Prije nego što će postati najpoznatiji pas na svijetu, Lajka je nakratko dobila ono što joj moskovske ulice nisu mogle pružiti: kuću, dječju igru i samo ''njezinog'' čovjeka, onoga koji ju je u svoj dom doveo kako bi joj prije veliko zadatka priuštio nešto lijepo. Liječnik Vladimir Jazdovski, jedan od ljudi koji su je pripremali za let, znao je da je riječ o posjetu koji se neće ponoviti. Kujica koju je doveo svojoj djeci uskoro će napustiti Zemlju, a letjelica koju su za nju gradili nije imala naredbu za povratak na Zemlju. U svojim je sjećanjima opisao Lajku kao mirnu i dražesnu, objasnivši da je htio učiniti nešto dobro za nju jer joj je ostalo tako malo života, prenio je svojedobno Irish Examiner.
Dana 3. studenoga 1957. Lajka će poletjeti u Sputnjiku 2 i postati prvo živo biće u Zemljinoj orbiti. Premda je često nazivaju prvim živim bićem u svemiru, životinje su granicu svemira prelazile i ranije, na suborbitalnim letovima, iz kojih su se neke vratile žive. Lajkina je posebnost bila u tome što je počela kružiti oko planeta. Za taj je ulazak u povijest bila odabrana među psima koji nisu mogli znati ni kamo ih vode ni zašto, piše NASA. Mjesec dana prije njezina leta svijet je već slušao zvuk koji je promijenio odnos snaga između dviju supersila. Sputnjik 1, lansiran 4. listopada 1957., slao je iz orbite jednostavan radijski signal, čuveni ''bip-bip'', dovoljno uvjerljiv da pokaže kako je Sovjetski Savez uspio učiniti ono što Amerikanci još nisu. Iza tog malog satelita stajao je konstruktor Sergej Koroljov, koji je, suočen s kašnjenjem složenijeg znanstvenog projekta, odlučio poslati u svemir jednostavniju letjelicu.
U prvom Sputnjiku nije bilo putnika. Njegove su se baterije ispraznile 26. listopada, nakon čega je nastavio nijemo obilaziti Zemlju sve do 4. siječnja 1958., kada je izgorio pri ulasku u atmosferu. Dok je još bio gore, sovjetsko je vodstvo već pripremalo novi prizor za svjetsku pozornicu. Kako podsjeća NASA u povijesti početka svemirskog doba, prvi je satelit u Sjedinjenim Državama izazvao zaprepaštenje i ubrzao odluke koje će dovesti do osnivanja NASA-e. Svemir je tako postajao mjesto na kojem se dokazivala moć na Zemlji.
Nikita Hruščov želio je pak novi sovjetski uspjeh uoči 7. studenoga, četrdesete obljetnice boljševičke revolucije. Za ljude koji su morali pripremiti Sputnjik 2 to je značilo rad pod gotovo nemogućim rokovima, u kojima je politički kalendar bio neumoljiviji od inženjerskih dvojbi. Letjelica je trebala ponijeti živo biće i pokazati da organizam može preživjeti lansiranje i boravak u orbiti. Sustav kojim bi ga se vratilo kući nije bio dio dovršenog pothvata, piše Smithsonian Magazine. Lajka se u toj priči pojavila kao mala moskovska lutalica, mješanka stara približno tri godine. Njezino podrijetlo nije bilo nedostatak u očima onih koji su tražili svemirske putnike. Baš suprotno, znanstvenici su vjerovali da su psi s ulice izdržljiviji, naviknuti na hladnoću, glad i nepredvidive okolnosti. Za program su tražili male, zdrave životinje koje mogu podnijeti skučenost i prisutnost ljudi, a pritom su mirnije jedinke imale prednost za dugotrajniji orbitalni let.
