U noći u kojoj se svijet ponovno zabavlja vješticama, njihovim čarolijama i tajnim znanjima, mnogima bi pogled mogao skrenuti prema medvedgradskim zidinama. Jer upravo je uz to mjesto vezano ime jedne od najpoznatijih hrvatskih ''vještica'', Crne kraljice. Misteriozna čarobnica iz mračnih hrvatskih predaja nosi crnu haljinu, prati je gavran, a uz nju se vežu priče o skrivenom blagu i pogodbi s vragom. Iza tajanstvenog nadimka krije se Barbara Celjska, kraljica koju su zbog navodnog bavljenja alkemijom u kasnijim pričama i popularnim prikazima ponekad nazivali i vješticom. Ipak, između žene koja je doista živjela u 15. stoljeću i one kojoj predaja daje nadnaravne moći nalazi se nekoliko stoljeća optužbi, prepričavanja i zaborava.
Predaja koju prenosi i Park prirode Medvednica Crnu kraljicu opisuje kao lijepu i okrutnu kraljicu čiji je gavran napadao svakoga tko bi joj se zamjerio. Kada je neprijatelj zaprijetio njezinu bogatstvu, kaže legenda, vragu je ponudila sebe i Medvedgrad, a pokušaj da poslije izbjegne pogodbu završio je prokletstvom. Pretvorena je u zmijsku kraljicu, no ostala je vezana uz blago koje se navodno još krije negdje pod utvrdom, dovoljno blizu da raspiruje maštu i dovoljno nedostupno da ga nijedna potraga ne može iscrpiti.
Ipak, na istome mjestu gdje se prepričava njezina okrutnost stoji i upozorenje koje je manje uzbudljivo od zmija i zakopanoga zlata: nije sasvim sigurno kojoj je povijesnoj kraljici narod prvotno nadjenuo mračni nadimak. Medvedgrad je pamtio različite vladarice, a crne kraljice pojavljuju se i u predajama drugih krajeva. Barbara je, čini se, postala najprepoznatljivije lice priče koja se tijekom vremena mogla hraniti različitim uspomenama, strahovima i sudbinama.
Njezina vlastita sudbina počela se oblikovati u obitelji Celjskih, među kojima su posjedi, službe i brakovi pripadali istoj velikoj računici. Kada se 1405. udala za Žigmunda Luksemburškog, savez njezine obitelji s kraljem dobio je najčvršću moguću potvrdu, a ona mjesto uz prijestolje. U takvu svijetu malo je toga pripadalo samo mladencima: iza vjenčanja stajale su obitelji koje su očekivale političku korist, velikaši čiji je položaj ovisio o kraljevoj naklonosti i kraljevstvo u kojem se vlast morala neprestano učvršćivati.
Barbara je, međutim, izrasla u mnogo više od obiteljskog zaloga. U kratkim zapisima koje donosi Hrvatska enciklopedija pojavljuje se kako 1408. sudi u Čakovcu, dvije godine poslije boravi u Đakovu, a zatim uređuje pravne i crkvene poslove u Križevačkoj županiji. Dok se Žigmund bavio svojim udaljenim obvezama, ona je u njegovoj odsutnosti obavljala i regentske dužnosti u Ugarskoj. Jedno od omiljenih mjesta, kaže predaja, bio joj je upravo Medvedgrad.
Iza takvih suhoparnih podataka povjesničari su oduvijek pokušavali razabrati život: ljude koji pred kraljicu dolaze s molbom ili sporom, izaslanike koji čekaju odgovor, odluke o kojima nekome ovise imovina i položaj. Bila je vrlo revna u obavljaju državničkih dužnosti, imala je brojen obveze, donosila odluke i za njih snosila posljedice, premda se od svega toga u narodnom pamćenju sačuvalo mnogo manje nego od jednoga izmišljenog gavrana.
Kada je 1414. krenula prema Aachenu na krunidbu za njemačku kraljicu, Barbara je pripadala pozornici mnogo široj od slavonskih posjeda i medvedgradskih zidina. Prema Slovenskoj biografiji, preko Nürnberga je na krunidbu stigla s pratnjom od dvije tisuće konjanika, u dolasku koji je već sam po sebi morao govoriti o položaju žene koju prati. Bila je posljednja njemačka kraljica okrunjena u staroj prijestolnici Karla Velikog, odakle je sa suprugom otišla na koncil u Konstanz, među najvažnija okupljanja tadašnjega europskog svijeta.
Raskoš je pritom imala vrlo opipljivu podlogu. Barbara je upravljala prihodima i posjedima te postala jednom od glavnih Žigmundovih zajmodavki. Njezino bogatstvo davalo joj je prostor za djelovanje, a upravljanje njime tražilo sposobnosti koje predaja o pohlepnoj čuvarici blaga ne može objasniti.
Godinama poslije, dok je Žigmund u Rimu primao carsku krunu, ona je ostala obavljati kraljevske poslove. Kako navodi Pokrajinski muzej Celje, Barbara 1433. nije pratila supruga na krunidbu, nego je upravljala Ugarskom. Premda se u brojnim povijesnim spisima naziva i caricom, za života nije na glavu stavila carsku krunu.
O ženi koja je postojala izvan državničkih obveza znamo mnogo manje. Slovačka povjesničarka Daniela Dvořáková u ulomku svoje knjige objavljenom u časopisu Zvon upozorava da izvori za rano razdoblje Barbarina života uglavnom pripadaju službenim ispravama, dok se privatnost tek povremeno nazire u malobrojnim pismima i izvještajima izaslanika. Dokumenti mogu otkriti gdje je bila i što je odlučila, ali mnogo teže što ju je boljelo, čemu se nadala ili kako je izgledao razgovor kada bi se vrata za posjetiteljima zatvorila.
