Današnji ministar Bačić Branko javno se predstavlja kao čuvar obale i ključni protivnik etažiranja, upozoravajući da ono prijeti apartmanizacijom i trajnom devastacijom prostora. No saborski stenogrami iz 2011., u trenutku dok je vodio isto ministarstvo i branio izmjene prostorno-planskih propisa, pokazuju sasvim drugačiji stav. Tada je, argumentirano i više puta, branio upravo ono što danas nastoji ograničiti ili zabraniti.
U transkriptima vidimo da je 2011. tvrdio kako je etažiranje već moguće, korisno i nimalo opasno za obalu. Odbacivao je tvrdnje da će dovesti do apartmanizacije, isticao kako je riječ o uobičajenoj međunarodnoj praksi te je objašnjavao operativne prednosti takvog modela. Današnji stav – da je etažiranje glavni problem obalnog prostora – zato djeluje kao politički zaokret, ne kao evolucija struke.
Ovako naglo napuštanje vlastitih pozicija bez stručnog, zakonodavnog ili prostornog objašnjenja otvara legitimnu sumnju da se novi zakon ne donosi radi zaštite javnog interesa, nego radi partikularnih potreba određenih aktera. Kada se stari stavovi i današnje poruke ne mogu pomiriti činjenicama, pitanje o motivima postaje neizbježno.
Što je Bačić govorio ONDA (2011.) KAO MINISTAR GRADITELJSTVA:
Da je etažiranje već omogućeno postojećim zakonom i da je to normalna praksa.
Da etažiranje nije opasnost za prostor jer objekti “moraju ostati u turističkoj namjeni”.
Da se kroz etažiranje postiže bolje upravljanje, sigurniji prihodi za hotele i održavanje.
Da kritike o apartmanizaciji nisu utemeljene.
Da su prednosti etažiranja prepoznate i u svijetu te da je riječ o modelu koji “olakšava život i investitorima i korisnicima”.
Da se investitorima treba olakšati rad i proceduru, uz poruku o “pozitivnom pogodovanju”.
Da se prostorni postupci trebaju skratiti i “učiniti fleksibilnijima”.
Da se “koncepcija zakona ne mijenja”, nego se samo “jasnije određuju kočnice protiv zlouporaba”.
Da etažiranje hotela kao takvo nije problem i ne treba ga zabraniti.
Što Bačić govori DANAS (2024.–2025.)
Da je etažiranje glavna prijetnja obali i generator apartmanizacije.
Da ga treba strogo ograničiti ili zabraniti u novom zakonu.
Da je nužno uvesti dodatne restrikcije, jer je praksa navodno izmaknula kontroli.
Da etažiranje narušava turistički identitet destinacija.
Da raniji zakoni nisu bili dovoljno strogi prema etažiranju.
Da je potrebno “zaštititi prostor od komercijalizacije”, iako je ranije tvrdio suprotno.
Da “novi zakon mora zatvoriti rupe” – a upravo je on 2011. branio rupe kao legitimne modele.
Da investitori danas “zloupotrebljavaju sustav”, iako ih je 2011. pozivao da upravo tako investiraju.
Da je potrebno “centralno vratiti kontrolu nad obalom”, iako je 2011. govorio o fleksibilnosti i rasterećenju procedura.
Zaključak
Bačić je 2011. godine branio etažiranje kao prihvatljiv, siguran i pragmatičan model unutar turističkog sustava, dok ga 2025. predstavlja kao prijetnju koju treba strogo ograničiti. Ta dva stava nisu kompatibilna ni po logici, ni po struci, ni po stvarnom stanju prostora, što otvara jasnu dilemu: ili je tada govorio suprotno od onoga što zna, ili danas donosi zakon koji služi nečijem interesu. U oba slučaja javnost ima pravo postaviti pitanje – čiji se interes ovdje štiti?
