Most Tacoma Narrows čija je izgradnja trebala biti trijumf američkog graditeljstva, od prvih dana neobično se ljuljao. Radnicima je izazivao mučninu, a vozači su preko njega prelazili sa strahom. Kada se 7. studenoga 1940. počeo raspadati, na njemu su još uvijek bili ljudi, automobili i jedan pas.
Gradnja je počela u studenome 1938., a most je svečano otvoren 1. srpnja 1940. Bio je to tada treći najdulji viseći most na svijetu, s glavnim rasponom od približno 853 metra. Ukupna duljina iznosila je oko 1810 metara, a cijeli je projekt stajao približno 6,4 milijuna tadašnjih američkih dolara. Izazivao je divljenje. Konstrukcija je bila vitka, elegantna i neuobičajeno lagana. No to će poslije postati izvor ozbiljnih problema. Kako je objašnjeno na stranicama Washington State Department of Transportation (WSDOT) izgradnja mosta trajala je samo 19 mjeseci, a njegovo otvaranje trebalo je potaknuti gospodarski razvoj cijelog područja. Glavni projektant mosta bio je ugledni američki inženjer Leon Moisseiff, poznat po zagovaranju vitkih i fleksibilnih visećih konstrukcija. Takav pristup omogućavao je uštedu materijala i gradnju elegantnijih mostova, ali se u slučaju Tacome pokazao kobnim.
No tadašnja znanost još nije dovoljno razumjela kako snažan vjetar može djelovati na dugačke i vrlo fleksibilne konstrukcije. Problemi su se pojavili čak i prije službenog otvorenja. Već tijekom završnih radova u svibnju 1940. radnici su primijetili da se kolnik podiže i spušta u valovima. Fotografski dokumentarist James Bashford kasnije je svojoj obitelji pričao kako su radnici sisali limun da bi ublažili mučninu. Unatoč tome, most je otvoren za promet, njegovo ljuljanje čak je postalo lokalna atrakcija. Neki su vozači prelazak doživljavali kao uzbudljivu vožnju, dok su drugi radije izbjegavali most kada bi zapuhao jači vjetar. Inženjeri nisu ignorirali problem. Pokušali su ugraditi hidraulične amortizere i dodatne čelične užadi koje su trebale ograničiti gibanje. Međutim, mjere nisu donijele očekivane rezultate. Profesor Frederick Burt Farquharson sa Sveučilišta Washington dobio je zadatak istražiti ponašanje mosta. Izrađeni su modeli za ispitivanje u zračnom tunelu, a stručnjaci su pokušavali pronaći način da konstrukciju učine stabilnijom. "Već prve noći nakon otvaranja znali smo da nešto nije u redu. Te je noći most počeo galopirati", izjavio je Farquharson, prema dokumentaciji WSDOT-a. Rješenje se tražilo, ali vremena je bilo sve manje. Most je zbog valovitog gibanja dobio nadimak Galloping Gertie.
Leonard Coatsworth tog je četvrtka ujutro automobilom krenuo prema obiteljskoj vikendici na poluotoku zapadno od Tacome, u američkoj saveznoj državi Washington. Na stražnjem sjedalu nalazio se crni koker španijel Tubby, pas njegove kćeri. Put ga je vodio preko mosta Tacoma Narrows, otvorenog samo četiri mjeseca ranije. Coatsworth je bio urednik lokalnog lista Tacoma News Tribune, a sam će za nekoliko trenutaka postati vijest. Most se već ljuljao na vjetru kada je platio mostarinu i nastavio vožnju. Gibanje je postajalo sve snažnije. "Vidio sam kako most Tacoma Narrows danas umire i samo sam Božjom milošću izbjegao da umrem zajedno s njim", napisao je Coatsworth u svjedočanstvu koje je poslije objavio njegov list, a koje danas čuva i prenosi WSDOT. Dok je prolazio pokraj jednog od tornjeva, kolnik se počeo silovito naginjati. Izgubio je kontrolu nad automobilom, zakočio i pokušao izaći. No most ga je odbacio na cestu. "Svuda oko sebe čuo sam kako puca beton. Pokušao sam se vratiti automobilu po psa, ali ponovno sam pao prije nego što sam uspio doći do njega", prisjetio se. Automobil je klizio s jedne na drugu stranu kolnika. Coatsworth je shvatio da mu je jedina mogućnost bijeg prema obali. Puzao je, hvatajući se za rub ceste, dok mu je konstrukcija doslovno izmicala pod rukama i nogama. Kada je napokon stigao na sigurno, okrenuo se i gledao kako se most raspada, a njegov automobil nestaje u dubini.
