Je li Mutti voljela Hrvatsku: 'Dizali su je u nebesa, nazivali je kraljicom, a sad je špotaju'

Angela Merkel, bivša njemačka kancelarka, izazvala je val reakcija diljem Europe nakon nedavnog intervjua za mađarski Partizan. Kritike su stizale sa svih strana: od optužbi da je Vladimiru Putinu godinama popuštala, preko tvrdnji da je bila spremna prepustiti Ukrajinu ruskom vladaru, do osuda zbog toga što danas, usred rata, proziva susjedne zemlje za odgovornost za ono što se događa u Ukrajini. Mnogi su joj zamjerili i migrantsku politiku, tvrdeći da je time oslabila Njemačku, kao i to što je zemlju učinila ovisnom o ruskim energentima. Jedno je sigurno, intervju bivše kancelarke nije nikog ostavio ravnodušnim.

- Po meni je to potpuno pogrešno i bez razumijevanja - ustvrdila je Vesna Pusić, bivša šefica hrvatske diplomacije u izjavi za Express, komentirajući mnogobrojne kritike na intervju Angele Merkel, te nastavila:

- U politici vrijeme je sve i politički potezi se mogu razumjeti samo u vremenskom kontekstu u kojem su se događali. Predsjednik SAD-a Clinton predložio je da se osnuje NATO-Russia Council, koji se sastajao na svakome ministarskom sastanku NATO-a i na kojem je redovno sjedio Lavrov do 2014. Premijer V. Britanije Blair raspravljao je s Putinom o mogućnosti da Rusija jednog dana uđe u EU. To je bilo vrijeme u kojem se Putin raspitivao o mogućem članstvu u NATO-u! Dakle, tad su svi mislili da će ekonomskim i trgovinskim otvaranjem i napretkom Rusija postajati sve sličnija SAD-u i EU. Nitko nije mislio da će umjesto toga SAD postati sličniji Rusiji - napominje Vesna Pusić i poentira:

- Dakle, Merkel je vodila politiku u tim geopolitičkim okolnostima i u tom kontekstu to je bila racionalna politika. Njemačkoj je naštetila Rusija, odnosno Putin, osobito u posljednjih 5-10 godina. I naravno, najviše joj šteti AfD. Neofašizam u Njemačkoj nije izmislila Merkel nego neofašisti! Njoj nitko ne zamjera najlošije što je učinila, a to je odnos prema Grčkoj u financijskoj krizi. A mnogi joj zamjeraju najbolje što je učinila, a to je odnos prema sirijskim izbjeglicama 2015. i nitko ne spominje njeno zaustavljanje izbjegličkog vala putem dogovora s Turskom 2016. Takva je sudbina političara. Osobito dobrih - poručuje Vesna Pusić.

Angela Merkel na početku političke karijere 1991. Paul Glaser

- Mnogi su do jučer dizali Angelu Merkel u nebesa, nazivali je ‘kraljica Europe’, a sad je ‘špotaju’. Meni je to neukusno - govori za Express Miro Kovač, bivši šef diplomacije i bivši hrvatski veleposlanik u Njemačkoj.

- Sad joj prigovaraju da je bila previše kooperativna prema Rusiji, a vrlo dobro znamo da su mnogi u Europi i svijetu prema Rusiji bili kooperativni: George W. Bush bio je u posjetu Rusiji, Nicolas Sarkozy, Emmanuel Macron, da ne nabrajam dalje, nije samo Angela Merkel. Realno govoreći, njoj je uspijevalo da bude proamerički i proizraelski orijentirana, ali i da istodobno bude otvorena za komunikaciju s Moskvom. Na tom planu održavala je kontinuitet njemačke vanjske politike, od Konrada Adenauera, preko Willyja Brandta, do Gerharda Schrödera, svi su poslijeratni njemački savezni kancelari težili održavanju korektnih odnosa s Moskvom. Činjenica je da se nakon odlaska Angele Merkel s funkcije dogodila druga invazija Rusije na Ukrajinu, a koja se samo mogla spriječiti američko-ruskim pregovorima. A tih pregovora nije bilo. Što se tiče migrantske politike, Angela Merkel prvotno se uklopila u poslijeratnu zapadnonjemačku paradigmu puštanja radne snage na domaće tržište rada. U godini ujedinjenja dviju njemačkih država bilo je negdje oko 5,5 milijuna stranaca na njemačkom tlu, oko 7 posto stanovništva. Kad je Angela Merkel 2005. izabrana za kancelarku, bilo ih je već nešto više od 7 milijuna, oko 9 posto stanovništva. Tako je bilo sve do 2014. godine. Velika promjena se dogodila u vrijeme migrantske krize 2015. godine, kad je broj stranaca narastao na 8,7 milijuna s udjelom od 10,5 posto u stanovništvu i dosegnuo današnja 12,4 milijuna, što predstavlja skoro 15 posto stanovništva, ne računajući one strance koji su u međuvremenu naturalizirani. Dakle, u samo deset godina, od 2015. do 2025., broj stranaca se udvostručio. Danas svaki četvrti stanovnik Njemačke ima tzv. useljeničku priču. Iz perspektive mnogih Nijemaca Angela Merkel je 2015. godine od dvije loše opcije, ne primati izbjeglice ili ih sve primiti, izabrala onu lošiju. Njemačka i druge zapadnoeuropske države, poput Belgije, Nizozemske, Francuske, doživjele su veliku društvenu i etničku transformaciju, a što ih drastično razlikuje od država srednje i istočne Europe. Zapadnoeuropske države bile su uglavnom jednoetničke, danas su višeetničke, a srednjoeuropske države bile su višeetničke, a danas su jednoetničke - ističe Miro Kovač.

