U ranim jutarnjim satima 30. rujna 1938. godine, u središnjoj sobi Führerbaua u Münchenu, ispisana je jedna od najsramotnijih stranica europske diplomacije. Potpisan je sporazum koji je trebao osigurati mir, a umjesto toga je širom otvorio vrata najvećem oružanom sukobu u povijesti čovječanstva. Danas, gotovo devet desetljeća kasnije, sjena Münchena ponovno se nadvija nad Europom dok svjetski lideri raspravljaju o budućnosti Ukrajine. Pitanje koje se nameće samo od sebe jest živimo li u stalnom ponavljanju povijesnih grešaka i je li svaka sličnost sa sadašnjim vremenom doista samo slučajna.
Noć kada je prodana jedna država
Bilo je točno jedan sat iza ponoći kada su se čelnici četiriju europskih sila okupili u raskošnoj dvorani kako bi stavili potpise na dokument koji će promijeniti kartu Europe. Britanski premijer Neville Chamberlain i francuski premijer Édouard Daladier izgledali su iscrpljeno i tjeskobno, nadajući se da su svojim potpisima upravo izbjegli novi europski rat. Nasuprot njima stajali su njemački kancelar Adolf Hitler i talijanski vođa Benito Mussolini. Svjedoci tog vremena bilježe kako su se u toj mračnoj noći jedino Mussolini i zapovjednik njemačkog zrakoplovstva Hermann Göring činili istinski sretnima i zadovoljnima onime što je postignuto.
Ono što je postignuto bila je klasična izdaja. Münchenskim sporazumom iz 1938. godine velike su sile odlučile prepustiti njemačkom diktatoru Sudete, pogranično područje Čehoslovačke s većinskim njemačkim stanovništvom. Predstavnici same Čehoslovačke, suverene države o čijoj se sudbini i teritoriju te noći odlučivalo, nisu uopće bili pozvani za pregovarački stol. Čekali su u predvorju, kao osuđenici koji čekaju presudu, da bi im na kraju bilo rečeno kako imaju dvije opcije. Prva je bila pokoriti se njemačkim zahtjevima i prepustiti teritorij bez borbe, a druga opcija bila je suprotstaviti se moćnoj nacističkoj Njemačkoj potpuno sami, bez ikakve podrške svojih dotadašnjih saveznika.
Gubitak teritorija nije bio samo simboličan udarac za Prag. Tim činom Čehoslovačka je izgubila gotovo trećinu svog teritorija, ogromna i ključna industrijska postrojenja te, ono najvažnije, svoje najbolje prirodne i izgrađene obrambene linije u planinama. Zemlja je ostala potpuno vojno i ekonomski osakaćena, što je Hitleru olakšalo posao kada je samo šest mjeseci kasnije umarširao u Prag i bez ispaljenog metka zauzeo ostatak zemlje. Chamberlain se u London vratio mašući komadom papira i ponosno izjavljujući da je donio mir za naše vrijeme. Njegova iluzija rasplinula se jedanaest mjeseci kasnije kada su njemački tenkovi prešli poljsku granicu.
Prebacimo li se u 2025. godinu, scenografija je drugačija, ali obrazac ponašanja velikih sila ostaje jezivo sličan. Američka administracija pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa pokrenula je intenzivne diplomatske napore kako bi okončala rat u Ukrajini, koji sada traje već tri godine. Umjesto čvrste podrške napadnutoj zemlji, iz Washingtona dolaze nacrti koji zvuče kao prepisani iz priručnika o popuštanju agresoru.
- Obje strane u ratu u Ukrajini morat će ustupiti teritorij i prihvatiti realnost - česta je mantra koja se posljednjih tjedana može čuti od visokih američkih dužnosnika.
Prema onome što je procurilo u javnost, plan za okončanje rata predviđa teške ustupke za Kijev. Prijedlog bi ostavio Rusiji kontrolu nad cijelom istočnom regijom Donbas i poluotokom Krimom. Nadalje, plan zahtijeva da Ukrajina dramatično smanji svoje oružane snage s trenutačnih osamsto tisuća vojnika na najviše šesto tisuća. Možda i najteži udarac ukrajinskom suverenitetu bio bi izričit zahtjev da se ustavom trajno odrekne prava na pridruživanje NATO savezu, čime bi zemlja ostala bez formalnih sigurnosnih jamstava najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu.
U zamjenu za te ustupke, Rusiji bi se ukinule ekonomske sankcije, a bio bi joj omogućen i povratak u elitno društvo najmoćnijih ekonomija svijeta. Za uzvrat bi se Moskva morala obvezati da u budućnosti više neće napadati ukrajinski teritorij, a sto milijardi eura zamrznute ruske imovine preusmjerilo bi se u fond za poslijeratnu obnovu Ukrajine. Također, ruske snage zadržale bi polovicu električne energije koju proizvodi nuklearna elektrana Zaporižja, najveće takvo postrojenje u Europi.
