Iz zemlje su prvo izronile svinjske kosti. Neupućenom tragaču moglo bi se učiniti da je naišao na raku u kakve su u to vrijeme seljaci u zapadnoj Slavoniji zakopavali kosti uginulih životinja, tzv. mrcinište. No, tog 9. siječnja 1992. godine tragači u Rakovom Potoku nedaleko od Pakraca bili su pripadnici vojne policije i Policijske uprave Bjelovar, na čelu s glavnim istražiteljem Tihomirom Trnskim. Pa nailaskom na svinjske kosti nisu odustali, baš suprotno od onoga na što su vjerojatno računali oni koji su ondje zakopali leš velike krmače. Kada su maknuli svinjske ostatke, prisutne je dočekao strašan prizor. U hladnoj zemlji nabacana su bila tijela dvadesetorice hrvatskih branitelja stradalih četiri mjeseca ranije u zlokobnoj kući na broju 55 u Kusonjama.
Već na prvi pogled bilo je jasno da su branitelji, mahom Bjelovarčani, prošli kroz nezamislivu torturu. Ruke i noge nekima su bile vezane žicom, pojedincima su nedostali prsti, stopala, imali su vidljive ozljede lubanje, intimnih dijelova tijela… Kasniji obdukcijski nalazi potvrdit će da je 18 pripadnika bjelovarske A satnije i dvoje policajaca, pripadnika MOSOR-a, 8. i 9. rujna 1991. godine prošlo pakao. Da je mučenje krvnicima bilo prioritet potvrđuje i činjenica da su na izmučenim tijela još uvijek bile osobne stvari pokojnika – osobni dokumenti, krunice, lančići, lijekovi, prstenje, satovi… Neki su u trenutku otvaranja masovne grobnice još uvijek kucali.
Osnovna priča o Kusonjama, jednom od najšokantnijih događaja iz Domovinskog rata, svima je poznata. Tog kobnog 8. rujna 1991. 17 pripadnika A satnije iz obrambenog punkta Vladikini Dvori krenulo je izvidnicu prema Kusonjama, četničkom uporištu iz kojeg je svakodnevno granatiran Pakrac. Bjelovarčanima su se pridružila i dvojica pripadnika MUP-a, posebne jedinice policije MOSOR. Iako se činilo kako je selo prazno, nije bilo tako. Branitelji su upali u zasjedu, iz improviziranog BOV-a kojim su ušli u selo uspjeli su pobjeći u kuću na broju 55 iz koje su neko vrijeme pružali otpor, no na kraju su svi toga i idućeg dana izgubili život, kao i jedan branitelj u neuspješnom pokušaju proboja hrvatskih snaga odnosno oslobađanja zarobljenih Bjelovarčana.
Godinama je članove obitelji stradalih, njihove suborce, povjesničare i poznavatelje Domovinskog rata mučio niz pitanja. Zašto su tog 8. rujna 1991. branitelji uopće krenuli u Kusonje? Tko ih je onamo poslao? Je li moguće da je u svemu prste imala ''peta kolona'' i da ih je netko izdao četnicima? Kako su se među Bjelovarčanima iz A satnije našla dvojica pripadnika MOSOR-a? Koliko ih se spasilo smrću, a koliko je doživjelo gore od toga – zvjersko mučenje u režiji čitavog četničkog sela?
Na dio tih pitanja odgovore bi trebao dati dokumentarno-igrani film ''Pamtimo vas – Kusonje 1991.'', koji sadržajno potpisuju povjesničari Marin Sabolović i Borna Marinić, a producira Tibor Javurek. Uoči godišnjice stradavanja objavljen je trailer, dok je premijera najavljena za 25. rujna ove godine u Bjelovaru, odakle je bila većina stradalih. Sabolović, i sam Bjelovarčanin, četiri je godine proučavao ovu temu i planirao film, no kaže kako nije htio ulaziti u projekt bez blagoslova članova preminulih.