A upravo ondje gdje izvori presuše počinje prostor u kojem tuđi glas lako postaje glasniji od same osobe. Praznine su se u Barbarinu slučaju punile optužbama za razvrat, bezbožnost i nezasitnu ambiciju, a među najutjecajnijim autorima njezina nepovoljnog portreta bio je Enea Silvio Piccolomini, budući papa Pio II. Njegov je ugled pomagao da se napisano prenosi dalje, sve dok ponavljanje nije počelo nalikovati potvrdi. Piccolomini je, međutim, djelovao u habsburškom političkom okruženju, među suparnicima Celjskih. Prema povijesnom prikazu na stranicama Seviqca, informacije je crpio i od kancelara Kaspara Schlicka, Barbarina protivnika, dok su kasniji pisci preuzimali njegove tvrdnje i dodatno ih zaoštravali. Takav zapis ne treba odbaciti, ali ga valja čitati imajući na umu da autor, opisujući kraljicu, istodobno otkriva i svijet vlastitih političkih interesa.
To osobito vrijedi kada se iz poslova vlasti prijeđe u kraljičine odaje, a zatim još dublje, u samoborski podrum u kojem je, prema kasnije prenesenom svjedočanstvu, neplemenite kovine pokušavala pretvoriti u srebro i zlato. Tu povijesna Barbara postaje najbliža svojoj legendarnoj dvojnici, ženi kojoj se pripisuje tajno znanje, dovoljno nepoznato da izaziva znatiželju i dovoljno neobično da se poslije poveže s vještičarenjem.
Povjesničarka znanosti Snježana Paušek-Baždar u radu ''Alkemijski pokusi kraljice Barbare Celjske'' razmatra zapis pripisan češkom alkemičaru Johannu von Laazu, prema kojem je kraljica pokušavala pretvarati bakar u srebro i zlato, ali dobiveni proizvodi nisu izdržali provjeru vatrom. Laaz je njezino umijeće omalovažavao, no ni njegovo svjedočanstvo nije sačuvano putem koji bi dopuštao bezrezervnu sigurnost.
Barbarini vlastiti zapisi o pokusima nisu poznati, originalno Laazovo se djelo smatra izgubljenim, a odlomak o njezinu radu do nas dolazi preko kasnije alkemijske literature. Zato je teško odrediti što je doista činila i je li je vodila istraživačka znatiželja, želja za bogatstvom ili neki drugi razlog.
U popularnom pripovijedanju činjenice se lako zamagle pa je tako legenda alkemičarku Barbaru pretvorila u vještica, dok je ''kemijanje'' metalima postalo čarolija. Povjesničar Deniver Vukelić u razgovoru za Reviju HAK podsjeća koliko su se dugo znanja razvijala uz ono što danas smatramo okultnim: kemija se postupno odvajala od alkemije, astronomija od astrologije. Naziv vještice, kojim se Barbaru ponekad opisuje, stoga mnogo više pripada njezinu kasnijem životu u mašti nego što dokazuje išta o njezinim stvarnim postupcima.
Narodna je priča imala drukčiji posao od povijesnog istraživanja. Trebala je objasniti nepravdu, dati lice samovolji i barem u pripovijedanju kazniti onoga pred kim je običan čovjek ostajao nemoćan. A upravo takvu situaciju ilustrira poznata zagrebačka predaja o Kraljičinu zdencu, prema kojoj suša pogađa okolicu Medvedgrada. Pritom su svi bunari presušili, osim kraljičinog. Žedni ljudi dolaze pred njezina vrata moliti je da ih pusti do njega, no ona ih, kaže legenda, odbija. Nakon toga se pred ljudima otvara novi izvor, dok njezin bunar presušuje. Tako predaja u nekoliko poteza raspoređuje krivnju i nagradu, vraćajući dostojanstvo onima koji su pred zatvorenim vratima morali moliti za pomoć. Koliko god malo govorila o dokazanim Barbarinim postupcima, priča otkriva koliko se gorčine moglo skupiti u pogledu prema utvrdi iza čijih zidina ima svega što izvan njih nedostaje.
Stvarnoj Barbari presudili su politički sukobi. U borbi oko nasljeđivanja prijestolja suprotstavila se interesima svojega zeta Alberta Habsburškog, završila zatočena, ostala bez posjeda i otišla u Poljsku. Poslije se vratila u Češku, gdje je 1451. umrla od kuge. Njezin život završio je daleko od medvedgradskih zidina, među vrlo ljudskim iskustvima poraza, gubitka i bolesti.
Vratiti je iz legende pritom ne znači pretvoriti je u besprijekornu junakinju. Pripadala je moćnoj dinastiji, branila vlastite interese i sudjelovala u sukobima čije su posljedice osjećali i drugi. No da bismo je procijenili, prvo bismo morali razabrati njezine postupke od optužbi protivnika i predaja koje su se stoljećima vezivale uz njezino ime.
U Celju su muzejski programi ponovno skrenuli pozornost prema vladarici: kako je Celje.info izvijestio 2014., obljetnica njezina krunjenja za njemačku kraljicu bila je povod izložbi i predstavljanju knjiga. U hrvatskoj mašti pak i dalje se pojavljuje u crnoj haljini, s gavranom na ramenu, spremna za još jednu noć u kojoj će njezina legenda nadživjeti povijest.