Taj dan snažan vjetar puhao je preko tjesnaca Tacoma Narrows. Oko 7.30 sati izmjerena je brzina od približno 61 kilometar na sat, a dva sata poslije oko 68 kilometara na sat. Konstrukcija se nije srušilo zbog neke nezapamćene oluje, nego zbog složenog međudjelovanja vjetra i samog mosta. U početku se kolnik podizao i spuštao u valovima, kao što se događalo i ranije. No nešto poslije 10 sati gibanje se promijenilo. Most se počeo uvijati oko svoje uzdužne osi. Jedna strana kolnika dizala se dok se druga spuštala, a zatim bi se smjer gibanja promijenio. Prema rekonstrukciji događaja WSDOT-a, nekoliko minuta nakon 10 sati počelo je izrazito torzijsko gibanje. Samo nekoliko minuta kasnije kolnik se naizmjenično naginjao pod kutom do približno 45 stupnjeva. Čelična konstrukcija izgledala je kao da je izrađena od gume. Upravo tada na mostu se nalazio Coatsworth, ali nije bio jedini. U dostavnom vozilu bili su Ruby Jacox i Arthur Hagen, koji su također morali napustiti vozilo i pokušati se spasiti. No ni hodanje više nije bilo moguće. Morali su puzati, držeći se za izdignuti dio kolnika. "Komadi betona doslovno su izlijetali iz mosta dok se ljuljao, stenjao i savijao. Desecima sam puta pala na kolnik", prisjetila se Jacox.
U jednom trenutku bila je spremna odustati, ali Hagen ju je nastavio vući prema sigurnosti. Dok su ljudi pokušavali pobjeći, na mostu je ostao pas Tubby, zarobljen u Coatsworthovu automobilu. Nekoliko ljudi pokušalo ga je spasiti. Među njima bio je i fotograf Howard Clifford, koji je stigao na mjesto događaja kako bi snimio neobično gibanje konstrukcije. Pokušao je prići automobilu, ali je odustao kada je shvatio da se više ne može sigurno kretati.
Posljednji pokušaj poduzeo je profesor Farquharson. Oko pola 11 uspio je doći do vozila i otvoriti vrata, ali je preplašeni pas ga je ugrizao. Profesor se morao povući i bježati prije nego se cijela konstrukcija uruši. Tubby je ostao u automobilu. Njegova smrt bila je jedina poznata smrtna posljedica urušavanja mosta. Nitko od ljudi nije poginuo, što je gotovo nevjerojatno s obzirom na razmjere katastrofe. WSDOT je nesretnom psu posvetio čak i zasebnu povijesnu stranicu, na kojoj opisuje pokušaje spašavanja i njegovu ulogu u kolektivnom sjećanju na događaj. Za Coatswortha je gubitak psa bio posebno bolan.
Nešto poslije 11 sati katastrofa je ušla u završnu fazu. Betonski dijelovi kolnika počeli su se odvajati i padati u more. Čelični nosači uvijali su se, vijci pucali, a užad koja je držala konstrukciju počela je otkazivati. Zvukovi lomljenja metala i betona miješali su se s hukom vjetra. Oko 11.02 sati odlomio se dio kolnika dug približno 183 metra i pao gotovo 60 metara u dubinu tjesnaca. Za njim su se nastavili urušavati drugi dijelovi središnjeg raspona.
