Slučajeva optužbi za vještičarenje u Hrvatskoj je bilo mnogo i iz različitih povoda. Tako slovenski putopisac Valvasor navodi zapis o jednom od žešćih progona u zagrebačkoj okolici, do kojega je 1685. došlo zbog velike suše i nerodice. Ljudi su doslovce podivljali od gladi i siromaštva te pokrenuli histeriju lova na vještice, koje su, naravno, bile krive za tu elementarnu nepogodu. Nasumce linčovane ili spaljene, stradalo je 14 žena, zajedno s mlinarom koji je navodno sjedio na jajima čekajući da se pilići izlegu. Četiri godine poslije (1689) uslijedio je još jedan seljački linč u Križevcima, koji je završio spaljivanjem pet žena.
A zatim je na samom kraju stoljeća, godine 1698, otpočelo razdoblje velikog progona na Gradecu, koji su sljedećih sedam godina vodili gradski istražitelji Đuro Porta, zamjenik bilježnika i Ivan Khayll, gradski kapetan. Oni su vodili svako ispitivanje prije suđenja i svojim metodama ispitivanja i mučenja izmamljivali najfantastičnija priznanja. Ukupno je bilo četrdesetak slučajeva pod njihovim istražiteljstvom, a uz njih je uključeno još više od 200 mogućih osumnjičenika. Ni jedan nije završio oslobođenjem od optužbe. Većini su presude bile spaljivanje na lomači, a za ostatak – budući da nemamo pouzdani podatak – to se isto pretpostavlja. Njihov rad trajao je do 1704.
Potom se u sljedećim dvama desetljećima procesi dosta vode u Varaždinu i Varaždinskoj županiji te u Kerestincu. Jedan je od većih procesa onaj već spomenutoj Margareti Kuljanki iz Gradeca, koja je na mukama odala još 32 imena što su zatim također procesuirana u poznatom procesu u Turopolju te je – uz nju samu – još 28 osoba bilo spaljeno, a samo su dvije oslobođene. Iz toga se velikoga turopoljskoga procesa može vidjeti koliko su istražitelji bili temeljiti, pa proizlazi kako je ta skupina vještica bila podijeljena u unutarnju hijerarhiju sa svojom vojvotkinjom, generalicom, obrštaricom (pukovnicom), kapetanicom, a čak se navodi i da su imale svojega zastavnika, koji je bio vrag i zvao se Matić.
U godinama 1740. i 1741. i trinaest je Križevčanki osuđeno. Od toga ih je jedanaest spaljeno. Posebnost tih slučajeva je ta što su dvije od njih imale maloljetne kćeri, od pet i sedam godina – njima su razrezane žile jer su smatrane vješticama poput svojih majki.
U sljedećim godinama opet ima dosta slučajeva na Gradecu i Kaptolu, a jedan od zanimljivijih je onaj protiv Bare Cindekovice iz 1743, koji je dobar primjer za optužbu zbog poslovne konkurencije. Bara je, naime, bila optužena da čarolijom postiže veći prodajni uspjeh od svoje konkurencije. Ipak, konačna sudbina ostala joj je nezabilježena te se pretpostavlja da je mogla biti i oslobođena. Njezin slučaj iskoristila je u svojoj prozi i slavna Marija Jurić Zagorka.
Takva je situacija s progonima potrajala sve do sredine 18. stoljeća i do vladavine carice Marije Terezije. Često se susreće mišljenje kako je ona dokinula progone. Nije – dapače, osobno je vjerovala u magiju i čarobnjaštvo! Ipak, u presedanskom slučaju Magdalene Logomer zvane Herucina iz Križevaca tu je ženu 1758. oslobodila optužbi zapovjedivši da ju dopreme u Beč pred njezin liječnički konzilij, koji se, dakako, uvjerio da nije vještica i da se ne pretvara u muhu kao što je bila optužena.
