'Najstrašnije su na Golom otoku bile ćelije pod zemljom, Gulag zatvori su bili ništa za to'

Poznati odvjetnik Velimir Došen kao 33-godišnjak bio je posljednji upravitelj na Golom otoku, koji je zatvoren 1988. godine, a potpuno napušten godinu kasnije.

"Kad se Goli otok ukidao, poslali su Goranka Pavelića, savjetnika u Ministarstvu pravosuđa i mene tamo, a ja sam imao ulogu v.d upravitelja. Na toj poziciji bio sam do 1. listopada 1988. godine i tad sam otišao u Šibenik za upravitelja zatvora. Na Golom otoku već u rujnu otišli su zadnji zatvorenici. Kad sam tek stigao, zatekao sam stotinjak zatvorenika. To je jako malo u odnosu na broj zatvorenika koji je Goli otok primao. Tijekom mojega mandata više nije bilo političkih zatvorenika. Oni su priču završili prije. Bilo je poznatih kriminalaca. Na Golom otoku tad su bili osuđenici za ozbiljnija kaznena djela poput silovanja ili ubojstva", prisjetio se Došen za Express. Taj zatvor doživljavao je kao danas Lepoglavu. O Golom otoku je čuo sve najgore " da je to zatvorčina, da se tako izrazim". Najviše ga je iznenadilo mjesto koje su zvali Žica.

"Gulag zatvori su bili ništa za to"

"Kad je dolazio bivši ministar pravosuđa SR Hrvatske Ivan Fumić, znao je narediti za pojedine zatvorenike: “Počastite ga ručkom i vodite ga u Žicu”. To su bile ćelije pod zemljom, a iz njih se vidio samo komadić neba. Gulag zatvori su bili ništa za to. Nehumano i grozno mjesto, zatvoriti čovjeka tamo bilo je kao da ga ubiješ. U takvim ćelijama su bili informbiroovci, jugoslavenski komunisti koji su podržavali politiku Informbiroa i Sovjetskog Saveza, a suprotstavljali su se politici Komunističke partije Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita. U tom dijelu su bile i sobe za ispitivanje zatvorenika, kako iz sigurnosnih razloga ne bi dolazili u upravni dio. Nakon zatvaranja to je sve bagerima uništeno", priča Došen.

"Za mojega mandata izbjegavao sam da se zatvorenike tamo stavlja. U ostatku kompleksa bili su i pogoni, odnosno moderne dobro opremljene radionice. Kasnije je zatvor u Šibeniku dobio stolarsku radionicu s Golog otoka, neki su dobili bravariju itd. Taj radni dio u odnosu na ostatak kompleksa bio je kao da ste u drugoj državi, da se tako izrazim. Sitni inventar s otoka su barkama odvozili lokalci, a ja im nisam branio", kaže Došen dodavši da je  Žica bila logor u logoru, "to mjesto zvali su OPN, Odjel za pojačani nadzor." 

Duplo stroži od Lepoglave

"Glavnu inicijativu za zatvaranje logora dao je Simo Rajić, tadašnji potpredsjednik Izvršnog vijeća zadužen za pravosuđe i obranu. On je čak i mene odredio. Imao sam tad samo 33 godine. Tad je bio malo zatvorenika i tadašnji Sekretarijat za pravosuđe planirao je od Golog otoka napraviti “turističku atrakciju”. S time se i krenulo, ali je sve na kraju propalo. Dok sam bio v.d upravitelja tamo, došao je samo jedan hidrogliser s turistima i to je bilo to. U zatvorima i danas vladaju posebna pravila i režim, a Goli otok u usporedbi s današnjom Lepoglavom bio je duplo stroži, dok je Lepoglava bila primjer strogoće unutar zidova. Glina koja je bila u rangu Lepoglave sad je puno humanija i zatvorenici više vole otići tamo", kaže Došen. 

"On je pobornik ideje da se Goli otok vrati, koliko se može u stanje kakvo je bilo, kako bi ljudi imali priliku vidjeti kako je to bilo, jer sad su tamo uglavnom ruševine. "Goli otok bio je raritet u svijetu. Samo ne znam, nikome to ne pada na pamet. Goli otok hrvatske vlasti asocira na Jugoslaviju, a trebalo bi obrnuto razmišljati i pokazati što je bilo", zaključuje Došen.