U Hrvatskoj su 90-ih i dvijetisućitih bile četiri vlasti - zakonodavna, izvršna, sudska i - američki ambasador - prvi se odazivao na ime Peter Galbraith, a drugi je bio William “Bil” Montgomery. Američki komandos, obavještajac velikog formata, vijetnamski borac, padobranac, bajker i ovlašteni rušitelj nedemokratskih režima ovih je dana u Beogradu objavio memoare čiji je sadržaj izuzetno zanimljiv jer otkriva pozadinu mnogih političkih procesa na ovim prostorima. Kako to Montgomery zna? Pa, on ih je u značajnoj mjeri i kreirao. Kako? Na zadnjim izborima nije bilo moguće oblikovati koaliciju dovoljno široku da pobijedi HDZ. Dvijetisućite jest. Tko je spojio “Šestorku”? Montgomery.
“Zadatak koji sam dobio od Madeleine Albright bio je ojačati demokratsku oporbu Tuđmanovoj vladi. Podržavao sam tu ideju, zato što ju je nacionalistička priroda HDZ-a činila vrlo autoritarnom. Identificirao sam šest različitih demokratski orijentiranih stranaka i njihove vođe. To su bili Radimir Čačić iz Hrvatske narodne stranke, vjerojatno najglasniji i fizički najprisutniji od svih šest, s njegovom izuzetno konciznom i principijelnom zamjenicom Vesnom Pusić, Vlado Gotovac iz Liberalne stranke, jedan od vođa Hrvatskog proljeća 1971., koje je pokušalo donijeti demokratske promjene u Jugoslaviji. Bio je pravi gospodin i možda urbaniji od ostalih, potom Ivan Jakovčić iz Istarskog demokratskog sabora, stranke koja je potpuno usmjerena prema narodu Istre, regije na sjeverozapadu zemlje, Ivica Račan iz Socijaldemokratske partije, koji je bio posljednji hrvatski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ dok nije podržavao odcjepljenje Hrvatske. Kad sam došao u Zagreb, njegova stranka bila je najveća oporbena stranka, što mu je donijelo utjecaj, Zlatko Tomčić iz Hrvatske seljačke stranke, male stranke koja je donekle mogla pomoći oporbi, ali je bila najslabija od svih šest i Dražen Budiša iz Hrvatske socijalno-liberalne stranke, koji je bio još jedan vođa Hrvatskog proljeća 1971. i najkonzervativniji od šest oporbenih ličnosti. Bio je i najoprezniji u kontaktu sa stranim dužnosnicima”, piše Montgomery.
Ubrzo nakon dolaska u Zagreb, Montgomery se počeo sastajati sa svakim od njih pojedinačno. Kasnije je nastavio rad u manjim grupama od dvije ili tri osobe. “Šestorka” je pozvana i u Ameriku. Odazvalo ih se petero.
“Moj je cilj bio zbližiti te stranke kako bi se mogle učinkovitije suprotstaviti vladajućem HDZ-u u koaliciji i time učiniti zemlju demokratskijom. Od šest čelnika koji su primili poziv, pet je odlučilo doći. Budiša je odbio jer se bojao posljedica. Petero koji su otišli inzistirali su da se jasno naznači da ne putuju kao koalicijski partneri, već kao predstavnici neovisnih političkih stranaka. Pratio sam ih na sastanak s državnom tajnicom. Gospođa Albright bila je vrlo ljubazna i jasno je dala do znanja da SAD podržava njihove napore prema demokratizaciji Hrvatske i pomirenju sa Srbima. Vlada HDZ-a me napala”, opisuje Montgomery reakciju.
Vladimir Šeks pozvao je vladu da ga proglase personom non grata.
“Nakon što se medijska pozornost posvećena tom posjetu smirila, shvatio sam da sam stekao neprijatelje u vodstvu HDZ-a, gdje su postali svjesni da sam netko tko ozbiljno shvaća svoj posao...”
Posao je odradio tako ozbiljno da je “Šestorka” srušila HDZ, s kojim Montgomery od početka nije imao sreće. Predaja vjerodajnica Tuđmanu pretvorila se u predavanje o povijesti.