Nadalje je zapovjedila da se svaka daljnja optužba mora provesti pred njezinim carskim sudom. To je bilo dovoljno da hrvatski sudovi odustanu od progona jer bi trošili vrijeme i novac na komunikaciju i transport do Beča, pri čemu bi optužene vrlo vjerojatno naposljetku bile oslobođene. Tako je ta praksa, službeno pred zakonom, prestala, iako je zasigurno još neko vrijeme bilo seoskih linčeva i lomača na svoju ruku – o kojima nema zapisa – sve dok na razmeđu s devetnaestim stoljećem toga fenomena nije nestalo u potpunosti.
Tijek procesa
Od čega se sastojao jedan takav proces u Zagrebu prije tristotinjak godina? Za pokretanje parnice, prije svega, bilo je dovoljno mišljenje, odnosno optužba susjeda ili stanovnika mjesta. Tako je često bilo vrlo moguće zbog ljubomore, bračnih nesuglasica, poslovnih neuspjeha ili alkoholiziranih halucinacija optužiti nekoga za čaranje. Druga je mogućnost bila da se osoba nađe optuženom kao sudionik u čaranju ako bi je tko već optužen za čarobnjaštvo spomenuo pri ispitivanju na mukama, što je bilo često jer su se na mukama tražili drugi sudionici, a optuženi bi u bolovima najčešće izgovarao imena osoba koje bi mu prve pale na um, susjeda, poznanika, ikoga samo da si ublaži nesnosnu bol torture. To je, naravno, bio plodan izvor novih, daljnjih optužbi i temelj za nove parnice i suđenja.
Parnicu bi pred gradskim ili županijskim sudom započeo činovnik kojeg su zvali fiscus ili fiškuš (javni tužitelj). On bi iznosio optužbe, predlagao proces (ispitivanje, torturu, zapisnik o sudionicima) i presudu (vješanje ili spaljivanje). Također bi se pozivao na starije crkvene (inkvizitorske i biblijske) autoritete te na pravne postupke, zakone i pravila toga doba. Svaki grad, županija ili feudalni gospodar morali su imati svojega službenog fiškuša.
On bi, dakle, sastavio optužnicu, u kojoj bi dao mašti na volju i koje bi se – koliko je bila maštovito oblikovana – postidjeli i mnogi pisci fantastike današnjega vremena. Naravno, to su već bili kanonizirani klišeji preuzeti iz europske literature kao što je Malleus maleficarum i drugi priručnici pisani za progone vještica. Vještica je u nas, kao i u ostatku Europe, letjela, pretvarala se u životinje ili ljude, općila s đavlom i životinjama, ubijala pogledom, pretvarala se u vjetar, uništavala ljetinu, ubijala stoku, uzimala plodnost ljudima i životinjama, orgijala na nedostupnim mjestima, radila mast i ostale čini od hostije i ubijene djece…
Nakon sastavljanja i izricanja optužbe osumnjičena je zatočena u tamnicu koja je već sama po sebi bila odvratno skučena jama, puna štakora i vlage. Tamnice su se obično nalazile u sjedištima vlasti, a u Gradecu je to bio podrum gradske vijećnice. Na saslušavanju optuženoj obično nisu rekli za što je optužena i tko ju je optužio, već bi torturom, psihičkom i fizičkom, izmamljivali odgovore. Naravno, što je više poricala, to bi bila više kriva. Na mukama bi gotovo uvijek, naravno, »odala« svoje pomagače, najčešće žene i muškarce koji bi joj prvi pali na pamet, samo da se riješi užasa. A užasa je bilo mnogo.
Voditelji svakog procesa i istrage bili su najčešće jedan gradski senator, gradski kapetan i gradski bilježnik. Provodili su istragu koja je skupljala dokaze prije podizanja optužnice. Istraga je najčešće vođena s torturom. Svaki grad sa svojom tamnicom imao bi i svojega krvnika, tzv. henkara, koji je izvršavao presude kako protiv ostalih zločina tako i protiv čarobnjaštva. To su bili ljudi uvježbani u mnogim postupcima torture, koji su poznavali rad mnogih sprava i ljudsku anatomiju te se brinuli da mučeni ne gube svijest ili život, već da trpe najveću moguću bol pri ispitivanju.
Nastavak na sljedećoj stranici...