I iza odabira ženki krio se posve praktičan razlog. Njihova je anatomija olakšavala postavljanje opreme za prikupljanje izlučevina, a za mokrenje nisu morale podizati nogu, što je u maloj kabini bilo važno. Ni izgled nije bio nevažan: svijetla dlaka olakšavala je snimanje, dok je javnosti trebalo predstaviti lice koje će pamtiti. U istraživanju povjesničarke Amy Nelson, objavljenom u časopisu BJHS Themes, izbor pasa otkriva spoj fizioloških zahtjeva, procjene karaktera i dugog iskustva sovjetske znanosti u radu s tim životinjama. Lajka se izdvojila mirnoćom i prilagodljivošću. Zvali su je i Kudrjavka, odnosno Kovrčica, a ime pod kojim će je upoznati svijet povezano je s ruskom riječi za lajanje. Uz nju je pripremana Albina, zamjenska kandidatkinja. U nekim povijesnim izvorima spominje se kako je Albina pošteđena zato što je imala štence i bila posebno draga njegovateljima, no to nitko nije želio službeno potvrditi.
Put od ulice do rakete vodio je kroz prostor koji se postupno smanjivao. Biologinja Adilja Kotovskaja, koja je sudjelovala u pripremama, desetljećima kasnije opisivat će kako su pse privikavali na sve manje kaveze, sve dok nisu mogli boraviti u uvjetima nalik onima u kabini dugoj samo osamdesetak centimetara. Izlagali su ih buci i centrifugi koja je oponašala opterećenja pri lansiranju, a morali su prihvatiti i posebnu želatinoznu hranu. U razgovoru za AFP, objavljenom na Phys.org-u, Kotovskaja se prisjetila Lajkine pitomosti i znatiželjnog izraza. Te je osobine bilo lako zavoljeti, ali upravo su je one činile prikladnom za zadatak koji joj je određen. Životinja koja se bolje prilagođavala ljudskim zahtjevima imala je veće izglede da bude izabrana za put bez povratka.
Pripreme su uključivale i medicinske zahvate kako bi se mogli pratiti otkucaji srca, disanje i drugi pokazatelji tjelesnog stanja. Na fotografijama su psi izgledali kao maleni putnici u posebno izrađenim odijelima, no ispod te gotovo simpatične slike nalazila se složena veza tijela, senzora, žica i remenja. Odjeća je držala opremu na mjestu i omogućavala pričvršćivanje životinje u kabini; svaki je pokret trebalo uklopiti u prostor koji je čovjek unaprijed izmjerio. Tri dana prije lansiranja Lajku su smjestili u njezinu kabinu. Dok je čekala polazak, hladnoću su ublažavali dovodom toplog zraka kroz crijevo. Ljudi koji su dotad pratili njezine reakcije, hranili je i dodirivali sada su morali obaviti posljednje provjere, iako su znali da je od nje dijeli samo još zatvaranje poklopca. Jazdovski joj je prije toga pružio kratko iskustvo obiteljskog doma; Kotovskaja je sačuvala sjećanje na oproštaj.
- Molila sam je da nam oprosti - rekla je za AFP, prisjećajući se da je zaplakala dok ju je posljednji put milovala. Šest desetljeća nakon leta još je u njemu vidjela znanstveni doprinos, ali se u njezinu sjećanju uz taj doprinos zadržala i potreba da se obrati upravo Lajki.
Raketa je uzletjela 3. studenoga, u 5.30 sati po moskovskom vremenu. Na Zemlji su instrumenti bilježili nagli porast pulsa i ubrzano disanje. Iza rečenice da je lansiranje uspjelo nalazilo se maleno tijelo izloženo buci, vibracijama i snažnom ubrzanju, a zatim bestežinskom stanju za koje ga nikakva priprema nije mogla potpuno pripremiti. Lajka je ipak stigla u orbitu živa. Njezini su životni pokazatelji znanstvenicima pružili podatke koje su tražili, dok se u zatvorenoj kabini počeo razvijati problem koji nisu mogli otkloniti sa Zemlje. Sustav održavanja temperature nije uspijevao očuvati podnošljive uvjete. Kabina se pregrijavala, a Lajka je, vjeruje se, uginula već tijekom prvih sati leta. Kako piše NASA, zbog nedostatka vremena nije bio razvijen sustav koji bi omogućio povratak kujice na Zemlju, a ni uvjeti u letjelici nisu bili primjereno pripremljeni za dugotrajan boravak u svemiru. Čak i da je hlađenje radilo kako su očekivali, sretan završetak za nju jednostavno nije bio opcija. Svijet tada nije znao sve te detalje. Sovjetska su priopćenja održavala dojam da malena svemirska putnica živi danima, a s vremenom su se širile različite verzije njezina kraja, uključujući onu o mirnoj smrti nakon završetka pokusa. Godine 2002. stručnjak Dimitrij Malašenkov iznio je podatke prema kojima je pregrijavanje završilo njezin život već nekoliko sati nakon polijetanja.