“Održan je svečani događaj na kojemu smo predsjednik i ja stajali jedno nasuprot drugome, udaljeni oko pet metara. Održao sam kratki govor na hrvatskom, a Tuđman je odgovorio. Zatim nas je pozvao da sjednemo i malo porazgovaramo. Ono što smo tad čuli bila je varijacija priče koju sam čuo na svim našim sljedećim sastancima - bilo privatno, bilo kad pratim visoke američke dužnosnike ili na sastancima svih veleposlanika u Zagrebu. Bilo je tvrdnji da je Hrvatska tisućljetna i prosperitetna civilizacija te da nikad nije odustala od borbe za neovisnost od vanjskih sila, o nizu hrvatskih junaka i vođa tijekom stoljeća i njihovim velikim djelima, a čula se i tvrdnja da su bosanski muslimani glavna prijetnja u regiji te da je međunarodna zajednica predugo čekala da prizna neovisnu Hrvatsku...”
Montgomery je ispisao niz anegdota o akterima tadašnje političke scene. Ivića Pašalića opisuje kao čovjeka koji je imao najveću moć u državi nakon što se Tuđman razbolio. Jednom su se vozili u automobilu pa je tijekom vožnje Pašalić primio oko pedeset telefonskih poziva. Montgomery ni danas nije načistu s tim jesu li ljudi zvali Pašalića iz stvarne potrebe ili je on američkom ambasadoru htio pokazati kakav utjecaj ima na terenu. Kako god bilo, jednom se Montgomeryjeva kći vratila iz škole u kojoj je tečno progovorila hrvatski. Dobila je ljubavno pismo. Pisalo je: “Sviđaš mi se. Sviđam li se tebi ja?”. Potpis: Domagoj.
“Pitali smo je kako se Domagoj preziva. Nije imala pojma. Usput smo pitali i samu školu kako se preziva. Prezime mu je Pašalić - bio je sin Ivića Pašalića! Malo smo se nasmijali, razmislili i pozvali Domagojevu majku i oca na subotnji ručak kod nas kući. Došli su i bili su jako ljubazni...”
Prije trećesiječanjskih izbora Montgomery se sastao s Pašalićem, u hotelu Esplanade. Dogovorili su se da Amerika neće financirati oporbu, a HDZ-ova vlada neće opstruirati poštene izbore i pristup oporbenih političara medijima. Obje su strane ispoštovale dogovor.
William Montgomery i Mate Granić na komemoraciji za Ivu Pukanića
Ivu Sanadera nije cijenio.
“Bio je poštovan u HDZ-u, ali potpuno marginaliziran u samome ministarstvu jer je Granić bio svjestan njegove tvrdoglavosti i jednostavno ga je isključio iz naših pregovora. Nakon mojega odlaska iz Hrvatske, Sanader je postao premijer. Kasnije je uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu zbog optužbi za korupciju. Uglavnom, u moje vrijeme pokušavao se nametnuti kao važan igrač u našem odnosu. Nakon što sam bio kritiziran zbog podrške oporbi i neovisnim medijima, pozvao je Lin i mene na ručak k njemu i njegovoj supruzi. Uglavnom, objasnio mi je kako se, nažalost, družim s pogrešnim ljudima i na temelju toga sam stekao pogrešnu sliku o Hrvatskoj. Ali, kako je rekao, to se može popraviti. Možemo se vidjeti zajedno u javnosti i onda će se moja slika s pravim ljudima poboljšati. Dao je savršen primjer. ‘Možemo imati ložu u kazalištu. Nas četvero bismo išli zajedno, mediji bi nas slikali i onda će se tvoja slika poboljšati.’ Nakon ovog susreta više ga nikad nisam vidio niti razgovarao s njim.”
Montgomery je najviše surađivao s Račanom.
