Ivo Goldstein: Euroljevica u džihadu

Sukob između Izraela i Arapa, pa u posljednje vrijeme Izraela i Palestinaca, koji traje već gotovo 80 godina, postao je, u posljednje dvije godine, s rusko-ukrajinskim ratom, jedno od najprisutnijih moralnih i političkih pitanja u javnosti zemalja diljem svijeta.

Međutim, posljednjih je godina sve očigledniji fenomen koji izaziva posebnu pozornost: dijelovi liberalne ljevice na Zapadu - akademske zajednice, aktivistički pokreti i dio kulturne elite - sve se češće ideološki i retorički približavaju stavovima koji dolaze iz radikalnih islamističkih krugova kad je riječ o osudi izraelske politike. To ne znači da postoji stvarno političko savezništvo između tih dvaju ideoloških svjetova, već da se njihovi narativi privremeno preklapaju u kritici Izraela te snažnim i nekritičkim simpatijama prema palestinskoj stvari.

U ovom bih tekstu pokušao analizirati razloge i dinamiku tog preklapanja, s naglaskom na ideološke, kulturne i političke faktore koji su doveli do toga da liberalna ljevica - već desetljećima nositelj univerzalističkih i sekularnih vrijednosti i neospornih zasluga u svjetskim razmjerima i u Hrvatskoj/Jugoslaviji - dijelom preuzme retoriku i motive koji potječu iz radikalnog islamističkog diskursa.

Kao prvo, moramo se vratiti u povijest, u šezdesete godine 20. stoljeća, u doba raspada kolonijalizma. Od tog vremena ljevica na Zapadu (baš kao i u Jugoslaviji i u zemljama sovjetskog lagera) sve više tumači globalne sukobe kroz prizmu antikolonijalizma i borbe protiv imperijalizma. U tom okviru države koje se percipiraju kao produžetak zapadne moći - uključujući SAD i njihove saveznike - često se prikazuju kao “ugnjetači”, dok su narodi koji im se suprotstavljaju “potlačeni”.

Izrael je u toj narativnoj shemi smješten na stranu “ugnjetača”, kao proizvod zapadnog kolonijalnog projekta na Bliskom istoku, dok se Palestinci prikazuju kao autentični “domoroci” koji se bore protiv okupacije.

Radikalni islamizam, iako iz potpuno drugačijih ideoloških motiva, također koristi antikolonijalnu retoriku. Islamistički pokreti poput Hamasa, Hezbollaha ili Muslimanske braće prikazuju borbu protiv Izraela kao nastavak otpora protiv “zapadne hegemonije”. Tako se, paradoksalno, sekularna ljevica i vjerski fundamentalizam susreću na istom terenu - u osudi izraelskog “imperijalizma”.

U posljednjim desetljećima, posebno na sveučilištima i u kulturnim institucijama Zapada koje naginju ljevici, pojam dekolonizacije postao je intelektualni imperativ i svojevrsni moralni kod. Ideja da suvremene nepravde proizlaze iz kolonijalne prošlosti duboko je ukorijenjena u društvenim znanostima, feminističkoj teoriji i aktivizmu.

U tom diskursu, palestinska se borba često interpretira kao dekolonizacijski proces - borba naroda za oslobođenje od “naseljenika-kolonizatora”. Time se osuda Izraela uklapa u širi moralni obrazac koji ljevica primjenjuje i u drugim kontekstima: primjerice, u podršci crnačkim pokretima u SAD-u ili antikolonijalnim pokretima u Africi.

Radikalni islamizam je prepoznao snagu tog jezika i vješto ga usvojio. Umjesto klasične vjerske retorike, islamistički narativi sve češće koriste pojmove poput “oslobođenje”, “pravda” i “otpor”, čime zadobivaju simpatije progresivnih krugova u svijetu. Iako je njihova krajnja vizija društva teokratska i autoritarna, sposobnost da se prikažu kao glas “ugroženih” omogućuje im barem privremenu moralnu legitimaciju u očima dijela ljevice.

Postoji još jedan važan, pa čak i ključan faktor ovoga približavanja - to je logika da je “neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj”. Liberalna ljevica i radikalni islamizam dijele zajedničke protivnike: kapitalistički sistem, američku hegemoniju i izraelsku vojnu moć.

Za dio ljevice Izrael je simbol neoliberalnog militarizma i tehnokratskog Zapada koji održava globalnu nejednakost. Za islamiste, Izrael je neprijatelj islama i produžetak “nevjerničke” civilizacije. U oba slučaja, kritika Izraela postaje sredstvo šireg otpora prema zapadnom poretku.