Na mjestu zlokobne kuće na broju 55 izgrađena je kapelica
''To je bilo najvažnije od svega. Okupili smo ih, izložili im plan i tek nakon što su se svi složili s našom idejom kako je vrijeme da se dozna prava istina o Kusonjama, krenuli smo s projektom'', priča Sabolović za Express, dodajući kako cilj filma nije samo rekonstruirati ono što se dogodilo 8. i 9. rujna 1991. godine nego i prikazati i sve ono što je tragediji prethodilo, ali i mjesece neizvjesnosti nakon nesreće, tijekom kojih su obitelji poginulih živjele između glasina, očaja i nade da je barem netko preživio.
Snimanje je trajalo godinu dana, no tome su prethodile četiri godine istraživanja, čitanja dokumenata i razgovora s ljudima koji su bili neposredni svjedoci događanja na pakračkom ratištu.
''Kroz istraživanje i snimanje došli smo do nekih novih spoznaja, ali još je važnije što smo uspjeli razjasniti pojedine priče koje su se godinama uzimale gotovo kao činjenice. Film bi zato mogao biti svojevrstan korektiv dosadašnjem narativu o Kusonjama. Od svih smo sugovornika tražili da govore isključivo o onome što su osobno vidjeli, čuli i doživjeli. Nismo prihvaćali ono što je netko poslije načuo ili zaključio na temelju tuđih priča. Kada se toliko godina prepričava isti događaj, činjenice se lako pomiješaju s pretpostavkama, a pretpostavke s vremenom počnu zvučati kao istina'', objašnjava Sabolović.
Upravo su tako, dodaje, na različite načine interpretirani razlozi i motivi odlaska A satnije u Kusonje, pri čemu se vrlo često spominje izdaja ili pak rezultat rada kontraobavještajne službe. Međutim činjenice ukazuju na nešto sasvim drugo. Na to će pitanje odgovor, kaže Sabolović, dati upravo ovaj dokumentarni film.
Branitelji stradalu u Kusonjama
''Takve priče putuju poput pokvarenog telefona. Naša metodologija bila je jednostavna: sve što je ostalo na razini ''možda'' nije moglo ući u film. Netko će zbog toga reći da smo bili previše oprezni, možda čak i preblagi. No, nismo željeli stvarati još jednu teoriju. Željeli smo odvojiti ono što možemo dokazati od onoga što nikada nećemo moći saznati jer istina je ipak zakopana s hrvatskim braniteljima, barem u kontekstu dokaza s kojima raspolažemo. Međutim, ima tu još otvorenih pitanja, vjerojatno i dokumentaristike, ali o tome nije zahvalno govoriti'', kaže.
Najteži dio toga posla bila je činjenica da iz kuće na broju 55 nije izašao nijedan svjedok koji bi mogao ispričati posljednje sate njezinih branitelja. Rekonstrukcija se zato oslanjala na sudske spise, iskaze pripadnika hrvatskih snaga koji su se nalazili u blizini, kasnija saslušanja osumnjičenih, obdukcijske nalaze i raspored pronađenih tijela.
Legendarni TOP1 u kojem su branitelji ušli u Kusonje
''Citirat ću prof. Antu Nazora koji je rekao kako, kada rekonstruirate nešto iz srednjeg vijeka, možete pogriješiti i malo će vam tko to zamjeriti. Ovdje govorimo o živim ljudima, o djeci poginulih i suborcima koji se sutra moraju susresti na ulici. Film nekome može promijeniti pogled na ono što se dogodilo. Zato je odgovornost bila golema. Istinu o svakoj minuti njihove posljednje noći nećemo nikada znati jer su je ponijeli u grob. Ali ono što znamo morali smo prikazati što točnije'', govori Sabolović.
Posebnost filma nije samo u istraživačkom pristupu nego i u ljudima koji se pojavljuju u igranim prizorima. Poginule branitelje utjelovila su njihova djeca, zetovi i nećaci. Među njima su bili braća Hrvoje i Marko Grubeša, sinovi poginulog Petra Grubeše, zatim braća Mario i Mihael Benkus, sinovi Nikole Benkusa, zet Miroslava Černaka, nećak Ivana Palića... Nisu bili statisti, naglašava Sabolović, koji bi tek ispunjavali kadar i ponavljali unaprijed zadane pokrete. Na njihovim licima održavalo se nešto što nijedan profesionalni glumac ne bi mogao naučiti.