“Moj odnos s Račanom bio je prisan. Bio je nedvojbeno najjači i najsmireniji vođa oporbe, dobro je govorio engleski i snažno se usredotočio na cilj - izbore. U nekim prilikama, kad sam razmišljao o tome kako reagirati na određene događaje, konzultirao sam se s njim. Želio sam da moje reakcije kao veleposlanika budu promišljene, ali nikad tako da upućuju na to da je oporba Tuđmanu zapravo ‘marioneta’ Sjedinjenih Američkih Država. Vrlo važan događaj dogodio se nakon što je oporba pobijedila na izborima i Račan postao premijer. Predsjednik Tuđman mrzio je Haški sud i zabranio je svim državnim dužnosnicima, uključujući i vojsku, da razgovaraju s istražiteljima ovoga suda. Kao posljedica takvoga stava, sud je razmotrio prethodno prikupljene dokaze i odlučio optužiti još trojicu Hrvata za ratne zločine, uključujući i novoimenovanog šefa Račanovog kabineta. Iz američke vlade, kad se saznalo što se sprema, rečeno mi je da hitno razgovaram s Račanom i upozorim ga na nadolazeće optužnice. Poticao sam ga da odustane od Tuđmanove politike i odmah obavijesti Haag o toj promjeni. Predložio sam mu da pozove njihove istražitelje u Zagreb da se sastanu s kim god žele. Nazvali smo njegov ured i rekli su nam da Račan nije tu. Organizirao je bijeg svojih suradnika na jedan jadranski otok. Ne sjećam se koji je to otok - vjerojatno Brač ili neki drugi obližnji otok. Trebao sam hitno razgovarati s njim, licem u lice. U to vrijeme imali smo mali, izuzetno brzi motorni brod u Cavtatu, kojim je upravljala američka vojska, a koji je bio namijenjen posebno za evakuaciju predsjednika Đukanovića iz Crne Gore ako bi se Milošević, koji je imao kontrolu nad jugoslavenskom vojskom, okrenuo protiv njega. Dobio sam dopuštenje za korištenje sljedećeg dana, uhvatio let za Dubrovnik, ukrcao se na plovilo, čvrsto ga privezao (bilo je vrlo brzo na uzburkanome moru) i za manje od sat vremena uplovio u mali zaljev gdje su Račan i njegova posada ručali. Stupio sam na obalu i Račan me dočekao. Rekao sam mu u čemu je problem i on je odmah shvatio opasnost i potrebu za hitnom akcijom. Tog dana Haški sud je obaviješten o promjeni politike i njihovi istražitelji su odmah poslani u Zagreb. Optužnice nikad nisu podignute jer su šef kabineta i drugi zadovoljavajuće razjasnili situaciju”, piše bivši ambasador.
Nedugo nakon završetka izbora i imenovanja nove vlade, državna tajnica Albright došla je u Zagreb na inauguraciju predsjednika Mesića. Bila je oduševljena rezultatima izbora i sastala se s Račanom i njegovim kabinetom, kao i još jednom s Mesićem, kako bi izrazila punu podršku. “Ti sastanci i cijeli njezin posjet snažno su podsjećali na neugodne, pa čak i bolne posjete i vrijeme Tuđmana.”
Franjo Tuđman
Montgomery nije imao sreće s Ivanom Zvonimirom Čičkom.
“Cijelu je karijeru proveo potičući i ohrabrujući kontroverze, kao i sudjelujući u njima. Nije bilo vlade kojoj se nije protivio. Imao sam dva sastanka s njim. Prvi je bio u malom, lokalnom restoranu i prošlo je dovoljno dobro. Nakon otprilike mjesec dana odlučio sam ga pozvati u našu rezidenciju na ručak. U pokušaju da probijem led rekao sam mu da sam svjestan njegovih snažnih stavova o operaciji Oluja (ključnoj bitki koja je Hrvatskoj vratila značajan dio teritorija pod njezinu kontrolu). Odgovorio mi je, jednostavno, da smo svi mi (misli se na SAD) hrpa ratnih zločinaca i da nas treba poslati u Haag. Kako je rekao, podržavali smo i poticali ubijanje, etničko čišćenje i druga barbarska djela počinjena tijekom Oluje te aktivno sudjelovali u njima. Izgovorio je još nekoliko sličnih rečenica, a ja sam se toliko naljutio da sam ustao i izašao iz sobe. Tek kad sam stigao do kuhinje, shvatio sam da sam u vlastitoj kući i da ne mogu samo tako izaći. Nerado sam se vratio, u tišini smo završili ručak i više ga nikad nisam vidio. Trebao sam se bolje ponašati prema njemu? Da. Trebao sam ga malo više istražiti prije nego što sam ga pozvao na ručak? Da. Trebao sam biti svjestan da sam u vlastitoj rezidenciji? Definitivno. Je li mi žao zbog svega ovoga? Nije. Potražite ga na internetu - čovjek je napravio karijeru stvarajući neprijatelje od ljudi i kao takav bio je samo jedan od mnogih.”
Vrlo prisne odnose američki je veleposlanik imao s Matom Granićem i Ivom Pukanićem.
“Njegov tjednik bio je u potpunosti dio žutog tiska, s nekoliko fotografija golih žena i slično. Nisu ga shvaćali ozbiljno. Međutim, odlučio je preokrenuti stvari i počeo je njegovati niz izvora, uključujući mene, ministra vanjskih poslova Matu Granića i nekoliko ljudi na visokim položajima u policiji i obavještajnim agencijama. Časopis je počeo objavljivati revolucionarne članke, otkrivati tajne i baviti se ozbiljnim novinarstvom. Stjecao je sve veće poštovanje drugih neovisnih medija i šire zajednice. Sjećam se posjeta njegovoj redakciji i kako se, dok sam hodao hodnikom s obje strane kojega su bile obješene naslovnice prethodnih brojeva, mogla vidjeti postupna promjena pristupa. Njegovi članci uzrokovali su glavobolje HDZ-u i onima koji su mu bili bliski, koji su također znali da smo Granić i ja bliski Pukaniću”, piše u memoarima. Jedan je njegov zaključak savršeno točan, premda nije masovno prihvaćen.
