• Politika i društvo
143 prikaza

Pljačkao, ubijao i postao legenda. Prije smrti je Napoleonu dao ponudu...

1/5
Wikipedia
Na današnji dan 1803. godine u Mainzu je giljotiniran Johann Bückler, zloglasni Schinderhannes. Njemačka ga pamti kao svojega Robina Hooda, premda povijesni dokumenti otkrivaju mnogo mračniju priču

Tri dana nakon što je Johann Bückler giljotiniran u Mainzu, iz Pariza je krenula obavijest o sudbini njegove molbe za pomilovanje. Napoleon Bonaparte, tada prvi konzul Francuske Republike, potvrdio je odluku da se molba odbija. Bückler je u njoj ponudio pogodbu kakvu je mogao smisliti čovjek samo koji se s godinama naučio izvlačiti iz raznih nevolja. Ako mu dopuste da živi, borit će se za Francusku protiv Engleza, obećao je u molbi. Zamišljao je čak kako će jednom otac pripovijedati sinu o razbojniku kojemu je Bonaparte pružio priliku da pogine kao vojnik i bio je uvjeren kako će tu priču budući naraštaji još dugo prepričavati.

KAKVA NEPRAVDA 360° Bez njenog izuma danas ne možemo: U biznisu vrte milijarde, a njoj ni centa

U Mainzu je Bücklerov kraj vidjelo mnoštvo. Na javnom pogubljenju 21. studenoga 1803. pod giljotinom je u istom danu završilo dvadeset ljudi. Najpoznatiji među njima bio je upravo Johann Bückler, mladić iz siromašne obitelji kojemu povjesničari ni danas ne mogu pouzdano utvrditi godinu rođenja. Svi su, međutim, znali njegov nadimak. Schinderhannes (strvinar) je dotad bio i ime s tjeralice i junak priča koje su kolale rajnskim krajem. Jedna od najdugovječnijih govorila je da je bogatima uzimao kako bi davao siromašnima. Njezin se najzanimljiviji trag može slijediti do jednoga seoskog plesa, piše portal Rheinische Geschichte.

U Griebelschiedu, selu u kraju u kojemu je Bückler pljačkao i iznuđivao novac, 1800. održan je javni ples koji će ostati upamćen kao Räuberball, odnosno razbojnički bal. Povjesničar i arhivist Wolfgang Dobras navodi da ga je priredio sam Bückler. Udo Fleck, koji je proučavao rajnske razbojničke družine, prenosi zapis o djevojkama iz okolice koje su s razbojnicima plesale i pile do kasno u noć. Čovjek za kojim se tragalo mogao je, dakle, prirediti zabavu i računati da će ljudi doći. Mogao je računati i da će ga te večeri pustiti na miru.

 | Author: Wikipedia Wikipedia

Kronologija muzeja u Simmernu smješta ples potkraj kolovoza, nekoliko dana nakon iznude i prepada na Židove u Hottenbachu. Iz zapisa se ne može ustanoviti čijim je novcem plaćeno piće u Griebelschiedu. Zna se, međutim, da su iste družine u istom kraju mogle nastupati gotovo javno i da su u pojedinim selima računale na to da napadnutim židovskim susjedima nitko neće priskočiti u pomoć. Dobras upravo u tome vidi jedan od razloga njihove smjelosti. I tu ne staju priče o njegovoj bliskosti s običnim pukom, čak i dobroti. Već 1805., samo dvije godine nakon Bücklerova pogubljenja, u Pragu je tiskan anonimni životopis u kojem se pripovijeda kako je Schinderhannes jednoj starici nadoknadio novac za koji ju je zakinuo trgovac stokom, a potom isti iznos naplatio od trgovca. Povjesničar Udo Fleck u spisima nije našao potvrdu te zgode, ali ona pokazuje koliko se rano uz razbojnikovo ime vezala predodžba o čovjeku koji je znao stati na stranu onih koji su se teško mogli izboriti za sebe.

SABLASNI TROFEJI Politika i društvo Od kože mrtvaca izrađivali su korice za najdraže knjige

Nadimak koji će završiti na kazališnim plakatima Bückler je dugovao zanatu koji je učio kao mladić. Schinder je bio čovjek zadužen za uklanjanje uginulih životinja i skidanje njihove kože, posao koji je nosio snažnu društvenu stigmu. Bücklerov otac radio je taj posao, a u obitelji je bilo i ljudi povezanih s krvničkim zanatom. Otac je neko vrijeme služio u carskoj vojsci, potom dezertirao, a obitelj je često mijenjala mjesto boravka. Johann je još kao šegrt ukrao kože svojemu majstoru u Bärenbachu i zbog toga dobio javne batine. Poslije je tvrdio da ga je kazna duboko obilježila, navodi se u Deutsche Biographie. U ranim godinama krao je konje i stoku. Među ljudima s kojima je tada išao u krađe bio je Jakob Fink, kojega su zbog boje kose zvali Crveni Fink. Potkraj 1797. obojica su sudjelovala u premlaćivanju Niklasa Rauschenbergera, čovjeka poznatog po krađama konja, koji je podlegao ozljedama. Sljedeće je godine u Soonwaldu ubijen Simon Seligmann iz Seibersbacha. Na ispitivanju je Bückler za ubojstvo optužio svojega sudruga Petera Petryja, poznatog kao Crni Peter. Priznao je da je mrtvom Seligmannu uzeo dragocjenosti.