''Kada ih pogledate, vidite da oni ne glume samo neku ratnu situaciju. Iza svakog izraza stoji osobna priča. Zbog toga smo pri montaži imali potpuno drukčiji problem od onoga koji smo očekivali. Nismo se pitali koju scenu staviti u film, nego koju izbaciti. Gotovo svaka nosila je emociju koju nije bilo moguće ponoviti'', govori Sabolović.
Hrvoje Grubeša, sin poginulog branitelja Petra, tijekom prvog dijela snimanja pokušavao je, kaže, potpuno isključiti osjećaje. Kada bi postalo preteško, prisilio bi se razmišljati o zadatku koji mora odraditi. U jednom trenutku ipak se povukao i propustio dio kasnijih snimanja.
''Svega mi se skupilo. Morao sam stati, odmaknuti se i misliti na svoju obitelj. Dok smo snimali, ponavljao sam sebi da trebam biti profesionalan. Kad bi postalo teško, sjetio bih se što su naši očevi prošli u Kusonjama. Ja sam živ i zdrav, mogu nakon svega otići kući. Oni nisu mogli. Ta me misao svaki put podignula i natjerala da stisnem zube'', priča Hrvoje.
Oca Petra gotovo se i ne sjeća. Imao je godinu i pol kada je poginuo, dok su njegovu bratu Marku bile četiri godine. Majka je godinama nastojala zaštititi sinove od najtežih priča. Hrvoje je prvi put otišao u Kusonje tek kao mladić, kada je o svemu počeo ozbiljnije razmišljati.
''Svakog rujna osjećao se neki nemir u kući, iako se o njemu nije govorilo. Mama me kasnije znala pitati hoću li ići na obljetnicu, a ja dugo nisam bio spreman. Već u odrasloj dobi počeo sam shvaćati zašto se tih dana osjećam tako. Tada sam odlučio ići na komemoracije i sam sebi sam rekao kako to neću činiti samo zbog oca nego i zbog svih njegovih suboraca. O detaljima svega što se dogodilo mama i ja ozbiljnije smo razgovarali tek prije nekoliko mjeseci. Sve je to desetljećima nosila u sebi'', govori.
Petar Grubeša u sretnijim danima sa suprugom i sinovima
Hrvoje se u međuvremenu bacio na detaljno proučavanje svega vezanog uz Kusonje. Tijekom posljednjih nekoliko godina skupio je preko 10 gigabajta materijala o slučaju, obavio niz intervjua i, što je možda i najvažnije, ''raščistio'' neke stvari sam sa sobom.
''Nakon ekshumacije godinama su prepričavale razne priče koje su opterećivale obitelji. Recimo, za mojeg oca se pričalo da su mu četnici osakatili intimne dijelove tijela, godinama su u to vjerovali i neki članovi naše obitelji. Došao sam do izvješća o njegovoj obdukciji, dva mjeseca sam skupljao hrabrost da ga otvorim. Kad sam konačno to učinio i shvatio da priče o sakaćenju mog oca nisu točne, pao mi je kamen sa srca'', kaže Grubeša.
Otvoreno kaže kako je tragedija u Kusonjama obilježila njegovu obitelj za čitav život.
''Moj djed je umro od tuge za ocem uoči Božića 1991. godine. Nije dočekao pronalazak sina, sve je to za njega bilo previše. Baka je još živa, ona mi je i dala predmete koji su pronađeni uz našeg oca. To me i potaknulo da krenem ozbiljno istražiti ovu temu'', kaže Hrvoje.
A ta istraga otkrila je podatke koje kao dijete nije mogao znati. Doznao je, primjerice, da je otac nekoliko dana prije odlaska bio bolestan i prehlađen. Spavao je uz prozor na punktu, ali se, unatoč bolesti, tog kobnog 8. rujna 1991., na blagdan Male Goste, pridružio suborcima. Takve sitnice ne mijenjaju ishod tragedije, no sinu vraćaju djeliće čovjeka kojeg nije stigao upoznati.
