Kad se Mario Röllig sa 17 godina zaljubio u muškarca iz Zapadnog Berlina, između njih je stajao Berlinski zid. Njegov prijatelj ga je mogao posjećivati u DDR-u, ali ih je Ministarstvo za državnu sigurnost (Stasi) držalo na oku. Od Rölliga se tražilo da špijunira svog prijatelja kako bi ga se moglo ucjenjivati. Kada je pritisak postao prevelik, mladi Berlinčanin je pokušao pobjeći preko Bugarske. Uhićen je i završio u zatvoru u DDR-u. Bila je 1987. godina.
Röllig je svoju priču ispričao tijekom posjeta predsjednice Bundestaga Julije Klöckner (CDU) Memorijalnom centru Hohenschönhausen, uoči 65. godišnjice izgradnje Berlinskog zida 13. kolovoza 1961. godine, piše DW.
Sam Berlinski zid gotovo je bez traga nestao nakon što ga je srušila mirna revolucija u DDR-u 1989. godine. U središtu grada danas se mogu vidjeti još samo njegovi fragmenti, kao i živopisno oslikana galerija u četvrti Friedrichshain. No ovdje, u sjeni osmatračnica ovog sivo-smeđeg zatvorskog kompleksa, DDR i dalje djeluje vrlo opipljivo.
- Za građane DDR-a Zid je bio zatvor od betona - kaže Klöckner.
Vodstvo DDR-a pod Walterom Ulbrichtom doista je počelo graditi Berlinski zid kako bi zaustavilo egzodus. Prema podacima Zaklade Berlinski zid, između osnutka države 1949. i kolovoza 1961. godine DDR je napustilo čak četiri milijuna ljudi. Granica prema Saveznoj Republici Njemačkoj bila je zatvorena još 1952. godine. Ali prijelazi između četiri sektora podijeljenog Berlina ostali su rupa u sustavu. Samo od 1. do 13. kolovoza 1961. tim je putem zemlju napustilo 47.000 Istočnih Nijemaca, tražeći na Zapadu slobodu ili blagostanje. Time su stvarali velike probleme DDR-u.
U ljeto 1961. već je bilo jasno da tako neće moći još dugo. U lipnju te godine novinarka lista Frankfurter Rundschau pitala je Ulbrichta planira li se "državna granica" kod Brandenburških vrata. On je to odbacio: "Nitko nema namjeru podići zid". Dva mjeseca kasnije ipak je došlo do toga.
U ranim jutarnjim satima 13. kolovoza vojnici i građevinski radnici, po nalogu vrha SED-a, počeli su blokirati granicu sovjetskog sektora komadima asfalta, kockama i betonskim stupovima. Bio je to početak zida koji će na kraju biti dug 155 kilometara.
"Istočni Berlin zatvoren", glasio je naslov izvanrednog izdanja zapadnoberlinskog lista Morgenpost. A Willy Brandt, gradonačelnik Zapadnog Berlina, izabrao je drastičnu usporedbu: "To znači da se kroz središte Berlina ne povlači samo neka vrsta državne granice, već pregradni zid koncentracijskog logora".
Jedinstvena socijalistička partija DDR-a, SED, govorila je o "antifašističkom zaštitnom bedemu". Član Centralnog komiteta Horst Sindermann, međutim, priznao je 1990. godine da je cilj bio zadržati ljude u državi: "Nismo željeli iskrvariti, željeli smo očuvati antifašističko-demokratski poredak koji je postojao u DDR-u".
Podjela i dalje traje
Što ova prekretnica znači više od šest desetljeća kasnije, gotovo 36 godina nakon kraja DDR-a? Povjerenica savezne vlade za Istočnu Njemačku Elisabeth Kaiser, rođena 1987. u Geri, podsjeća na nešto što je danas mnogima gotovo nezamislivo: riskirati život kako bi se napustila vlastita zemlja.
- Što je to zapravo značilo, meni je to vrlo upečatljivo - kaže ova političarka SPD-a u razgovoru za njemačku novinsku agenciju DPA. Bodljikava žica, osmatračnice, postrojbe sa psima, pucnji: Zaklada Berlinski zid samo za grad Berlin navodi 140 smrtnih slučajeva povezanih s graničnim režimom DDR-a. Smatra se da su pokušaji bijega iz DDR-a stajali života ukupno 915 ljudi.
Drugi aspekt koji Kaiser ističe jest činjenica da podjela i danas ostavlja posljedice jer su se oba dijela Njemačke desetljećima razvijala različito. Prihodi, kolektivni ugovori, mirovine - sve je to i danas u istočnoj Njemačkoj na nižoj razini, dok je nezaposlenost viša. Nedostaje i civilno društvo sa snažnom financijskom osnovom, kao i velike strukture organizacija socijalne skrbi, crkava ili poduzeća.
- Sve su to posljedice te podjele koju je Zid učinio vidljivom i trajnom - kaže povjerenica za Istočnu Njemačku.
I pogled na DDR ponekad izgleda različito: na Istoku djeluje složenije i manje kategorično. To, primjerice, pokazuje istraživanje agencije Forsa provedeno 2025. godine na uzorku od 1.643 stanovnika Berlina.
Od ispitanika koji su do 1990. živjeli na Zapadu, njih 52 posto ocijenilo je DDR kao diktaturu. Među onima s Istoka takvu je ocjenu izreklo samo 38 posto. Čak 29 posto ispitanih Istočnih Berlinčana vidjelo je DDR i kao "usmjeren prema ljudima" ili "brižan"; među Zapadnim Berlinčanima tako je mislilo svega četiri posto.
Nedavno se kabaretist Uwe Steimle našalio tako što je na jednom skupu AfD-a zapjevao himnu DDR-a. Organizacija ljevičarske mladeži Solid hvalila je bivšeg šefa države Ericha Honeckera. Osnivačica BSW-a Sahra Wagenknecht u predizbornim govorima rado ističe da ju današnje vrijeme podsjeća na posljednju fazu DDR-a. Sve je to prisutno u političkom diskursu 2026. godine.
To ljuti povjerenicu za žrtve SED-a Evelyn Zupke.
- Što je DDR dalje iza nas, to navodno postaje ljepši“, kaže bivša aktivistica za građanska prava u DDR-u za DPA.
- Nostalgija u privatnom životu može biti razumljiva. Političko uljepšavanje diktature je opasno.
Direktorica Zaklade za suočavanje s diktaturom SED-a Anna Kaminsky stvari vidi slično. Za nju je 13. kolovoza podsjetnik na "pogubne posljedice te diktature za gospodarstvo, društvo i političku kulturu, s kojima se ujedinjena Njemačka i danas bori".
Mario Röllig, koji je zbog pokušaja bijega 1987. godine četiri mjeseca proveo u samici zatvora Stasija u Hohenschönhausenu, to sjećanje nosi u sebi svakodnevno. Tamo su stražari noću kroz otvor na vratima ćelije provjeravali spavaju li zatvorenici na leđima, kako je bilo propisano. Okretanje je bilo strogo zabranjeno. I danas se ponekad probudi prestravljen kada kod kuće, u vlastitom krevetu, legne na bok, priča ovaj 58-godišnjak.
- Kada danas čujete da već imamo DDR 2.0, to je ruganje ljudima koji su nekoć bili progonjeni, jednostavno to morate tako reći - kaže Relig. Takvo relativiziranje nepravde ga plaši.