“Bilo je sjajno što je Hrvatska bila puna talentiranih, predanih ljudi koji su uvijek bili brana autoritarizmu, neprestano vršeći pritisak i inzistirajući na promjenama koje su znali provesti. Iako mogu reći da smo snažno podržali njihov rad, sve zasluge za ono što su postigli pripadaju isključivo njima, kao i cijena koju su za sve to platili.”
Montgomery je “uredovao” i po Bosni i Hercegovini.
“Prva velika kriza koju smo imali bila je oko pitanja ratnih zločinaca. Bosansko-srpski general koji je bio zadužen za administraciju tijekom opsade Sarajeva vozio je blizu Sarajeva i nenamjerno skrenuo te udario u barikadu na mjestu gdje se dva entiteta preklapaju. Federalna policija ga je uhitila zbog ratnih zločina i poslala u Haag. To je izazvalo ogorčenje Srba, koji su prijetili prekidom svake suradnje s međunarodnim organizacijama i odnosa s Federacijom. Kako bih to riješio, posjetio sam predsjednika Miloševića u Beogradu. Bio je to čudan razgovor s nekim tko je uvelike odgovoran za sve nasilje koje se dogodilo. Sjetio se naših ranijih susreta, prije mnogo godina i pod potpuno drugačijim okolnostima. Objasnio sam mu da nam je potrebna njegova pomoć da smirimo bosanske Srbe. Pitao me što je srpski general radio ilegalno u vrijeme kad je lišen slobode. Rekao sam mu da vozi ukradeni automobil. Milošević je eksplodirao: ‘Ukradeni automobil... Ukradeni automobil! Ako želite razgovarati o Bosni, razgovarajte o ukradenim životima!’ To je ponovio nekoliko puta. Na kraju smo postigli sporazum koji su potpisale sve strane. Neće više biti jednostranih uhićenja poput opisanog. Ako bilo koja vlast u Bosni nešto posumnja, prvo će to morati objasniti predstavnicima Haaga i dobiti njihovo dopuštenje prije nego što djeluje. Više nismo imali problema s tim. Međutim, često razmišljam o Miloševićevoj primjedbi o ukradenim životima.
Sljedeća kriza odnosila se na nadolazeće izbore, zakazane za rujan 1996. Clintonova administracija je ove izbore vidjela kao važan znak da Daytonski sporazum funkcionira. Mislio sam da je prerano za izbore, ali su održani. Vjerujem da je to bio posebno ciničan pokušaj SAD-a da pokaže ‘napredak’. U svakom slučaju, Bob Frowick, američki karijerni diplomat imenovan za šefa OESS-a u Bosni, donio je hrabru odluku: Radovanu Karadžiću, protiv kojega je Haški sud podigao optužnicu, zabranjeno je pojavljivanje na glasačkom listiću. Srbi su tad najavili da neće sudjelovati na izborima, a to bi zaista bio veliki udarac ugledu američke administracije. Zato je američka administracija pozvala umirovljenog Holbrookea da intervenira. Došao je, posjetio Miloševića u Beogradu, a Srbi su pristali sudjelovati. Dok su se glasovi brojili, bio sam s Frowickom. Primio je poziv od Holbrookea i čuo sam cijeli razgovor. Pitao ga je kako stvari idu, a Bob je odgovorio da ima puno glasova i da su biračka mjesta ostala otvorena dulje nego što je planirano, kako bi svi građani koji su stigli mogli glasati. Holbrooke ga je pitao: ‘Tko misliš da će pobijediti na predsjedničkim izborima?’. Bob je odgovorio da nije siguran, ali čini se da će se srpski kandidat dobro snaći. Holbrooke je zatim, vrlo formalno i zapovjedno, rekao Frowicku: ‘Bob, Izetbegović mora pobijediti. On mora biti prvi predsjednik Bosne i Hercegovine. Ako izgleda da će Srbin pobijediti, moraš odmah poništiti glasanje’. Nakon određene stanke, Bob mu je dao nejasan odgovor i spustio slušalicu. Postao je siv u licu, postao je prestrašen i zabrinut. Rekao mi je da to jednostavno neće učiniti. Ispostavilo se da to nije ni morao učiniti, zato što je Izetbegović proglašen pobjednikom. Moje osobno uvjerenje, iako nemam što dokazati, jest da su Bošnjaci jednostavno glasali u većem broju od Srba.”