Mario Benkus svojeg se oca Nikole sjeća mnogo jasnije. Imao je 18 godina kada se dogodila tragedija. Sjeća se njegova odlaska, okupljanja i druženja pripadnika satnije u društvenom domu na Križevačkoj cesti u Bjelovaru, kao i posljednjih telefonskih razgovora.
''S ocem smo se posljednji put čuli 7. rujna. Bio je dobro, no rekao nam je da se iz smjera Kusonja neprestano puca po Pakracu'', prisjeća se Mario.
Nikola Benkus posljednji se put obitelji javio 7. rujna 1991.
Iako su i sljedeće večeri očekivali njegov poziv, Nikola se više nije javio.
''Tada je počela agonija. Nitko ništa nije znao, nismo dobili nikakvu službenu obavijest, dobivali smo informacije od očevih suboraca i tako pomalo slagali sliku. Govorilo se da su upali u zasjedu, da su ubijeni. Bili smo u šoku'', prisjeća se Mario Benkus.
Ipak, u mjesecima koji su uslijedili, obitelji nisu gubile nadu. Počele su se pojavljivati i druge informacije.
''Bilo je svega, u domove branitelja dolazili su razni ljudi koji su govorili da se nekoliko branitelja uspjelo izvući i pobjeći preko Pakre. Gledali smo fotografije zarobljenika iz logora, tražili poznato lice i nadali se da je možda završio na Manjači ili nekom drugom logoru. Čak i kada je otkrivena grobnica, čovjek se još pokušava uhvatiti za nadu. Tek su obdukcija i predmeti pronađeni uz tijela ugasili posljednju nadu da će se moj otac vratiti'', priča Mario.
Dio obitelji osobne predmete poginulih dobio je odmah nakon obdukcije, a nekoliko njih tek godinama kasnije. Benkusovi su Nikolin sat, krunicu, oznaku postrojbe i hrvatsku šahovnicu s odore primili tek prošle godine. Predmeti su vraćeni obiteljima nakon što su slučajno otkriveni tijekom obnove Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu.
''Kada su nam ih predali, nastala je potpuna tišina. Teško je opisati riječima što se događa u čovjeku kada nakon više od trideset godina primi sat koji je njegov otac nosio posljednjeg dana života. Sat moga oca pokazivao je datum i vrijeme. Stao je 8. rujna 1991. u 8:45'', priča potreseno Benkus.
Upravo su ti predmeti postali dio filma ''Pamtimo vas''. Članovi obitelji koji glume stradale branitelje na sebi nose satove, krunice, prstenje, lančiće i oznake pronađene u masovnoj grobnici.
''Nemoguće je opisati taj osjećaj, kad čovjeku na ruku stavljate sat njegova poginulog oca. Zatim ga ne setu još morate poprskati umjetnom krvlju i zatražiti da legne kao mrtav. To su mi bili možda najpotresniji trenuci na snimanju'', priznaje Sabolović.
Stavljanje predmeta koji su pronađeni na tijelima branitelja na članove njihovih obitelji bilo je izuzetno emotivno, kaže Sabolović
Još potresnije bilo je ''glumcima''.
''Najteža mi je bila scena u kojoj glumimo da smo već ubijeni i u kojoj nas trpaju na kamion. Znao sam da moram biti miran, a srce mi je htjelo iskočiti iz grudi. Moram glumiti mrtvog oca, a kroz glavu mi prolazi sve što sam pročitao u obdukcijskim nalazima. Ne mogu prestati drhtati jer znam da je moj otac kroz sve to stvarno prošao. I onda, baš zbog toga, skupio sam snage i pribrao se. Svi smo željeli dostojno prikazati naše očeve i njihove suborce. Osjećali smo golemu odgovornost, nismo glumili izmišljene likove nego njih, naše ljude, njihove posljednje borbe i njihove posljednje trenutke. Vjerujem da su, kroz predmete koje smo nosili i emocije koje smo osjećali, oni zaista na neki način bili s nama'', govori Benkus.
