Slijećem nešto iza ponoći. Zračnom lukom koja nosi ime po Majki Terezi (Nënë Tereza) krajem prethodne je godine prošlo preko deset milijuna putnika, što se pokazalo zahvalnom brojkom za pohvaliti se razvojem albanskog turizma – za usporedbu, na zagrebačkog Franju Tuđmana slijeće dvostruko manje putnika nego na Majku Terezu.
"Oni govore da je to zbog turizma, ali to su većinom Albanci koji odlaze van raditi", saznajem dok se vozimo prema Tirani. Albanija je među zemljama s najvećim brojem iseljenika. Prema posljednjim statistikama, čak 40% populacije čini dijaspora, koja bolje radne i životne uvjete pronalazi većinom u Italiji i susjednoj Grčkoj, a unazad nekoliko godina sve više i u Njemačkoj te u Velikoj Britaniji, u koju pristižu nekad i u čamcima, kako navode izvještaji s citizens.al. Što može natjerati nekoga iz zemlje koja nije pogođena ratom da se gumenim čamcem otisne preko hladnog Engleskog kanala, sada, trideset i pet godina nakon pada represivnog režima? Niske plaće u odnosu na standard regije s jedne strane, uz bujanje korupcije i klijentelizma u slobodnoj tržišnoj ekonomiji dovode sve veći broj stranih investitora u zemlju, dok iz nje tjeraju, očito, gotovo pa i polovinu radno sposobnog stanovništva. Prizor noćne Tirane s autoceste slika je tih ekonomskih procesa: gotovo kao nagurani, osvijetljeni neboderi hotelskih grupacija i korporacija; preizgrađena stambena naselja na periferiji ostaju u mraku.
Gentrifikacija četvrti Blloku dovodi do toga da se kao u prikazanom slučaju, zauzimaju zajedničke površine (krov zgrade) za privatno korištenje; protestni natpis je objesila obitelj koja godinama prijavljuje ugostitelja, a u prijevodu znači "nema države"
"Bulevar bez grada", tako su ga zvali u vrijeme kada je izgrađen Bulevar narodnih heroja (Dëshmorët e Kombit). Središnja gradska prometna os povezuje Skenderbergov trg, vodi točno od konjaničke skulpture sve do sveučilišnog kompleksa, završava ravno u osi pročelja Politehničkog fakulteta, ostavštine arhitekture talijanskog racionalizma iz doba fašističke okupacije Albanije. Bulevar su kao dio urbanističkog plana za tada novo sjedište Kraljevine projektirali talijanski arhitekti Armando Brasini i, nešto kasnije, Florestano di Fausto, ljubitelj eklekticizma i autor niza zgrada koje okružuju sam Skenderbergov trg. Velebni bulevar oko kojega su bile potleušice i neizgrađena polja prvo je nosio ime po samoproglašenom kralju i ambicioznom državniku Ahmedu Zogu, čija je naklonost fašističkoj Italiji, kojoj je dopuštao iskorištavanje albanskih jadranskih luka i prirodnih resursa u zamjenu za, tobože, vojnu pomoć, dovela prvo do potpune gospodarske ovisnosti, a kasnije i do zauzimanja od strane daleko jače sile te svrgavanja kraljevstva koje je vladalo poput režima. Tiranija je ovdje najpostojanija baština.
Godine 1939. Talijani tako mijenjaju bulevaru ime u Viale del Impero, po uzoru na urbanističke planove talijanskih gradova čiju osnovu čini upravo takva 'procesijska os' koja povezuje povijesnu jezgru i novo, javno središte. Trg koji danas također nosi ime po Majki Terezi, u vrijeme izgradnje bio je posvećen talijanskom kralju Vittoriju Emanueleu III. Okružuju ga zdanja čiji rigidan, u svojoj jasnoći hladan i gotovo kao simbol plošan racionalizam svjedoči o karakteru Mussolinijeve kratke, ali itekako utjecajne vladavine na ovim prostorima.
Zgrada Umjetničke akademije na Trgu Majke Tereze (nekad Trg Vittoria Emanuelea III.) izgrađena kao arhitektura talijanskog racionalizma
Mada ima tu zavodljivosti modernizma, talijanska arhitektura na prekomorskom albanskom teritoriju nema one istinske profinjenosti kakvu imaju i megalomanski projekti na tlu Italije; tri su zgrade oko ovog trga nepokolebljive kao sama vojna sila. Danas su u njima smješteni, dakle, Politehnički fakultet te Umjetnička akademija i Arheološki muzej.