Taj “negativni savez” nije rezultat zajedničkih vrijednosti, već zajedničke opozicije. Ipak, u medijima i javnom prostoru on se manifestira kao svojevrsna retorička simbioza: i na studentskim protestima na američkim sveučilištima i u porukama islamističkih vođa u Gazi uzvikuju se slogani poput “Free Palestine”, “From the river to the sea”... Osim toga, ističe se da je svaka izraelska vlada zločinačka, a Izrael se spominje kao “cionistički” ili “kolonizatorski režim”. Time se Izrael nastoji delegitimizirati, što je politički nedopustivo, a povijesno netočno: pa Židovi su prije gotovo 2000 godina dobrim dijelom kao roblje odvedeni u druge dijelove Rimskog Carstva iz tadašnje Judeje i Samarije. Usput - u Bibliji se uopće ne spominje Palestina - govori se o baš o Judeji i Samariji.

U zapadnim društvima liberalna ljevica je godinama zagovarala multikulturalizam, odnosno ideju da sve kulture zaslužuju jednaki društveni prostor i poštovanje. Ta vrijednost, premda pozitivna u osnovi, često vodi do nevoljkosti da se otvoreno kritizira radikalni islamizam, jer postoji bojazan da se bilo kakva kritika interpretira kao islamofobija.

Tako se stvara paradoks: dok se sekularni i feministički pokreti u zapadnim društvima, između ostaloga, bore za rodnu ravnopravnost i LGBTQ+ prava, istovremeno se, u ime antikolonijalne solidarnosti, izbjegava osuda islamističkih pokreta koji upravo ta prava sustavno negiraju. I ne samo da negiraju - nego i teroriziraju one koji te vrijednosti propagiraju u njihovim društvima, sve do njihove fizičke eliminacije (ideje Hamasa, zaslužnog u velikoj mjeri za tragediju Gaze, duboko su antihumanističke i antiljevičarske).

Ova “asimetrija empatije” na ljevici - suosjećanje s potlačenima bez obzira na njihovu ideologiju - često rezultira moralnom konfuzijom. Ona se manifestira u izostanku dosljednosti: liberalna ljevica oštro kritizira konzervativce u vlastitom društvu, ali šuti pred teokratskim ekstremizmom ako se on pojavljuje pod zastavom “otpora” protiv Zapada.

Osim toga, ljevica promovira ovakve stavove jer ima jasan interes. Ona u izbornim utakmicama treba glasove ljudi koji su organizirani i redoviti glasači te glasaju kao pleme, a to su muslimanski (i proislamski) glasači: oni u pravilu glasaju protiv Izraela i protiv kontrole useljavanja. Međutim, oni po mnogočemu ne pripadaju ljevici, jer su konzervativniji u odnosu prema ženama, manjinama i ljudskim pravima od najkonzervativnijih desničara (već se događalo u raznim europskim državama da izabrani zastupnici ljevice zagovaraju šerijat i radikalno ograničavanje prava žena i drugih manjina).

Treba svemu tome pridodati i jaki antisemitizam, kao dodatan faktor tog apsurdno agresivnog i jednostranog osuđivanja Izraela. On na prvi pogled nije jako vidljiv, ali jedan od pokazatelja da postoji jesu, naprimjer, i komentari na hrvatskim portalima - naprimjer, kad se osuđuje Rusija u ratu u Ukrajini govori se o “Kremlju”, “Putinu”, nikad o “Rusima”. Kad se, pak, napada Izrael, onda se spominje “Netanyahu” kao neki nacistički vođa, a onda i “Židovi” (obično kao oni koji vladaju svijetom), a ne Izraelci (ne treba smetnuti s uma da i u radikalnim desničarskim pokretima ima isto tako znatan broj antisemita).

Suvremeni mediji i društvene mreže pojačavaju emocionalne dojmove o sukobu u Gazi. Slikovni prikazi patnji civila i uništavanja u toj enklavi postaju dominantni narativi, dok se kompleksnost situacije - uključujući odgovornost Hamasa za ovakvo stanje, medijske manipulacije, različitost interesa arapskih i islamskih zemalja (uključujući i kriminalnu ulogu Irana), unutarpalestinske podjele - gubi iz vida.

Ljevica, koja tradicionalno reagira na slike humanitarne katastrofe, često se mobilizira na temelju moralnog impulsa: zaustaviti nasilje, stati uz slabije. Taj refleks ima duboke korijene u progresivnoj etici, ali vrlo često vodi do pojednostavljenog razumijevanja sukoba, u kojem je Izrael automatski agresor, a Palestinci isključivo žrtve.

Lijevoliberalna bi ljevica sama sebi trebala odgovoriti na pitanje - ne primjenjuje li na Izrael dvostruke standarde? Ako se u Gazi dogodio genocid - kako to da se nije dogodio genocid u nedavnim sukobima - u građanskom ratu u Kongu (od četiri do pet milijuna mrtvih), u građanskom ratu u Siriji (500-600.000 mrtvih), u ratu u Jemenu (oko 400.000 mrtvih), u sad tekućem građanskom ratu u Sudanu (najmanje 150.000 mrtvih). Kako to da nitko ne spominje kao genocid vremenski i prostorno Gazi bliske bitke u kojima su se 2016./2017. islamistički radikali po istom konceptu kao u Gazi zabarikadirali u gradovima te koristili žene i djecu kao živi štit - u Siriji (Aleppo i Raqqa) i u Iraku (Mosul i Fallujah)?