Kad govorimo o revalorizaciji dugogodišnje vladavine Angele Merkle, ponovno se postavlja pitanje kakva je bila njezina politika i kakav je bio njezin odnos prema Hrvatskoj. Na prvi pogled moglo bi se reći da je snažno podržavala hrvatski put prema članstvu u EU.

Za Josipa Juratovića, dugogodišnjeg zastupnika SPD-a u njemačkom Bundestagu, nema dvojbe:

- Angela Merkel imala je iznimno pozitivan odnos prema Hrvatskoj, osobito kroz blisku suradnju s premijerom Plenkovićem. Uvijek je podržavala hrvatski put u Europsku uniju i bila je politički zainteresirana za razvoj zemlje. Njemačka je u tom periodu prepoznala Hrvatsku kao važnog partnera, ali i kao zemlju koja bi trebala igrati ulogu mosta između EU i zapadnog Balkana. Nažalost, u tom se aspektu Hrvatska, barem u vrijeme kancelarke Merkel, nije dovoljno profilirala, osim kad je riječ o Hrvatima u BiH, i to ponajprije u Hercegovini. Zbog toga se Njemačka s vremenom više okrenula Beogradu, videći Srbiju kao ključ mira i stabilnosti u regiji. Odnos prema Aleksandru Vučiću nije bio stvar favoriziranja nego geopolitičke nužnosti u trenutku kad Hrvatska nije ispunila očekivanja kao proaktivni regionalni posrednik. Kao zastupnik u njemačkom parlamentu bio sam izravno uključen u lobiranje za hrvatski ulazak u EU, i mogu potvrditi da je upravo u to vrijeme, uz podršku Angele Merkel, učinjen ključan politički iskorak. Miro Kovač je tad bio hrvatski veleposlanik i snažno smo tad lobirali. U mojoj frakciji, u Bundestagu, postojale su sumnje je li Hrvatska spremna, ali uz argumentaciju i podršku, uspjeli smo dobiti potrebnu većinu. To je bio dokaz da Merkel i njemačka politika u cjelini nisu bile rezervirane prema Hrvatskoj. Naprotiv, bile su snažno angažirane - ističe Juratović u izjavi za Express.

- Angela je Merkel kao savezna kancelarka i predsjednica CDU održala riječ kad je Hrvatska u pitanju. Ni odlikovanje joj nismo dali za to, a dobili su ga svojedobno i Helmut Kohl i Gerhard Schröder - podsjeća Miro Kovač i dodaje:

- Kontinuirano je podržavala ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Conditio sine qua non bila je, dakako, nepokolebljiva opredijeljenost hrvatske državne vlasti za članstvo u Europskoj uniji, a koja je bila utemeljena na nacionalnom konsenzusu. Ivica Račan predao je zahtjev za članstvo u veljači 2003., za mandata predsjednika vlade Ive Sanadera, u lipnju 2004., postali smo kandidati i u listopadu 2005. otvorili pregovore o članstvu, a koje smo zatvorili pod njegovom nasljednicom Jadrankom Kosor. Kao svjedok vremena, u svojstvu tadašnjeg hrvatskog dužnosnika, usudim se reći da Hrvatska bez nužne, snažne podrške Njemačke ne bi bila završila pregovore u lipnju 2011. niti bi dvije godine kasnije bila pristupila Europskoj uniji. Možda bismo još bili ‘u političkom smislu’, u balkanskim gudurama. Vrlo dobro se sjećam kako su se 2011. odjednom pojavile određene prepreke u nekim državama članicama, koje je valjalo neutralizirati. Pomogao je pokojni Hans-Dietrich Genscher, tu su bili i Amerikanci korisni. Ali i 2012. godine i u samoj Njemačkoj, u fazi ratifikacije, pojavile su se određene smetnje. Pitajte bivšeg zastupnika njemačkog SPD-a Josipa Juratovića za to, zajedno smo se trudili da te smetnje otklonimo. Sve vrijeme je pozicija Angele Merkel bila jasna. Hrvatska je svoje odradila, a Njemačka je dala riječ koju će ispoštovati. Tako je i bilo, bez obzira na slučaj Perković-Mustač - govori Kovač.

- Što se tiče njenog nedolaska na našu proslavu, to je bila njena politička pogreška. Neposredni povod je bio sukob zbog (ne)izručivanja Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu. Bez obzira na to tko je tu bio u pravu, njezin potez je u ovom slučaju bio promašaj”, rezolutna je Vesna Pusić u komentiranju poteza Angele Merkel kojeg se mnogi i danas sjećaju.

Za Gorana Bandova, redovitog profesora međunarodnih odnosa i diplomacije, odnos Hrvatske i Njemačke u vremenima kancelarskih mandata Angele Merkel bio je vrlo kompleksan i prolazio je različite faze, od medenog mjeseca i pune podrške do trzavica, nerazumijevanja i napetosti pa opet do zatopljavanja odnosa. Navodi i primjere kako je to izgledalo.

- Tamo negdje s početka Merkeličina prvoga kancelarskog mandata, možemo se sjetiti njezinog vrlo prisnog, gotovo prijateljskog, odnosa s Ivom Sanaderom, njihovog zajedničkoga gledanja nogometne utakmice Hrvatska – Brazil u Berlinu 2006. To je bilo razdoblje njemačke snažne podrške ulasku Hrvatske u Europsku uniju, ali i naglašavanja hrvatske odgovornosti za procese stabilizacije cijele Jugoistočne Europe, napose u Bosni i Hercegovini. Te, sad već davne, 2006. godine, Hrvatska je nametala sebi rok za ulazak u EU, 2009. godine, no Merkel se u tom razdoblju nije izjašnjavala o konkretnim datumima.

Upravo te 2009. godine politička se situacija u Hrvatskoj značajno zakomplicirala, mjesto predsjednika Vlade teatralno napušta Ivo Sanader, a poziciju predsjednice Vlade, i kasnije HDZ, preuzima Jadranka Kosor. Iako Angela Merkel konstantno negira da je imala konkretni utjecaj na odlazak Ive Sanadera iz visoke politike te na razvoj unutarpolitičke situacije u Hrvatskoj u tim vremenima, već samo spominjanje da se to moglo dogoditi dovoljno govori o potencijalnom snažnom utjecaju koji je Merkel ostvarivala u odnosima s drugim državama, uključivo Hrvatsku. Ipak, ono što je neosporno, Merkel je javno stala iza Jadranke Kosor naglašavajući kako je upravo ona značajno pridonijela da Hrvatska napreduje na putu prema EU, posebno ističući Kosoričinu borbu protiv korupcije i nepotizma te dosljednu provedbu reformi u Hrvatskoj, što se tad smatralo značajnom potporom, prvenstveno za preuzimanje HDZ-a. No kako se približavao taj samozadani rok, činilo se kao da postoji stalno još neka nova prepreka. Na kraju je zapelo na pitanju razgraničenja Hrvatske i Slovenije, koje se nametnulo kao presudno pitanje za ulazak Hrvatske u EU, zbog slovenske blokade hrvatskog ulaska u EU. Tad se, osim intenzivnih kontakata hrvatske i slovenske vlade, u traženje rješenja snažno uključila njemačka kancelarka Angela Merkel, stalno ponavljajući kako otvorena bilateralna pitanja ne smiju remetiti europske procese ujedinjavanja - ističe Goran Bandov.

Moglo bi se reći da Angela Merkel prema Hrvatskoj nije bila pretjerano sentimentalna, ali je bila dosljedna u podršci ako su ispunjeni kriteriji. Uostalom, glavni hrvatski cilj je 2013. ispunjen.