Postavljena ortogonalna urbanistička matrica nastavlja se prema istoku, od kolonada Arheološkog muzeja koje propuštaju u unutarnji trg među dvjema zgradama, prema parceli na kojoj je tada bio izgrađen i gradski stadion. I danas je teren na istom mjestu, mada zakriljen ovojnicom trgovina multinacionalnih lanaca, s upečatljivom fasadom od crveno koloriranog stakla koja se uzdiže visoko iznad stadiona i cijelog sklopa u toranj hotela Marriott. Rijetko koja grupacija baš toliko ganja neku vrstu urbane devastacije, ali posvuda po svijetu.
Zgrada Arheološkog muzeja kao ostavština fašističke Italije, bivše sjedište Komiteta, toranj hotela uz državni stadion
Trenutni premijer Edi Rama, koji je na vlasti od 2013. godine, nominalno dolazi iz socijalističke stranke, mada je malo toga zaista socijalističkog u njegovoj politici. Dotrajali glavni državni stadion obnovljen je uspostavljanjem svojevrsnog javno-privatnog partnerstva gdje je hotelskom lancu dan udio nad zemljištem, dok je Albanski nogometni savez sa 70% vlasništva nad samim stadionom obnovio isti prema UEFA-inim standardima. To je, govore mi, standardna praksa u Tirani unazad nekoliko godina. Brisanje nasljeđa ovdje je uvriježena praksa prostornog planiranja.
Gotovo svi tragovi osmanske okupacije odavno su porušeni; zatim je na red došla Austro-ugarska, a sada se intenzivno radi na zatiranju svakog sjećanja na pola stoljeća dug režim Envera Hoxhe. To se dijelom odvija upravo ovakvim investicijama, koje su na velika vrata uvele kapitalizam u gospodarski osiromašenu i time pogodnu zemlju. S druge strane, pokretanjem međunarodnih arhitektonsko-urbanističkih natječaja, u Tiranu je trenutna vlast dovela arhitektonska imena svjetskog značaja, vjerojatno u pokušaju repliciranja "Bilbao efekta" – dosad ne sasvim uspješnog.
U prvom planu – zgrada izgrađena za sjedište Komiteta (danas kongresni centar), u drugom planu – toranj hotela izgrađenog uz stadion na nekadašnjem državnom zemljištu
Tako središnji Bulevar više nije bez grada, uz njega su još za vrijeme režima izgrađene zgrade sjedišta vlasti i veleposlanstava, a unazad trideset godina i hoteli te poslovni neboderi. Nadomak Skenderbergova trga 1988. izgrađena je čuvena Piramida kao muzej posvećen Enveru Hoxhi, zloglasnom autokratu koji je na gotovo pola stoljeća izolirao zemlju od čitavog svijeta, nakon što je raskrstio prvo s Titovom Jugoslavijom, zatim s SSSR-om i naposljetku s Maoovom Kinom, vlastiti narod pozatvarao u logore diljem zemlje, a ostatak ostavio da gladuju dok se grade silni neprobojni bunkeri i kao nezemaljske, betonske strukture poput ove.
Piramida je jedno vrijeme poslužila kao NATO baza, za vrijeme sukoba na Kosovu, da bi 2018. bio raspisan međunarodni natječaj za preobrazbu u suvremeni IT hub, s poslovnim prostorima namijenjenima start-upovima i malim tvrtkama. Presvlačenje brutalističke strukture pripalo je čuvenom nizozemskom uredu MVRDV. Više od samog centra zaživjela je vanjština Piramide, na koju postavljena stubišta što vode do vrha čine turističku atrakciju, iako je pogled na grad dostupan iz brojnih i znatno viših nebodera što okružuju i sam trg.