Na obali su stajale stotine ljudi i promatrale prizor. Među njima su bili novinari, fotografi i filmski snimatelji. Upravo zahvaljujući njima katastrofa je ostala zabilježena na jednoj od najpoznatijih filmskih snimki u povijesti tehnike. Četvorica snimatelja dokumentirala su urušavanje. Među njima bio je Barney Elliott, vlasnik fotografske trgovine u Tacomi, koji je snimao 16-milimetarskom kamerom. Njegove snimke prikazuju gotovo nestvaran prizor: Golemi viseći most uvija se poput vrpce, kolnik se podiže i spušta, a zatim čitavi dijelovi konstrukcije nestaju u moru. Snimke urušavanja ubrzo su obišle svijet. Snimatelji Elliott i Harbine Monroe prodali su ih filmskom studiju Paramount, koji ih je pretvorio u crno-bijele filmske žurnale i distribuirao kinima diljem svijeta. U vrijeme kada televizija još nije bila dio svakodnevice, gledatelji su upravo u kinima mogli vidjeti spektakularne prizore katastrofe. Snimka je postala toliko popularna da je tvrtka Castle Films poslije otkupila prava za kućnu distribuciju i prodala tisuće kopija pod naslovom "Katastrofa! Najveća snimateljska ekskluziva svih vremena".
Rušenje mosta tako je postao međunarodni medijski događaj. Američki senator Homer T. Bone, koji je stigao na mjesto urušavanja, izjavio je da je to najnevjerojatniji prizor kojem je svjedočio u životu. No za inženjere je ono što se dogodilo bilo mnogo više od spektakularnog prizora. Pred njihovim očima urušila se i sigurnost u neke od temeljnih pretpostavki tadašnjeg projektiranja visećih mostova. U desetljećima koja su uslijedila urušavanje Tacome postalo je jedan od najpoznatijih primjera u udžbenicima fizike. Generacijama učenika objašnjavalo se da je most uništila rezonancija, odnosno pojava u kojoj vanjska sila pojačava titranje konstrukcije kada djeluje odgovarajućom frekvencijom. No takvo objašnjenje nije sasvim točno. Kako upozorava Američko fizikalno društvo (APS), popularna tvrdnja da je klasična rezonancija bila glavni uzrok urušavanja predstavlja pojednostavljenje koje je desetljećima opstajalo u nastavnim materijalima. Ključni problem bio je složeniji aerodinamički fenomen poznat kao torzijski c, odnosno samopobuđeno torzijsko titranje. Kada je vjetar udarao u bočne strane mosta, oko kolnika su se stvarali zračni vrtlozi. Zbog velike fleksibilnosti konstrukcije kolnik se počeo uvijati. To je gibanje mijenjalo strujanje zraka, a promijenjeno strujanje dodatno je pojačavalo uvijanje. Nastao je svojevrstan začarani krug: Što se most više uvijao, to su aerodinamičke sile dodatno pojačavale njegovo gibanje.
Urušavanje mosta zabilježili su mediji
U konačnici su opterećenja premašila ono što je konstrukcija mogla izdržati. Istraga provedena nakon katastrofe pokazala je da su presudni problemi bili pretjerana fleksibilnost mosta, njegovi puni bočni čelični nosači i nedovoljno razumijevanje aerodinamičkih sila. Prema izvješću stručnog povjerenstva iz ožujka 1941., odgovornost se nije mogla pripisati samo jednom čovjeku. Bio je to propust koji je upozorio cijelu inženjersku struku na ograničenja tadašnjeg znanja.
Projektant Leon Moisseiff poslije je priznao da ne može objasniti urušavanje. Rekao je da je potpuno zbunjen onime što se dogodilo. Posljedice urušavanja bile su dalekosežne. Stručnjaci su počeli mnogo ozbiljnije proučavati utjecaj vjetra na velike viseće konstrukcije. Ispitivanja modela u zračnim tunelima postupno su postala važan dio projektiranja, a posebna se pozornost počela pridavati obliku kolnika, krutosti konstrukcije i načinima prigušivanja vibracija. Američko društvo građevinskih inženjera, ASCE, navodi da je katastrofa u Tacomi predstavljala prekretnicu u projektiranju visećih mostova diljem svijeta. Novi most preko tjesnaca Tacoma Narrows otvoren je 1950. godine. Za razliku od svojeg prethodnika, imao je znatno kruću konstrukciju i posebne otvore koji su omogućavali prolazak zraka. Dobio je i neslužbeni nadimak Sturdy Gertie, odnosno Čvrsta Gertie.