Opasnost politike popuštanja
Mnogi povjesničari i analitičari u zadnje su vrijeme počeli uspoređivati 1938. i današnje događaje. Putinova opravdanja za invaziju na Ukrajinu frapantno su slična onima kojima je Hitler pravdao komadanje Čehoslovačke. Obojica su tvrdili da brane svoju ugroženu nacionalnu manjinu od represije susjedne države. Obojica su tvrdili da te susjedne države zapravo nemaju pravo na postojanje i da su umjetne tvorevine nastale uslijed povijesnih grešaka. I obojica su aktivirali svoje agente i širili masovnu propagandu kako bi stvorili dojam neminovnosti preuzimanja tuđeg teritorija.
Ono što najviše zabrinjava kritičare ovakvih mirovnih planova jest logika popuštanja. Kada je Zapad 1938. godine poklonio Hitleru čehoslovački teritorij, nije spasio mir. Samo je agresoru dao dodatne resurse, dodatnu industriju i, što je najpogubnije, poslao mu jasnu poruku da međunarodna zajednica nema hrabrosti ni volje vojno se suprotstaviti njegovim ambicijama. Rusija je 2014. godine bez ispaljenog metka anektirala Krim, a zapadne sile odgovorile su mlakim sankcijama i diplomatskim prosvjedima. Ta slabost bila je pozivnica za opću invaziju 2022. godine. Nagrađivanje Rusije novim teritorijima sada, nakon tri godine brutalnog razaranja, stvorilo bi presedan s nesagledivim posljedicama za cijeli međunarodni poredak.
Razlike koje se ne smiju zanemariti
Ipak, postoje i oni koji upozoravaju na zamku takozvane pristranosti povijesne analogije. Neki smatraju da je guranje svake diplomatske inicijative u kalup Münchenskog sporazuma kontraproduktivno i da zamagljuje ključne razlike između ta dva povijesna trenutka.
Najvažnija razlika leži u samom otporu. Za razliku od Čehoslovačke, čiji su se lideri pod pritiskom slomili i naredili vojsci da se povuče bez borbe, Ukrajina se odlučila boriti. Ukrajinska vojska već četiri godine pruža otpor sili koja je na papiru višestruko nadmoćnija. Da se Čehoslovačka 1938. odlučila na oružani otpor u svojim planinskim utvrdama, povijest bi možda izgledala potpuno drugačije, a njemački ratni stroj bio bi ozbiljno usporen već na prvom koraku.
Druga monumentalna razlika leži u postojanju nuklearnog oružja. Kada su Chamberlain i Daladier pregovarali s Hitlerom, rizik je bio konvencionalni rat. Danas, pregovori s Vladimirom Putinom uključuju rizik nuklearnog sukoba, čime su ulozi neizmjerno veći. Zapadne sile pažljivo kalibriraju svoju vojnu pomoć Kijevu upravo iz straha od prelijevanja sukoba i moguće nuklearne eskalacije, opasnosti koja 1938. godine nije postojala.
Također, geopolitička i ekonomska situacija današnje Rusije ne može se usporediti s Njemačkom uoči Drugog svjetskog rata. Dok je nacistički režim 1938. bio u snažnom gospodarskom usponu, spreman za brze i razorne vojne operacije, današnja Rusija iscrpljena je dugotrajnim ratom. Proizvodnja opada, ekonomija je pod teškim sankcijama, a ljudski gubici broje se u stotinama tisuća. Teško je zamisliti da bi ovakva Rusija, čak i ako ostvari dio svojih ciljeva u Ukrajini, imala snage za neku novu vojnu avanturu protiv članica NATO saveza u skoroj budućnosti.
Neville Chamberlain trijumfalno maše sporazumom nakon povratka u London
No, unatoč tim razlikama, ostaje jedan duboko uznemirujući element koji snažno povezuje München 1938. i aktualne američko-ruske pregovore. Riječ je o spremnosti velikih sila da trguju tuđom zemljom i tuđim suverenitetom. Vijesti o detaljima mirovnog plana stižu iz Washingtona i Moskve, dok europski i ukrajinski diplomati često ostaju zatečeni i gurnuti na marginu.
- Da bi bilo koji plan uspio, u njemu moraju sudjelovati Ukrajinci i Europljani - upozoravaju iz Bruxellesa, no pitanje je koliko će te riječi odjeknuti u dvoranama u kojima se donose konačne odluke.
Kijev i dalje službeno odbacuje svaku mogućnost da se ustavno odrekne svog teritorija, naglašavajući da zemlja nije na prodaju i da agresor ne smije biti nagrađen za tisuće razorenih domova i izgubljenih života. Ukrajinci vrlo dobro znaju da mir koji bi im se nametnuo pod prijetnjom obustave vojne i financijske pomoći možda ne bi bio trajan, već samo privremeni predah tijekom kojeg bi Rusija konsolidirala svoje redove za novi napad. Bez čvrstih sigurnosnih jamstava, svaki dogovor nalikuje papiru s kojim je Chamberlain mahao na londonskom aerodromu.
