljednju riječ o svim izvješćima poslanim u Washington.
“Postojao je ogroman stupanj skepticizma prema Scanlanu, da on u temelju nije bio orijentiran samo prosrpski, već i pro-Miloševićevski, do stupnja koji je bio potpuno neprikladan njegovoj poziciji”, rekao je jedan dužnosnik State Departmenta. “Sjećam se jednog poznatog retka u depeši Scanlana o Miloševiću, u kojoj je napisao da je, iako bi se moglo štogod prigovoriti Miloševiću, on je ipak pokrenuo jugoslavensku politiku s mrtve točke”.
"Želim ponovno osjetiti miris New Yorka!"
Scanlan se povukao iz državne službe u svibnju 1991. i odmah otišao raditi za Milana Panića, srpsko-američkog farmaceutskog mogula koji je ulagao u Jugoslaviju i koji je nakratko bio premijer krnje jugoslavenske federacije. Istog mjeseca, u govoru kanadskom srpskom vijeću, Scanlan je optužio zapadne medije da nisu prepoznali srpsku demokratsku tradiciju i prodemokratski pokret te da su Srbiju prikazali kao “problem” u Jugoslaviji, objavio je tada The Toronto Star.
John Scanlan je veliki dio svoje diplomatske službe bio vezan uz Lawrencea Eagleburgera koji je svoju diplomatsku karijeru počeo u Beogradu 1962. godine kao ekonomski savjetnik, što mu je omogućilo da usavrši srpski jezik, pisala je Al Jazeera Balkans.
Nadimak Lawrence of Serbia dobio je početkom 1990-ih kada su mu američki mediji zamjerili na njegovoj prosrpskoj orijentaciji na početku dramatičnog sloma Jugoslavije. Smatra se da su njegovi argumenti pridonijeli tome da Washington nije priznao neovisnost Slovenije i Hrvatske prije travnja 1992. godine, iako je Slovenija neovisnost proglasila u lipnju prethodne godine, a Hrvatska ubrzo nakon toga. Američka se administracija čak protivila sankcijama protiv Jugoslavije sve do svibnja 1992. kada je hrvatski grad Vukovar već bio razoren i okupiran od strane Jugoslavenske narodne armije.
Eagleburger, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, Brent Scowcroft i bivši ambasador u Beogradu John Scanlan, zajedno s veleposlanikom Warrenom Zimmermanom, nazivani su u State Departmentu “beogradskom mafijom” – zbog simpatija prema Srbiji i bliskih veza s njezinim političarima. Eagleburger i Scowcroft su na sjednicama američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost govorili na srpskom jeziku kako ih drugi ne bi razumjeli. Eagleburger je Slobodana Miloševića upoznao još dok je ovaj bio bankar, ali je kasnije priznao da ga je “pogrešno procijenio”. Dok su bjesnili ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, izjavio je da je “ono što se događa narodima Jugoslavije – tragedija”. Lawrence Eagleburger je svojedobno bio u upravnom odboru projekta “Yugo America” kao predstavnik SAD-a i posredovao da Jugoslavija i njezine tvrtke dobiju milijunske zajmove američkih banaka nakon smrti jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita.
Američke veze poput Eagleburgera li Scanlana zločinac Milošević je vješto koristio godinama kasnije. Tijekom mirovnih pregovora u Daytonu 1995., kojima je okončan rat u Bosni i Hercegovini, često je evocirao sjećanja na New York. Glavni američki pregovarač Richard Holbrooke u svojoj je knjizi "Završiti rat" opisao kako se Milošević hvalio poznavanjem njujorških restorana i načina života, stvarajući atmosferu bliskosti s američkim diplomatima. Nasuprot ukočenom Franji Tuđmanu i namrštenom Aliji Izetbegoviću, Milošević je djelovao šarmantno i razgovorljivo, ispijajući viski i ponekad čak pjevajući. Ta bonhomija pomogla mu je da, unatoč tome što je bio glavni uzrok rata, osigura sebi i bosanskim Srbima više ustupaka nego što su zaslužili. Činilo se da je i dalje čeznuo za gradom u kojem je proveo svoje najbolje bankarske dane. Tijekom pregovora u Daytonu, glasno se žalio što se sastanak održava u Ohiju.
- Želim ponovno osjetiti miris New Yorka! Te divne mirise! - povikao je.
Ono što je osjetio bio je miris američkih bombi dok je NATO bormbardirao Srbiju od 24. ožujka do 10. lipnja 1999. godine. Što se Beobanke tiče, njen pad poklopio se s Miloševićevim. Samo u jednom danu, početkom siječnja 2002. godine, četiri najveće banke u Srbiji - Beobanka, Beogradska banka, Jugobanka i Investbanka - otišle su u stečaj. Stečajni postupak okončan je nakon 23 godine (?!) i Beobanka je ugašena.