Ugled među razbojnicima donijela mu je i sposobnost da pobjegne iz zatvora. Izmaknuo je vlastima u Kirnu i Saarbrückenu, a u veljači 1799. zatvoren je u kulu u Simmernu, koja je slovila kao osobito sigurna. U kolovozu je pobjegao i odande. Svaki takav bijeg produljivao mu je slobodu i hranio priče o mladiću koji može nestati čim ga se uhvati. Kula je poslije dobila njegovo ime. U njoj se danas može pogledati izložba o čovjeku koji je pronašao način za nevjerojatan bijeg. Pod izrazom ''Schinderhannesova banda'' krije se više družina različita sastava. Ljudi su se okupljali radi pojedinog prepada pa se razilazili, a Bückler je znao djelovati i pod tuđim vodstvom. Pri napadu na poštansku postaju u Würgesu 1801. ekipu je vodio Abraham Picard iz takozvane Nizozemske bande, u kojoj je bilo mnogo Židova. Bückler je sudjelovao u prepadu, a potom se, prema biografiji na portalu Rheinische Geschichte, domogao i dijela Picardova plijena pa otišao. Takva suradnja i takav razlaz govore dosta o njegovu poslu. Izgledna zarada mogla je spojiti ljude koji se u sljedećoj prilici više nisu imali razloga držati zajedno.

 | Author: Wikipedia Wikipedia

Na popisu žrtava, uz trgovce, bili su i seljaci. Dobras opisuje prepad kod Schloßböckelheima u kojemu je družina zaustavila skupinu seljaka i židovskih trgovaca. Kad kod njih nije našla vrijedan plijen, prisilila ih je da se izuju i bace obuću na hrpu. Pregledali su cipele u potrazi za skrivenim dragocjenostima, a zatim promatrali kako se ljudi grabe za obuću. Taj je događaj u prepričavanju postao ''bitka čizama'', jedna od navodno komičnih razbojnikovih pustolovina. U muzejskoj kronologiji odmah poslije takvih zgoda slijede pisma kojima je iznuđivao novac, upadi u kuće i napadi sa smrtnim ishodom, navodi Regional Geschichte. 

Ban Josip Jelačić MAGNET ZA ŽENE 360° Ban Josip Jelačić pogrešno je liječen od sifilisa. Zato je oćelavio

U Laufersweileru je u travnju 1801. napadnut židovski trgovac Isaak Moses, pri čemu su razbojnici prigrabili bogat plijen, a već sutradan su ga podijelili na Lembergu kod Oberhausena, među sudionicima prepada. Tako izgleda jedan od rijetkih trenutaka u kojima možemo pratiti što se s otetim doista dogodilo. S druge strane, oduševljenje razbojnikom također je imalo svoje granice. Stanovnici Staudernheima i Waldgrehweilera oduprli su se družini, a vlasti s obiju strana Rajne postupno su pojačale suradnju. Bückleru je bijeg preko rijeke dotad često kupovao vrijeme. Prostor u kojem se mogao slobodno kretati sada se sužavao. Kad je potkraj svibnja 1802. zaustavljen na desnoj obali Rajne, Bückler se nije mogao valjano identificirati. Ondje se dotad znao predstavljati kao putujući trgovac Jakob Ofenloch. Tom prilikom otkriven je njegov pravi identitet pa je preko Frankfurta izručen francuskim vlastima u Mainzu. Tijekom istrage odgovarao je na stotine pitanja i mnogo toga priznao, nadajući se da će suradnjom spasiti život. U rujnu 1803., više od mjesec dana prije otvaranja javnog suđenja, liječnik Jakob Fidelis Ackermann već je pozivao frankfurtskoga kolegu da dođe u Mainz na Bücklerovo pogubljenje. Toliko se izvjesnim činio ishod.

 | Author: Holger Weinandt Holger Weinandt

Na dan otvaranja procesa, 24. listopada 1803., optuženike su povezane dugim lancem proveli do kneževske palače, kroz mnoštvo koje se okupilo uz put. Pred sudom ih je bilo 68. Među njima je bila Juliana Bläsius, zvana Julchen, koju je Bückler upoznao na plesu o Uskrsu 1800. Rodila mu je sina u zatvoru i osuđena je na dvije godine tamnice. Slikar Karl Matthias Ernst, koji je po nalogu predsjednika suda portretirao optuženike, naslikao je i Julianu s djetetom. Uz portrete muškaraca poznatih po nadimcima poput Crnog Jonasa ili Husarskog Philippa ostao je tako sačuvan i portret žene koja je nadživjela razbojnika za gotovo pola stoljeća.

Priče o Schinderhannesu izlazile su iz tiska dok je još bio živ. Hunsrück-Museum čuva izdanje o njegovu životu iz 1802., godine njegova uhićenja. U 19. stoljeću učvrstio se lik plemenitog razbojnika koji dijeli plijen, a uz njega i lik borca protiv Francuza, premda je u svojoj molbi upravo Francuskoj nudio vojničku službu. Carl Zuckmayer izveo je 1927. priču na pozornicu i poslije se prisjećao da je publika u završnim prizorima plakala. U filmu iz 1958. Bücklera je glumio Curd Jürgens, a Julchen Maria Schell. Gledatelji su tako mogli upoznati čovjeka koji voli, prkosi i gubi život, dok su imena ljudi koje je njegova družina opljačkala uglavnom ostala u spisima i zavičajnim kronikama. U Griebelschiedu se do kasno plesalo s čovjekom kojega su vlasti tražile. Taj detalj vrijedi istaknuti jer objašnjava dio njegove privlačnosti i bez priče o vrećama novca koje je navodno podijelio sirotinji.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.