“Od svih ljudi s kojima sam u to vrijeme imao posla u Bosni, s kojima sam morao pregovarati i provoditi sporazume, Jadranko Prlić je bio daleko najrazumniji i najprijateljskiji, puno više od ostalih bosanskih Hrvata. Nekoliko godina kasnije, kad sam bio veleposlanik u samoj Hrvatskoj, potražio me je dok sam bio na obali u Cavtatu. Upoznao me sa suprugom i kćeri. Kao i uvijek, ponašao se prijateljski, ali imao je jednu molbu. Čuo je da haški istražitelji pitaju za njega, pa me pitao mogu li reći nekoliko lijepih riječi o njemu. Nisam mu ‘pomogao’, ali sam istražio o čemu je riječ. Ispostavilo se da je kao premijer ‘Hrvatske Republike Herceg-Bosne’ predvodio bosanske Hrvate tijekom većeg dijela rata. Stoga je Sud odlučio da je odgovoran za ratne zločine koje su počinili bosanski Hrvati, što je uključivalo vođenje koncentracijskih logora nedaleko od Mostara. Na kraju je u Haagu optužen i poslan u zatvor na 25 godina. Bio je to tužan kraj za mene, ali i još jedno iskustvo. Vrlo dobro sam znao kakav je bio prema meni, i nakon rata i tijekom pregovora u Daytonu, ali nisam znao što je zapravo radio prije svega toga, i nemam načina da saznam istinu.”
Iz jugoslavenskog dijela karijere, dok je služio u ambasadi u Beogradu kao diplomat nižeg ranga, prisjetio se kako je američki ambasador uvijek išao u lov s Titom - kao i drugi veleposlanici - sve do jedne nesreće.
“Nažalost, ta je praksa prekinuta tijekom mojega boravka u Beogradu, kad je austrijski veleposlanik nehotice upucao i ubio francuskog veleposlanika. Izraz ‘diplomatski lov’ dobio je potpuno novo značenje...”
O nekim američkim predsjednicima, koji su izbjegli odlazak u Vijetnam, nema dobro mišljenje. “Prave kukavice, koje danas prezirem koliko i tad, ljudi su poput Clintona, Trumpa i Busha Jr., koji su pronašli veze kako bi izbjegli odlazak u Vijetnam i prepustili taj nelagodan zadatak drugima. Mislim da uopće ne osjećaju sram zbog svojega kukavičluka, jer su smatrali da imaju pravo tako se ponašati. A sve se svelo na to da je netko drugi morao ići umjesto njih.”
Montgomery je ostavio i zanimljivi zapis o Jasenovcu.
“Dok sam bio u Zagrebu, Dinko Šakić, jedan od ozloglašenih zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac, bio je u Argentini. Budući da je Tuđman svojedobno napisao tezu o Jasenovcu, u kojoj je tvrdio da je broj žrtava u Jasenovcu preuveličan, čekali smo hoće li Hrvatska zatražiti njegovo izručenje kako bi mu se osiguralo pravedno suđenje. Zapravo, to su i učinili u punoj suradnji s međunarodnim promatračima. Šakić je osuđen na 20 godina zatvora i umro je 2008. godine. Prema njegovoj želji, pokopan je u kompletnoj ustaškoj uniformi. Više od polovice ubijenih u Jasenovcu bili su Srbi, a ubijeni su i Romi te Židovi, uz razne disidente i druge. Ja sam, naravno, posjetio Jasenovac. Tijekom suđenja Šakiću, iz objavljenih dokumenata njemačkog SS-a, saznali smo da su čak i nacisti bili šokirani brutalnošću u logoru. Ali sve je to, zahvaljujući Titu, potpuno zanemareno tijekom 35 godina njegove vladavine. Međutim, i danas je to pitanje osjetljivo. To je povezano s činjenicom da na Balkanu ‘prošlost nikad nije prošlost’. Doslovno sve etničke skupine koriste događaje iz Drugog svjetskog rata kao opravdanje za kasnije poduzete akcije, posebno tijekom ratova 1990-ih. Dok pišem ove retke, Srbija je bijesna što Bošnjaci predlažu rezoluciju UN-u kojom se masakr u Srebrenici 1995. naziva činom ‘genocida’. U ime odmazde, Srbija je, uz podršku Crne Gore, predložila rezoluciju u UN-u koja Jasenovac smatra genocidom.”