Unutrašnjost Piramide; projekt potpisuje nizozemski ured MVRDV
Prepisivanje povijesti takvim modelom aproprijacije najvidljivije je u slučaju gradske četvrti Blloku. Urbana matrica postavljena Bulevarom u smjeru sjever-jug te obalom rječice nalik potoku, Lane, čije korito siječe tu os od istoka prema zapadu, usitnjava se u uličnu mrežu u čijem je središtu vila što je svojedobno pripadala Hoxhi. Blloku nastaje krajem četrdesetih godina kao čuvana i za građane zatvorena četvrt gdje su bile smještene rezidencije članova albanskog Politbiroa.
Vila Art Explora, danas kulturni centar i umjetnička rezidencija, nekad vila Envera Hoxhe
"Priča o ovim vilama, zapravo je priča o režimu", kaže mi Anna. Urednica i vlasnica izdavačke kuće, istu je pokrenula kada je shvatila kako raditi u kulturi u kojoj god državnoj instituciji znači podilaziti svim onim ranije opisanim tržišnim procesima. To gdje je živio koji dužnosnik sa svojom obitelji, govori o njegovom statusu unutar Partije; to kako se tko iseljavao - kako je netragom nestajao - govori samo za sebe.
Dovodi me pred Hoxhinu kuću, smješteno centralno u četvrti, uvučenu od ceste i dakako najveću među vilama. "Izgleda smiješno u odnosu na Titove vile", kaže. Izvana oblikovana u jednom gotovo sažaljivom, amaterskom modernizmu, vila i dalje nije nimalo skromnih dimenzija. Usred travnjaka sa stražnje strane uređen je bio i bazen. U interijeru je sačuvan dio namještaja: izvorni su naslonjači, stolčići, lakirane drvene komode, ugrađene police, rasvjeta… Nije loše, druže Enver. Vila danas služi kao kulturni centar i umjetnička rezidencija pod vodstvom francuskog veleposlanstva.
Prikaz opreme za praćenje kakva se za vrijeme takozvanog komunističkog režima (1944. – 1991.) ugrađivala u stanove građana
"I dalje to nije zaista otvoreno javnosti, kako vole predstavljati da je", objašnjava mi Anna, 'artwashing' je, kaže, česta pojava kada je u pitanju Blloku. Nakon pada režima 1991. godine, u dotad zabranjeni dio grada ušli su mladi ljudi, a vile su prenamijenjene u kulturne centre, galerije, kafiće i klubove. Demokratičnost je s vremenom ipak preplavila tržišna logika. Jedan od najokrutnijih režima dvadesetog stoljeća, koji je od komunizma imao tek naziv i ništa drugo, baš nikakvu gospodarsku osnovu niti vrijednosni sustav, utemeljen na represiji, izolaciji, porobljavanju vlastitog naroda i sustavno provođenom unutarnjem genocidu, dakle takav je režim mogao izgraditi vile koje su bile zapravo po mjeri čovjeka.
Ono malo preostale izvorne arhitekture sasvim su pristojni, negdje i vrlo vješti primjerci talijanskog modernizma i dobre građanske stambene arhitekture. Malo ih je preostalih jer su kuće vremenom nadograđivane, time itekako devastirane, a nerijetko i porušene da bi se na njihovom mjestu sagradio - stakleni neboder. Kulturnu su namjenu potisnule ugostiteljska i trgovačka. Stambeni blokovi koji se nastavljaju južno posljednji su trag socijalističke arhitekture u gradu.
Socijalistički stambeni blokovi u širem središtu Tirane
Ima nešto u otvorenosti ovih ljudi, kažu mi da sam samo naivna kada to prepričavam, ali uvjerena sam da zaista ima, mislim o narodu koji je čitavo stoljeće proveo pod strogim nadzorom, kakva je, uostalom, to zemlja kojoj je najuspješniji proizvod državna policija, pa to su već četiri generacije u čiju je svijest ugrađen strah od životne opasnosti, od Žandarmerije osnovane 1913. godine do notornog režimskog sustava praćenja i prisluškivanja.
"Kuća lišća" izgrađena je 1931. godine (za vrijeme Kraljevine) kao klinika za opstetriciju. Za vrijeme nacističke okupacije 1943. - 1944. kuću je zauzeo Gestapo, da bi potom Hoxha u nju uselio sjedište tajne službe poznate kao "Sigurimi", čijim je žrtvama danas posvećen muzej uređen u istim prostorima. Na svega petnaest minuta hoda od Hoxhine rezidencije (u tom su radijusu, uostalom, smještene i sve važne institucije), bio je centar razrađenog sustava koji je počivao na delegiranju građana koji su prokazivali svoje susjede pa i rodbinu, u vlastite stanove instalirali opremu za promatranje i snimanje, te si tako osiguravali zaštićeni status.
