Drugi vatikanski koncil ovih dana ima okruglu obljetnicu. Šezdeset je godina otkako su zaključene njegove sjednice i proglašeni ključni dokumenti, od deklaracije o vjerskoj slobodi Dignitatis humanae do konstitucije Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu. Crkva se tad usudila pogledati svijet ne kao prijetnju, nego kao mjesto u kojem Bog već djeluje. Nije se odrekla dogmi, ali je promijenila optiku kroz koju evanđelje čita povijest.
Da bi se to dogodilo, trebalo je razbiti jednu veliku iluziju. Stoljećima je Crkva sebe voljela zamišljati kao tvrđavu izvan povijesti. Koncil je tu sliku tiho, ali temeljito rastavio. Liturgija više nije privatni čin svećenika okrenutog od naroda, nego zajedničko djelo konkretne zajednice. Biblija više nije opasna knjiga koju laik smije samo držati na polici, nego izvor koji pripada svima. Ekumenizam i dijalog s drugim religijama više nisu slabost, nego način da se vlastita vjera ozbiljno suoči s drugima.
Naravno, Koncil nije bio čarobni štapić. Iza plemenitih formula ostala su otvorena i bolna pitanja. Tekstovi govore o jednakom dostojanstvu svih krštenika, ali odluke su i dalje gotovo isključivo u rukama klera. Govore o uklanjanju diskriminacije žena, ali ne znaju što učiniti s njihovom prisutnošću u strukturama odlučivanja. Govore o trajnoj Božjoj vjernosti Izraelu, ali židovstvo često ostaje svedeno na kulisu Staroga zavjeta.
U pozadini svih tih napetosti stoji jednostavna, ali subverzivna ideja. Bog se ne boji povijesti. Ne dolazi spasiti Crkvu od svijeta, nego usred svijeta, kroz konkretne ljude, kulture i krize. Crkva koja vjeruje u takvog Boga ne može si priuštiti luksuz sterilne čistoće. Mora riskirati dijalog, preuzeti odgovornost, priznati da i oni drugi nose zrno istine. To je duboki nerv Drugog vatikanskog koncila. Zato su koncilski tekstovi napisani jezikom koji više podsjeća na propovijed nego na policijski zapisnik.
I tu negdje počinje nelagoda naše domaće crkvene scene. Formalno, u Hrvatskoj se nitko ne usuđuje reći da je protiv Koncila. U pastoralnim planovima rado citiramo Božji narod, zajedništvo, sudjelovanje... No čim se te riječi pokušaju pretvoriti u praksu, pokrene se mehanizam straha. Sinodalnost se doživljava kao virus, a ozbiljnije uključivanje laika kao opasno razvodnjavanje vlasti. Kažemo da je Duh Sveti prisutan u cijeloj zajednici, ali se ponašamo kao da govori isključivo kroz nekoliko stolica u prezbiteriju.
Drugi simptom je odnos prema teologiji. Koncil je bio moguć jer su postojali teolozi koji su se usudili misliti drugačije, kopati po izvorima i riskirati sumnju. Danas se u Hrvatskoj teologe često tretira kao smetnju. Vjernike se navikava na religiozni spektakl, na pobožne kampanje i moralne uzbune, a ne na mirno razmišljanje. Propovijedi sve češće nalikuju političkim komentarima u kojima su neprijatelji precizno imenovani, a evanđelje služi kao dekor za već donesene ideološke zaključke.
Treći simptom je liturgijska nostalgija. Formalno, nitko ne dira koncilske dokumente. U praksi, sve je više pokušaja da se vrijeme vrati unatrag. Oltari se ponovo okreću od naroda, latinski dobiva status magijskog rječnika, a barokne kazule postaju uniforma duhovne ozbiljnosti. Nije problem u estetici. Problem je u poruci. Kad se znakovi koji su trebali pomoći zajednici pretvore u kostime identiteta, liturgija prestaje biti slavlje misterija i postaje pozornica na kojoj mali krug odabranih glumi Crkvu za publiku koja šuti.
Sve to ne znači da je Drugi vatikanski koncil propao. Naprotiv, možda tek sad pokazuje koliko je bio radikalan. Nije ponudio gotov program, nego je Crkvu gurnuo u proces. Rekao joj je da je hodočasnica, ne muzejski eksponat. Da joj jedinstvo ne znači uniformnost, nego sposobnost živjeti razlike bez raskola. Da vjernost tradiciji ne znači repliciranje prošlih formi, nego vraćanje na izvore kako bi se iznova čulo isto evanđelje u drugačijim vremenima.
Pitanje je što ćemo s tim u Hrvatskoj. Možemo nastaviti glumiti da je sve u redu, da je svijet opasan, a Koncil nepotrebna komplikacija. Možemo se zatvoriti u kulturne ratove i od oltara praviti govornicu za dnevnopolitičke obračune. To je jedna opcija. Druga je bolnija. Priznati da Koncil nije stranac iz Rima, nego ogledalo u koje se moramo zagledati. U tom ogledalu vidimo Crkvu koja ne bježi od povijesti, ne boji se pitanja i ne misli da je evanđelje krhko staklo koje će se razbiti čim se dotakne stvarnog života.
Šezdeset godina nakon završetka Sabora, Koncil nam ne treba kao liturgijski jubilej, nego kao ispit savjesti. Ne za biskupe šezdesetih, nego za nas danas. Ako se išta može nazvati duhom Drugog vatikanskog koncila, onda je to jednostavna rečenica: Bog se ne boji budućnosti. Pitanje je samo boji li se nje Crkva u Hrvatskoj.