Ni naknadno otvoreni dokumenti nisu uklonili sve nejasnoće. Povjesničar svemirskih letova Anatolij Zak u tekstu ''Laika Declassified'' upozorava na fragmentarne podatke i proturječja: u izvještaju sovjetskom vrhu zabilježena je temperatura do 43 Celzijeva stupnja, ali postoje i tvrdnje o kasnijim signalima srčane aktivnosti čija je pouzdanost upitna. Zato se njezin posljednji trenutak ne može opisati sigurnošću koju sugeriraju popularne priče s precizno navedenim satom smrti. No nema sumnje da je za Lajku kobno bilo pregrijavanje te da je njezin boravak u svemiru bio kratkotrajan.
Dok su državne institucije slavile, dio javnosti u Lajki je vidio biće kojem je učinjena nepravda. U Velikoj Britaniji su se pobunile organizacije za zaštitu životinja, a pred Ujedinjenim narodima u New Yorku prosvjedovali su ljubitelji pasa sa svojim ljubimcima. Njezina je sudbina prelazila granice hladnoratovskih tabora jer je pitanje bilo razumljivo i ljudima koji o raketama nisu znali ništa: zašto poslati psa u svemir ako ga se ne namjerava vratiti? Američki su mediji za Lajku smislili i nadimak ''Muttnik'', spajajući riječ za psa mješanca sa Sputnjikom. No iza dosjetke stajala je ozbiljna spoznaja o sovjetskoj prednosti. Za budućeg čelnika američkog centra za svemirske letove s ljudskom posadom Roberta Gilrutha, prisjeća se NASA, pas u orbiti bio je jasan znak da slijedi pokušaj slanja čovjeka. Lajka je istodobno postajala predmetom suosjećanja i najavom sljedećeg velikog nadmetanja.
Sputnjik 2 ostao je iznad Zemlje dugo nakon što je njegova putnica uginula. Prestao je slati podatke u studenome, a 14. travnja 1958. izgorio je pri povratku u atmosferu, s njezinim ostacima u sebi. Sovjeti su nastavili razvijati svoj svemirski program i slati životinje u svemir. Većina je imala više sreće od nesretne Lajke. Tako su se u kolovozu 1960. Belka i Strelka vratile žive iz orbite, a u travnju 1961. Sovjeti su u orbitu poslali i prvog čovjeka, Jurija Gagarina. Povijest svemirskih letova dobivala je nove junake i, napokon, povratke koje Lajkina misija nije nudila.
Njezino je lice ostalo na poštanskim markama, u knjigama i pjesmama, a 11. travnja 2008. u Moskvi joj je otkriven spomenik pokraj vojne istraživačke ustanove povezane s pripremama leta. Pas na vrhu rakete dobio je trajno mjesto u gradu s čijih je ulica nekoć odveden. Oleg Gazenko, jedan od ključnih ljudi sovjetske svemirske medicine, godinama kasnije govorio je da mu je s odmakom sve više žao zbog njezine sudbine. Ta naknadna tuga nije mogla promijeniti ishod, ali je uz službenu priču o uspjehu ostavila i ljudsko priznanje da postignuće ne zatvara svako pitanje. Lajka nije mogla razumjeti zašto su ruke koje su je hranile i milovale naposljetku zatvorile njezinu kabinu. Upravo zato od njezine priče ostaje nešto što nadživljuje rekorde, obljetnice i zastave: sjećanje na malo biće koje je ljudima vjerovalo, dok su oni već znali kamo ga šalju.