Oprema koja se koristila za prisluškivanje i uhođenje, muzej "Kuće lišća"
Zemlja izbrazdana bunkerima, za čiju su gradnju krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina odlazila sva sredstva, do te mjere da je narod u zemlji potpuno odsječenoj od svijeta i bez ikakvih gospodarskih veza tako umirao od gladi dok su nicale sulude betonske strukture, prepuna je isto tako masovnih grobnica, od kojih velik broj nije istražen do dandanas. Deseci tisuća Albanaca i Albanki odvedeni su u logore diljem zemlje, gdje su uglavnom umirali od bolesti ili pod mučenjima. Pitam ima li danas još ljudi sklonih revizionizmu komunističkog režima - odgovor je, jasno, ne.
"Vjerojatno ima poneko, uvijek ima. Ali svi imaju barem nekoga u obitelji tko je stradao ili nestao. Protiv toga se ne može." Ono što se događa jest to da se u takvom ključu tumače osvrti mlađih autora i znanstvenika koji danas pokušavaju kontekstualizirati pogotovo svakodnevni život toga vremena, uz kritički odnos prema trenutnom stanju. Iako popularna i slavljena na zapadu, "Slobodna" Lee Ypi (kod nas objavljena u izdanju OceanMora) u Albaniji je dočekana uz izraženu kritiku i optužbe za revizionizam. Uistinu, jest teško zamisliti da bi se itko mogao nježno prisjećati razdoblja kada su metode mučenja i iznuđivanja informacija uključivale rezanje tijela na živo užarenom žicom, elektrošokove, soljenje otvorenih rana, stavljanje dinamita u tijelo pod prijetnjom da će fitilj biti zapaljen, tjeranje na kopanje vlastita groba, paljenje genitalija… zatvorenici su znali biti ostavljani goli u bačvama s ledenom vodom ili na hladnoći, natjerani da stoje nepomično danima, a naročito ženama znali su stavljati mačke pod suknje i u hlače te ih udariti štapom da bi se koprcale i greble (zanimljivo, ista je metoda bila prisutna i kod turskih hajduka, a preuzeli su je i srpski četnici).
Gradski park s umjetnim jezerom uređen je južno od središta Tirane u drugoj polovini 20. stoljeća i time je najveća socijalistička ostavština palog režima kao kvalitetan i građanima namijenjen javni prostor
U glavi mi ostaje priča o Hatlije Tafaj, dvadesetogodišnjakinje koju je "Sigurimi" zatvorio u tamnicu gdje je bila svakodnevno podvrgnuta mučenjima. Nisu od nje ništa saznali, jer, po svoj prilici, nije imala niti što priznati. Svjedok navodi da ju je zatekao na podu tamnice, jedva svjesnu, bez prednjih zuba, prekrivenu ušima i crvima. Čak i u takvom stanju nisu je prestali ispitivati i mučiti. Naposljetku su odustali i premjestili je u bolju ćeliju, bilo je izvjesno i da će je osloboditi, no Hatlije je od torture izgubila razum, skočila je kroz prozor, polomila ruku i nogu; odvezena je u bolnicu gdje su joj udovi amputirani te je umrla u nesretnom ludilu. Hoxhina je udovica i, uz to, istaknuta politička figura mračnog doba Albanije, Nexhmije Hoxha, živjela pak slobodna u Tirani sve do veljače 2020. godine, kada je preminula. Politički utjecajna i kao nasljednica svoga supruga, odslužila je svega četiri godine zatvorske kazne, u razdoblju od 1993. do 1997., mada je isprva osuđena na jedanaest. Umrla je kao posljednja iz redova komunističke vlasti. Nikada se nije pokajala.
"Nema tu relativizacije, ne možemo ipak uspoređivati ovo danas s tim kako je bilo", kaže mi Anna. "Zna se što je sloboda." I baš zato, složimo se, s njom ne bismo trebali pregovarati, nikako trgovati.