Autori su nastojali postići vjerodostojnost i u svakom drugom detalju. Rekonstruirani TOP 1 napravljen je na istom tipu kamiona i od materijala kakvi su korišteni 1991. godine. Oružje je posuđeno iz muzejskih zbirki, odore su rekonstruirane prema fotografijama, a članovi obitelji sami su nabavljali dio opreme i druge predmete potrebne za scene.
U filmu govore članovi tadašnjeg Kriznog štaba, suborci, pripadnici vojske i policije i obitelji. Grobnica u Rakovom Potoku bila je prva obrađena masovna grobnica u Domovinskom ratu, zbog čega su se i vojni policajci, obducenti i istražitelji suočili s nečim za što tada gotovo nitko nije bio pripremljen.
Nikola Benkus pronađen je sa žicom oko nogu i bez stopala. Njegovu sinu ni danas nije jasno kakva je mržnja potrebna da bi se ranjenom i zarobljenom čovjeku učinilo nešto takvo.
''To nisu činili samo pripadnici paravojnih postrojbi. U zlostavljanju su sudjelovali i obični mještani, ljudi iz susjedstva. Naši očevi došli su braniti Pakrac i zaustaviti granatiranje. Čak ni kada su bili ranjeni i zarobljeni, nitko se nad njima nije sažalio. To nisu postupci koje čovjek može razumjeti. Možete ih dokumentirati, možete ih opisati na sudu, ali ne možete shvatiti što nekoga navede na takvu okrutnost'', govori Benkus.
Pred hrvatskim pravosuđem postupak je vođen protiv petorice optuženika, no pravomoćno su osuđena četvorica. Luka Krajnović i Veljko Svakidan dobili su po 15 godina zatvora, a Gojko Damjanović i Željko Ljubičić po deset godina. Peta osoba kojoj se sudilo nije pravomoćno osuđena. Tako je za zločin u kojem je, prema iskazima i sudskim materijalima, sudjelovao mnogo veći broj ljudi kazneno odgovarala tek nekolicina njih.
Dio predmeta tek je lani vraćen obiteljima
Benkus se dobro sjeća suđenja u Požegi. Sjeća se optuženika koji su se smijali dok su se u sudnici iznosili detalji o mučenju i ubojstvima.
''U sudnici su sjedile majke, supruge i djeca ubijenih, a oni su se smijali. Nakon rasprave smo izašli van, u jednom trenutku je pored nas prošao kombi s optuženima. Cerili su se i kroz prozor nam pokazivali tri prsta. Mi nismo smjeli ništa učiniti ni odgovoriti jer bi se odmah pokušali prikazati kao žrtve. Te prizore ne zaboravljate. Ipak, osuđujuće presude barem su dokaz da zločin nije ostao potpuno bez imena i kazne'', govori.
No, većina onih koje obitelji smatraju odgovornima nikada nije sjela na optuženičku klupu. Dio njih napustio je Hrvatsku, no dio i dalje živi u zapadnoj Slavoniji. Dio je pak umro, baš kao i dio članova obitelji ubijenih. Tako da dio predmeta pronađenih u Zavodu za vještačenje nije imao kome biti vraćen. Preuzela ih je Udruga obitelji poginulih branitelja Domovinskog rata "Kusonje 1991-1993''.
U Kusonjama, na mjestu zlokobne kuće na broju 55 izgrađena je kapelica u kojoj se svake godine 8. rujna, na blagdan Male Gospe, održava komemoracija za 20 stradalih 1991. godine, ali i troje pripadnika 105. brigade HV-a koji su na istome mjestu poginuli 8. rujna 1993., kada su četnici na mjestu komemoracije postavili minu. Članovi udruge imaju još jednu želju.
-Voljeli bismo da se uz kapelicu izgradi spomen-soba u kojoj bismo izložili predmete vezane uz ovaj događaj, a u tome nas je nedavno podržalo i Ministarstvo hrvatskih branitelja. U Kusonje već sada svake godine dođe oko 4000 djece, ovime bismo zaokružili ovu priču – kaže Hrvoje Grubeša koji je nedavno izabran za predsjednika Udruge.
Bit će to, smatraju naše sugovornici, još jedna garancija da priča o Kusonjama nikada neće biti zaboravljena.