Kako to da se zatvaraju oči pred činjenicom da Hamas u Gazi sustavno mobilizira dječake od 13 godina i starije, što se protivi svim rezolucijama UN-a o pravima djeteta? I da se onda, protivno svakoj novinarskoj i medijskoj logici, ne razlikuje civilne od vojnih žrtava (što su sve vojske korektno radile, čak i u tako prljavim ratovima kao što su bili oni na prostoru bivše Jugoslavije i današnji rusko-ukrajinski sukob). Pa onda se 13-godišnji i nešto stariji dječaci koje su hamasovci s puškom u ruci gurnuli pred izraelsku vojnu mašinu predstavljaju kao “ubijena djeca”. Ili kako se zatvaraju oči pred činjenicom da su neki koji se u javnosti predstavljaju kao poginuli novinari zapravo bili Hamasovi aktivisti i vjerojatno prije smrti izravno ili neizravno okrvavili ruke?

Ovaj snažni emocionalni naboj koji emanira iz rata u Gazi omogućuje islamističkim pokretima da instrumentaliziraju patnju civila kako bi ojačali vlastiti politički legitimitet. Time se u javnom prostoru zamagljuju suštinske razlike između sekularnog humanizma i teokratskog ekstremizma.

Najveći paradoks ovog političkog približavanja leži u činjenici da su ideje i sustavi vrijednosti ta dva pokreta posve drugačiji, pa čak i suprotstavljeni. Liberalna ljevica promiče jednakost spolova, sekularizam, slobodu govora i prava seksualnih manjina - dok radikalni islamizam ta načela odbacuje i teži društvu zasnovanom na vjerskom zakonu (šerijatu).

Ipak, u političkoj praksi ta se kontradikcija često potiskuje. U ime borbe protiv “imperijalizma” i “rasizma”, ljevica povremeno opravdava ili prešućuje nedemokratske prakse islamističkih pokreta. Time, paradoksalno, ugrožava vlastite principe, pa čak i stvara moralnu konfuziju: naime, iako misli da brani ljudska prava, u praksi često daje prostor onima koji ta prava negiraju.

Nažalost, sva ova opća mjesta koja su karakteristična za liberalnu ljevicu u većini zapadnih zemalja vrijede i za hrvatsku političku scenu. Jednim je dijelom taj lijevoliberalni diskurs o Palestini u Hrvatsku uvezen sa Zapada, ali je dijelom i baština jugosocijalističkog antiimperijalnog i nesvrstanog diskursa - Tito i Jugoslavija bili su zaljubljeni u Gamala Abdela Nasera koji je proklamirao “oslobođenje Palestine” kao jedan od ključnih vanjskopolitičkih ciljeva. Jedina stvar u kojoj se Tito nije slagao s Naserom i to mu jasno stavljao do znanja jest da “ne može Izrael gurnuti u more” (i to otvoreno spominjao u jugoslavenskim medijima). No Tito je 1967. prekinuo diplomatske odnose s Izraelom (iako su se mnogi njegovi suradnici tome glasno protivili) i dopuštao je (baš kao i jugoslavenski režim nakon njegove smrti) radikalnim islamistima da borave i skrivaju se na jugoslavenskom teritoriju. Jugoslavija je 1975. glasala za rezoluciju UN-a 3379 kojom je “cionizam proglašen oblikom rasizma i rasne diskriminacije”. Rezolucija je donesena uz podršku sovjetskog bloka, arapskih i muslimanskih zemalja, mnogih afričkih zemalja i nekoliko drugih. Bio je to temelj novog obrasca po kojemu se širio antisemitizam, u smislu “mi nemamo ništa protiv Židova, ali imamo protiv izraelske politike”. Takav se obrazac može podvesti i pod termin “anticionizam”, koji se danas smatra jednom od manifestacija antisemitizma. Rezoluciju UN-a 3379 Opća je skupština opozvala 1991. godine.

Islamskog radikalizma nema u Hrvatskoj, ali ga ima u nekim krugovima u Bosni i Hercegovini (pomiješanog s radikalnim ljevičarenjem): vidi se to iz prohamasovskog narativa u nedavnoj izjavi Bakira Izetbegovića, nemogućnosti da se u Sarajevu organiziraju konferencija europskih rabina i izložba o izraelskim taocima u Gazi, tajnovito gubljenje pasoša grupe izraelskih turista i Židova iz drugih zemalja, naširokog klicanja slogana “od rijeke do mora” i “Slobodna Palestina”.

Stoga je ključno razlikovati legitimnu kritiku izraelske politike - koja jest i mora ostati dio demokratskog diskursa - od prihvaćanja narativa koji proizlaze iz ekstremističkih ideologija. Samo kritika koja je dosljedna u obrani univerzalnih vrijednosti može imati moralnu težinu. U suprotnom, ljevica riskira da postane zarobljenik vlastitih proturječja: u želji da bude na strani potlačenih, može nenamjerno stati uz one koji bi slobodu potlačenih - kad bi došli u tu poziciju - prvi ukinuli.